Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/09 (O. H.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1026/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1026/09, rješavajući apelaciju Osmana Husejnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Husejnovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001318 od 17. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Husejnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Sulejman Hasanović, podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001318 od 17. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-000215 od 15. maja 2006. godine (stav I) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti puta u korist nekretnine koja je vlasništvo Rasima Husejnovića (u daljnjem tekstu: tuženi), a koja je označena kao k.č. br. 1431 «Bašča», u naravi voćnjaci I klase u površini od 305 mupisane u Pl.br. 655 k.o. Dobošnica I kao povlasnog dobra, preko nekretnine koja je apelantovo vlasništvo, a koja je označena kao k.č. br. 1453 «Bašča» u naravi pristupni putevi u površini od 160 mupisane u Pl.br. 257 k.o. Dobošnica I kao poslužnog dobra, što je tuženi dužan da prizna te prestane da koristi put, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.089,50 KM. Istom presudom (stav II) odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog, kojim je tražio da se utvrdi da postoji pravo stalne stvarne služnosti u korist njegove nekretnine označene kao k.č. br. 1431 «Bašča» u naravi voćnjak I klase u površini 305 mupisane u Pl.br. 355 k.o. Dobošnica kao povlasnog dobra, a preko apelantove nekretnine označene kao k.č. br. 1453 «Bašča» u naravi pristupni putevi u površini 160 mupisane u Pl.br. 251 k.o. Dobošnica kao poslužne nekretnine, te je odbijen i eventualni zahtjev tuženog da se utvrdi pravo nužnog prelaza u korist njegove nekretnine označene kao k.č. br. 1431 preko apelantove nekretnine označene kao k.č. br. 1453, što je apelant dužan da prizna i trpi. Sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III).
3. U obrazloženju prvostepene presude je istaknuto da su u provedenom postupku, između ostalog, izvedeni dokazi uvidom u priložene materijalne dokaze u spisu, kopiju katastarskog plana IV k.o. Luke, ugovor o kupoprodaji nekretnina od 8. augusta 1983. godine, uvid u rješenje Općinske uprave za imovinskopravne poslove i urbanizam Općine Lukavac od 4. maja 1988. godine (u daljnjem tekstu: Općinska uprava), saslušanjem više svjedoka, te da je provedeno geodetsko vještačenje vještaka geodetske struke Šemse Kadrića, pročitani su i iskazi parničnih stranaka. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da nije osnovan postavljeni tužbeni zahtjev zbog nedostatka apelantove aktivne legitimacije, kao što nije osnovan ni postavljeni protutužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da postoji navedeno pravo stvarne služnosti zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog, kao što nije osnovan ni eventualno postavljeni protutužbeni zahtjev tuženog. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), kojom je propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Sud je istakao da navedena zakonska odredba ne samo da pravo služnosti na nekretnini određuje kao stvarno pravo, već s tim u vezi određuje i legitimaciju stranaka, kako aktivnu (tužilačku) tako i pasivnu (tuženičku). S obzirom na navedeno, sud je naveo da u sporovima koji se tiču pitanja sticanja prava stvarne služnosti u smislu odredbi čl. 57, 58, 59. i 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a među koje spadaju i sporovi za utvrđenje nepostojanja stvarne služnosti, kao što je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev, legitimaciju mogu imati samo stvarni vlasnici kako poslužne tako i povlasne nekretnine.
4. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant upisan kao posjednik na predmetnom spornom putu, odnosno da nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog spornog puta, a po ocjeni suda apelant ni na drugi zakonom propisan način nije stekao pravo vlasništva na predmetnom spornom putu. Sud je također naveo da činjenica da je apelant predmetnu spornu nekretninu kupio od ranijih vlasnika još 1983. godine i da ju nesmetano posjeduje, ne znači da je on automatski postao i vlasnik spornog puta, već to može predstavljati samo osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom spornom putu upisanom u javne knjige kako je to i predviđeno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je zaključio da apelant u ovoj pravnoj stvari nije, u smislu odredbi člana 7. u vezi s članom 123. Zakona o parničnom postupku, dokazao svoje isključivo pravo vlasništva na predmetnom spornom putu, pa shodno tome nije aktivno legitimisan u postavljenom tužbenom zahtjevu.
5. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženog, Općinski sud je naveo da je on neosnovan zbog nedostatka apelantove pasivne legitimacije. Naime, sud je utvrdio da je tuženi posjednik parcele označene kao k.č. br. 1431 «Bašča» u površini 305 mupisane u Pl.br. 355 k.o. Dobošnica, apelantovo vlasništvo s dijelom 1/1, te tuženi kao vlasnik povlasne parcele u smislu odredbe člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ima pravo da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnine). Međutim, istaknuto je da je u konkretnom slučaju protutužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti za potrebe njegove nekretnine kao povlasnog dobra a preko nekretnine označene u protutužbenom zahtjevu kao poslužne nekretnine, kao i eventualni zahtjev za utvrđenje prava nužnog prolaza u korist njegove nekretnine preko predmetnog spornog puta postavljen prema apelantu, koji nije isključivi i stvarni upisani vlasnik predmetnog spornog puta odnosno poslužne nekretnine. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da apelant u ovom sporu, a po postavljenom protutužbenom zahtjevu i eventualnom protutužbenom zahtjevu, nije pasivno legitimisan.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001318 od 17. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda u stavu I izreke potvrđena, dok je u stavu II i III izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno istakao da se protiv prvostepene presude žalio samo apelant, i to protiv odluke sadržane u stavu jedan izreke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti puta). Kantonalni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije zaključivši da ovu legitimaciju mogu imati samo stvarni vlasnici poslužne nekretnine, a da je apelant upisan samo kao posjednik na spornom putu gdje su kao suvlasnici upisana druga lica, poimence navedena u obrazloženju presude, pa shodno tome apelant nije upisan kao isključivi vlasnik predmetnog spornog puta i ni na jedan drugi zakonom propisani način nije stekao pravo vlasništva na predmetnom spornom putu, a niti je dokazao svoje isključivo pravo vlasništva na njemu. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da zaključak prvostepenog suda nije pravilan, a što nije uticalo na pravilnost donesene pobijane presude. Kantonalni sud je naveo da je članom 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da, ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Kantonalni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o negatornoj tužbi (actio confessoria negatoria), kojom se poriče pravo služnosti i ona pripada vlasniku poslužnog dobra protiv svakog onog koji sebi neosnovano prisvaja pravo služnosti na tuđem dobru. S obzirom na ovo, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik poslužne parcele, može zahtijevati da to uznemiravanje prestane, pa se tu razlikuju dvije negatorne tužbe, i to redovna negatorna tužba kojom vlasnik stvari zahtijeva od tuženog da prestane s neosnovanim uznemiravanjem njegova prava vlasništva i druga publicijanska negatorna tužba kojom publicijanski posjednik stvari (pretpostavljeni vlasnik) zahtjeva od tuženog da prestane ovo uznemiravanje. Dalje, Kantonalni sud je istakao da kod publicijanske negatorne tužbe, ako tuženi istakne prigovor promašene aktivne legitimacije na ovu tužbu, tužitelj ne dokazuje svoje pravo vlasništva na poslužnoj stvari, već samo svoj kvalificirani publicijanski posjed na toj stvari. Kantonalni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju dokazao svoj kvalificirani publicijanski posjed, pa nije bilo mjesta usvajanju prigovora nedostatka aktivne legitimacije, jer i suvlasnik poslužnog dobra u čijem se posjedu to dobro nalazi ima pravo sam u parnici tražiti ukidanje prava služnosti prolaza preko tog poslužnog dobra.
7. Kantonalni sud je naveo da je članom 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se stvarna služnost zasniva pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću, dok je odredbom člana 59. stav 1. tog zakona propisano da se odlukom nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i drugim slučajevima određenim zakonom. Sud je dalje naveo da odluka nadležnog organa o zasnivanju stvarne služnosti ima konstitutivni karakter i u pogledu nje se ne traži upis u javnu knjigu, kao što je to slučaj kod sticanja stvarne služnosti na osnovu pravnog posla, kada se služnost stiče upisom u javnu knjigu. Kantonalni sud je također naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tuženom ustanovljena stvarna služnost preko poslužne parcele k.č. br. 1453 rješenjem Općinske uprave od 4. maja 1988. godine kada je tuženom izdata urbanistička i građevinska dozvola za gradnju stambenog objekta na parceli k.č. br. 1431 (povlasnoj parceli), i to kolskim putem širine tri metra ili pješačkim putem širine jedan metar preko parcele k.č. br. 1453 kao poslužnog dobra. Kantonalni sud je naveo da ove odluke nadležnog organa apelant nije ničim pobijao, pa su sasvim irelevantni njegovi žalbeni navodi, a i navodi isticani tokom prvostepenog postupka da nije učestvovao kao stranka u tom postupku. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant tokom postupka nije ničim dokazao da se tuženik kao vlasnik povlasnog dobra u cijelosti ili djelimično može koristiti tim dobrom bez odgovarajućeg korištenja sporne parcele označene kao k.č. br. 1453 kao poslužnog dobra, a niti je dokazao da je predmetna služnost postala nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine kao i da je prestao razlog zbog koga je i bila zasnovana, pa je upravo iz ovih razloga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju odluka Kantonalnog suda je rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da se rješenje Općinske uprave od 4. maja 1988. godine ne može tretirati kao valjan dokaz, te da se navedenim rješenjem nije mogla konstituisati stvarna služnost. Dalje, apelant smatra da se konstituisanje stvarne služnosti na zemljištu koje je privatno vlasništvo može ustanoviti samo odlukom nadležnog suda, dok se odlukom drugog nadležnog organa, u konkretnom slučaju Općinske uprave, može ustanoviti stvarna služnost na zemljištu koje je iz privatnog prešlo u državno vlasništvo. Apelant još navodi da nadležni organ nije mogao izdati niti urbanističku saglasnot a niti građevinsku dozvolu bez dokaza tuženog kao investitora o postojanju stvarne služnosti na predmetnoj nekretnini radi pristupa svojoj nekretnini, što je mogao dokazati jedino ugovorom ili odlukom suda o ustanovljavanju stvarne služnosti a što nije učinio niti je mogao učiniti, niti u tom upravnom postupku a niti u postupku pred sudom, obzirom da takav ugovor ne postoji kao ni odluka suda.
9. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine. Član 57.
Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću. Član 59.
Odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1. ovog člana stječe se danom pravosnažnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno. Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je pravo služnosti u korist povlasne nekretnine uspostavljeno odlukom nadležnog upravnog organa koja je postala pravomoćna pa apelant u predmetnom parničnom postupku, kako je ocijenio Kantonalni sud, ne može isticati prigovore vezane za njegovo neučešće u postupku koji je okončan donošenjem rješenja o uspostavi prava služnosti. S druge strane Kanalni sud je utvrdio da apelant u konkretnom postupku nije dokazao u smislu relevantnih odredbi ZPP i člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da se predmetna povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, zbog čega je u konačnici i odbijen apelantov tužbeni zahtjev odnosno njegova žalba, a u kojem Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe materijalnog prava, ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović