Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/09 (E. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-811/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 811/09, rješavajući apelaciju Ekrema Memiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Memiševića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-08-000012 od 9. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Memišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-08-000012 od 9. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000015 od 14. maja 2007. godine utvrđeno je da je Jusuf Ibrišević (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik i posjednik dijela apelantove nekretnine, i to dijela nekretnine označene po novom premjeru kao k.č. 555 iz PL broj 664 k.o. Brka u površini od 21 mi dijela nekretnine označene po novom premjeru kao k.č. 556 iz PL broj 664 u površini od 67 m , pa je apelant kao tuženi dužan da prizna i trpi da se tužitelj na osnovu ove presude upiše u zemljišnim i javnim knjigama kao vlasnik i posjednik predmetnog dijela nekretnina i obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM, uz pripadajuće kamate. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj pokrenuo tužbom postupak radi utvrđenja od 29. decembra 2005. godine. U ružbi je naveo da je posjednik nekretnina pobliže opisanih u dispozitivu presude, dok je apelant posjednik susjednih nekretnina također pobliže opisanih u dispozitivu presude. Tužitelj je dalje naveo da stanje na terenu odstupa od stanja koje je u važećim katastarskim planovima, i to tako što tužitelj drži u posjedu dio apelantove nekretnine, preciznije označene u presudi, kao i da se dio tužiteljevog objekta u površini od 7mnalazi na apelantovim parcelama. U tužbi je još navedeno da takva međna granica postoji već dugi niz godina, pa je iz tog razloga tužitelj podnio tužbu s prijedlogom da sud donese presudu kojom će utvrditi da je on vlasnik dijela nekretnina koje se vode na apelantovom imenu, a u naravi dugi niz godina ih u posjedu drži tužitelj. Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu osporio navode iz tužbe. Nakon toga, Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, te tužitelja i apelanta kao parnične stranke, proveo uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke Hajrudina Hamidovića, saslušao vještaka, te uz saglasnost parničnih stranaka proveo uvid u kompletan spis ove pravne stvari broj 096-0-P-06-000015.
3. Osnovni sud je naveo da iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da je granica između parcela parničnih stranaka, kakva je sada na licu mjesta, takva bila dugi niz godina, pa i preko 20 godina. Osnovni sud je također naveo da su svjedoci naveli da je na tužiteljevom zemljištu bila šupa, koja je i sada na istom mjestu, a da se u katastarskim evidencijama vodi na apelantu. Dalje, Osnovni su je naveo da iz nalaza vještaka između ostalog proizlazi da međna granica kako ju je pokazao tužitelj odstupa od međne granice po važećem digitalnom katastarskom planu, a to odstupanje ide u korist tužiteljevih parcela, pa je apelantova parcela k.č. 555 umanjena za 21 m , a k.č. 556 za 46 m , za koliko su uvećane predmetne tužiteljeve parcele. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu pozivajući se na odredbe člana 207. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), kojim je propisano da se sticanje promjena i pravni efekti kao i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona određuju po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata. Osim toga, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 28. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima SFRJ kojom je propisano da savjestan i zakonit posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine održajem istekom 10 godina, a savjestan posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo na tu stvar održajem istekom 20 godina. Sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj, kao i njegov pravni prednik, bio u dugogodišnjem, savjesnom i nesmetanom posjedu nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, jer kako slijedi iz apelantovih navoda, ni on niti njegov otac nisu branili korištenje posjeda nekretnina u granicama kakve su bile 50-tih godina kada je apelantov otac napravio kuću, koju je kasnije apelant porušio i napravio novu na istom mjestu, pa je sud zaključio da je tužbeni zahtjev opravdan i na zakonu zasnovan. Odluku o troškovima postupka sud je zasnovao na odredbama čl. 102. i 103. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Protiv prvostepene presude apelant je 4. juna 2007. godine izjavio žalbu Apelacionom sudu koji je Rješenjem broj 097-0-Gž-07-000297 od 6. marta 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo. U obrazloženju rješenja je navedeno da tužba, između ostalog, treba da sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i posrednih potraživanja, shodno odredbi člana 127. stav 1. ZPP-a, te da shodno tome tužbeni zahtjev treba biti tako određen da može poslužiti kao izvršna isprava, što znači da u tužbenom zahtjevu (izreci presude) mora biti jasno i nedvosmisleno označen predmet tog zahtjeva tako da se bez dvoumljenja može identifikovati. Međutim, sud je istakao da u konkretnom slučaju nije označen oblik i položaj parcele na kojoj tužitelj traži da se utvrdi pravo vlasništva i pravo posjeda, u odnosu na ostali dio katastarskih parcela. Sud je naveo da takav zahtjev (i presuda kojom je zahtjev usvojen) ne sadrži podatke koji bi mogli poslužiti za jasnu i nedvosmislenu identifikaciju navedenih nekretnina, pa se presuda s obzirom na nedovoljno određen predmet ne bi mogao provesti.
5. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-GžP-08-000012 od 9. februara 2009. godine utvrđeno je da je tužitelj stekao valjan pravni osnov za sticanje prava posjeda i prava svojine nekretnina označenih kao k.č. 555/2 «Okućnica» dvorište u površini od 7 mi k.č. 556/2 «Okužnica» njiva 2. klase u površini od 60 m , obje upisane u PL broj 664 k.o. Brka na apelantovo ime, kako je to označeno na skici lica mjesta od 15. decembra 2008. godine, koja je sastavni dio presude, a što je apelant dužan da prizna i trpi da se tužitelj na osnovu presude upiše u javnim knjigama kao vlasnik i posjednik predmetnog zemljišta s dijelom 1/1, kao i da apelant naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.230,00 KM.
6. U obrazloženu presude Apelacioni sud je naveo da je na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je u između stranaka sporno pitanje prava vlasništva na površini zemljišta označenoj u skici vještaka od 15. decembra 2008. godine, i to dio od nekretnine k.č. 555 u površini od 7 mi dio nekretnine k.č. 556, površine 60 m . Dalje, sud je naveo da je sporni dio u površini od 7 mdio nekretnine označene kao k.č. 555 (i on predstavlja formiranu parcelu k.č. 555/2), dok je sporni dio od 60 mdio nekretnine k.č. 556 (i on predstavlja formiranu parcelu k.č. 556/2). Sud je naveo da je međna granica uspostavljena 1964. godine između prednika stranaka, te je obnovljena 2005. godine u upravnom postupku i ona odstupa od faktičkog stanja, a ta odstupanja idu u korist susjednih tužiteljevih parcela.
7. Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6780 i 36/90), koji je primjenjiv na konkretni slučaj, u skladu s odredbama člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko distriktu BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 11/01), propisano da savjesni posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s tim da saglasno odredbi člana 30. stav 2. navedenog zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni posjednici. Apelacioni sud je dalje naveo da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i njegova majka najkasnije od 1978. godine, pa do odlučivanja o apelantovom zahtjevu, u posjedu sporne površine apelantove nekretnine i da je savjestan posjed od 20 godina istekao stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, te da je tužitelj vršenjem posjeda kroz zakonom određeno vrijeme od 20 godina po zakonu stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnina koje su apelantovo vlasništvo, u površinama prikazanim na skici vještaka geometra koja je sastavni dio presude.
8. Pored toga, sud je naveo da je bez pravnog uticaja to što je tužitelj upisan kao posjednik susjednih nekretnina po osnovu ugovora iz 2003. i 2005. godine jer je on u faktičkom posjedu spornih nekretnina od 1970. godine (najkasnije od 1978. godine), a svrha pravnog instituta dosjelosti je upravo da se jedno faktičko stvarno stanje uskladi s pravnim, tako da se pravni nedostatak faktičkog posjednika otklanja upravo dosjelošću. Nadalje, sud je naveo da je bez značaja i to što su prethodnici stranaka uspostavili među koja odstupa od faktičkog posjeda, jer je sud utvrdio da je upravo apelant pomjerio ogradu, te tako omogućavao tužitelju korištenje dijela nekretnine koja je van uređene međe. Sud je naveo da se takvim ponašanjem apelant pasivno držao u odnosu na tužiteljev posjed, pa mu je čak nesmetano omogućio da te nekretnine posjeduje što upućuje na zaključak da ga realizacija njegovog prava nije interesovala, jer po mišljenju suda, početna nesavjesnost tužitelja je time izgubila svoj značaj i dobila novi kvalitet u vidu uvjerenja da stvar drži kao savjestan posjednik i da to može dovesti do dosjelosti. Sud je također naveo da su bez uticaja na odluku i apelantovi navodi da je to učinio da bi izbjegao «svađu i galamu» s komšijama, jer korištenje savjesnog posjeda kroz zakonom određeno vrijeme ovlašćuje titulara posjeda za isticanje svog vlasničkog prava. Dalje, sud je naveo da je ispunjena pretpostavka savjesnosti posjeda radi sticanja prava vlasništva ako se vlasnik nekretnine stvari apsolutno pasivno drži u pogledu ostvarivanja nekog prava koje izvire iz prava vlasništva na toj stvari, a posjednik te stvari iz ponašanja vlasnika stvari kroz vrijeme od 20 godina stekne uvjerenje da ga realizacija tog prava ne interesuje i da stvar drži kroz savjestan posjed, što je tužitelj učinio, pa je izgradio i šupu na tom dijelu.
9. Konačno, sud je naveo da je prihvatio tužbeni zahtjev prema formiranim nekretninama nastalim «uvjetnim cijepanjem», po nalazu vještaka geodetske struke, i koji predstavlja dio od 7 m² od parcele k.č. 555, odnosno 60 m² od parcele k.č. 556 s novoformiranim oznakama, jer je apelant upisan kao njihov isključivi posjednik i jer se promjene u obliku, kulturi i površini zemljišta vrše po zahtjevu stranke, ali i po službenoj dužnosti kada nastanu promjene, kako je propisano odredbama čl. 210-214. Zakona o registru zemljišta i pravu na zemljištima («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» broj 11/01). Apelacioni sud je odluku o troškovima donio u skladu s odredbom člana 102. stav 1, člana 11. stav 1. i člana 113. stav 3. ZPP-a.
10. Apelant smatra da je osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sud nije na pravilan način utvrdio postojanje odražaja, te da odražaja nije bilo sa tužiočeve strane, kao i da dio spornog zemljišta nije niko koristio. Iako se apelant nije eksplicitno žalio na povredu prava na pravično suđenje, apelant je u apelaciji naveo da «sud poklanja vjeru svjedocima koji su krajnje pristrasni» iz čega proizlazi da se žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka u kojem je sud u konačnici utvrdio da je tužitelj vlasnik i posjednik spornih nekretnina, te da je apelant dužan da prizna i trpi da se tužitelj na osnovu presude upiše u zemljišnim i javnim knjigama kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović