Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/09 («SEBILJ KOMERC» d.o.o.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1380/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1380/09, rješavajući apelaciju «SEBILJ KOMERC» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «SEBILJ KOMERC» d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 008323 09 Gz 2 od 17. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «SEBILJ KOMERC» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 008323 09 Gz 2 od 17. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 008323 08 P od 31. decembra 2008. godine utvrđeno je da je Kanton Sarajevo – Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora – kioska-fotokopirnice (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) koja se nalazi u auli Palate pravde u Sarajevu, u ulici Šenoina broj 1 (u daljnjem tekstu: Palata pravde), tako što je 26. decembra 2007. godine zabranio apelantu korištenje poslovnog prostora putem portirske službe suda, zatim postavljanjem fizičkih barijera - metalnih skela i rigips tabli, te što je 22/23. januara 2008. godine uklonio i na nepoznato mjesto, uz pomoć radnika izvođača radova, odnio poslovni prostor, tako da je apelant ometen u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora i onemogućeno mu je obavljanje djelatnosti. Istim rješenjem je naloženo tuženom da uspostavi ranije posjedovno stanje tako što će ukloniti rigips pregrade i metalne skele, te na ranije mjesto vratiti i postaviti poslovni prostor i tako omogućiti normalan pristup do poslovnog prostora i njegov rad, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.345,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant zakupac poslovnog prostora po osnovu Ugovora o zakupu od 15. decembra 1993. godine, te da se predmetni poslovni prostor nalazi u zgradi Palate pravde koja je državno vlasništvo u dijelu 1/1. Općinski sud je uvidom u Rješenje Općine Centar Sarajevo broj 07-23-11631/07 od 19. januara 2008. godine utvrdio da je Bosni i Hercegovini, kao investitoru, odobreno da može pristupiti izvođenju radova na rekonstrukciji dijela objekta Palate pravde, koju koriste Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu. Dalje, sud je utvrdio da se Općinski sud u Sarajevu, dopisom broj 065-0-SU-07-003402 od 5. decembra 2007. godine, obratio apelantu s molbom da zbog građevinskih radova na rekonstrukciji zgrade Palate pravde izmjesti svoju trafiku za fotokopiranje iz aule suda od kraja decembra 2007. godine. Također, sud je kao nesporno utvrdio da je apelant pismenim podneskom od 7. decembra 2007. godine obavijestio Općinski sud u Sarajevu da neće izvršiti traženo izmještanje. Općinski sud je naveo da su nakon toga Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu, aktom pod brojem 065-0-SU-07-
0003891 od 11. decembra 2007. godine, Pravobranilaštvu BiH uputili zahtjev za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora apelantu. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u Memorandum o razumijevanju o međusobnoj saradnji i podršci za implementaciju Projekta obnove zgrade suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Memorandum) utvrđeno da je Palata pravde, u kojoj su smješteni Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu, bila predmet rekonstrukcije po odobrenju nadležnog organa, a u čiju rekonstrukciju je uključen veći broj učesnika, i to kako donatora iz inostranstva, tako i subjekata iz BiH počevši od države BiH, kao titulara, do Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu, kao korisnika zgrade. Sud je također naveo da je nesporna činjenica da su u decembru 2007. godine započeti radovi na rekonstrukciji predmetne nekretnine.
4. Sud je na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica utvrdio da je apelant bio u posjedu poslovnog prostora, te da je po nalogu predsjednika Općinskog suda u Sarajevu od 26. decembra 2007. godine apelantu zabranjeno korištenje i rad poslovnog prostora preko portirske službe suda, zatim postavljanjem fizičkih barijera metalnih - skela i rigips tabli, kao i da je 22/23. januara 2008. godine poslovni prostor uklonjen na nepoznatu lokaciju.
5. Konačno, Općinski sud je zaključio da na konkretnu situaciju treba primijeniti odredbu člana 18. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kojom je propisano da se radovi na objektu imaju obavljati na način kojim će se zakupac što manje ometati u korištenju poslovnog prostora. Kako je, po ocjeni Općinskog suda, apelantu onemogućeno da koristi zakupljeni prostor suprotno odredbama člana 18. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» broj 3/93; u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), to je smetanje odnosno oduzimanje posjeda izvršeno protupravno, bez obzira na prethodna upozorenja na radove koji slijede, a imajući u vidu i činjenicu da je radnja preduzeta po nalogu ovlaštenih lica Općinskog suda u Sarajevu koji nisu i zakupodavci po ugovoru o zakupu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je zahtjev za sudsku zaštitu osnovan shodno odredbama čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog, s obzirom da su Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu, organi sudske vlasti kantona, shodno odredbama glave V člana 11. Ustava Federacije BiH, to je po ocjeni suda tuženi odgovoran za posljedice nepravilnosti u radu svojih organa.
6. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 45 0 P 008323 09 Gz 2 od 17. marta 2009. godine, kojim je uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući razloge preinačenja prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 18. stav 1. Zakona o zakupu propisano da je zakupac dužan da dopusti radnje koje zakupodavac (a ne kako je očigledno pogrešno u obrazloženju navedeno zakupoprimac) preduzima radi opravke poslovnih prostorija koje je zakupodavac dužan vršiti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je radnje, za koje apelant smatra da je njima izvršeno smetanje njegovog posjeda, počinio predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, a kako to proizlazi iz zaključenog Memoranduma i rješenja od 29. januara 2008. godine u interesu zakupodavca, odnosno države BiH s ciljem obnove Palate pravde u kojoj se nalazi i predmetni poslovni prostor apelanta kao zakupoprimca. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev za smetanje posjeda neosnovan, s obzirom da su navedene radnje bile u interesu zakupodavca radi opravke poslovnog prostora (koje je on dužan vršiti), a da je apelant, u smislu navedene odredbe, bio dužan da dopusti da se one vrše, te se zbog toga takve radnje ne mogu smatrati protupravnim. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 18. stav 1. Zakona o zakupu, pa je odlučio kao u izreci rješenja, shodno članu 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je pobijano rješenje rezultat proizvoljne primjene odredaba Zakona o zakupu, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZPP-a. Apelant ističe da je nesporno utvrđeno da je Rješenjem Općine Centar Sarajevo broj 07-23-11631/07 od 19. januara 2008. godine Bosni i Hercegovini odobreno da može pristupiti izvođenju radova na rekonstrukciji dijela objekta Palate pravde, [...] pa kada se na to doda 15 dana žalbenog roka, to rješenje je moglo postati pravosnažno tek oko 14. februara 2008. godine. Međutim, apelant ističe da je iz dopisa Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu od 11. decembra 2007. godine jasno vidljivo da rekonstrukcija zgrade Palate pravde započinje 26. decembra 2007. godine, dakle, tuženi rekonstrukciju započinje protupravno – nezakonito, skoro 2 mjeseca prije pravomoćnosti rješenja Općine Centar Sarajevo [...]. Slijedom navedenog, apelant smatra da je svako preduzimanje bilo kakvih radnji na rekonstrukciji zgrade prije 14. februara 2008. godine protupravno i svako građenje i započinjanje građenja bez odobrenja nadležne općine predstavlja krivično djelo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Iz navoda apelacije proizlazi i to da Kantonalni sud nije cijenio niti je uzeo u obzir apelantove navode kojima je ukazivao da je tuženi rekonstrukciju započeo protupravno, odnosno nezakonito. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP 476/04 17. decembra 2004. godine gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da apelant navode koji se tiču rekonstrukcije zgrade u kojoj je bio predmetni poslovni prostor a koji je bio predmet tužbenog zahtjeva prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. S obzirom da je apelant propustio priliku da prigovore ove vrste istakne u redovnom sudskom postupku i da omogući redovnim sudovima da se o njima izjasne, propustio je i priliku da se o njima odlučuje. Imajući u vidu navedenu praksu, po mišljenju Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno prima facie neosnovani, te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
12. S druge strane, u vezi s apelantovim navodima o tome da je Kantonalni sud pogrešnoj primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o zakupu, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović