Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/09 («Rafinerija ulja Modriča» a.d.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1454/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1454/09, rješavajući apelaciju «Rafinerija ulja Modriča» a.d, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Rafinerije ulja Modriča» a.d., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 882 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps-204/05 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Rafinerija ulja Modriča» a.d. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Modriči, koju zastupa Pero Dugić, direktor društva, podnijela je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 882 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-204/05 od 9. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-204/05 od 9. novembra 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Privredne banke Sarajevo, d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), kao pravnog slijednika Privredne banke Sarajevo – Udružene banke, pa je obavezan apelant, kao pravni slijednik SOUR «Energoinvest» RO «Rafinerija ulja» Modriča OOUR Proizvodnja maziva «Modriča» Modriča, da tužiocu po osnovu iskorištenog a nevraćenog kredita isplati na ime glavnice plaćene LHB Internationale Handelsbank F/M (u daljnjem tekstu: LHB Banka) ukupan iznos od 727.612,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa po stopi od 12% godišnje počevši od 28. decembra 1995. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 745,00 KM, dok je ostatak tužiočevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen (stav II izreke presude).
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac sa apelantom zaključio Ugovor o inostranom kreditu broj KKL-0503/91-3 od 27. aprila 1991. godine u iznosu od 740.000,00 DEM s rokom trajanja od šest mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 10,5% za plaćanje putem akreditiva. Navedeno je da je nesporno i da je predmetni kredit obezbijeđen putem Privredne banke Sarajevo (tužioca) na osnovu zaključenog ugovora sa LHB bankom, s namjenom da se plaća uvoz iz Njemačke putem akreditiva, za koji je prije korištenja, korisnik kredita (apelant) dužan obezbjediti sredstva za plaćanje ugovorenih troškova, a u toku otplate i sredstva za otplatu kapitala i kamate, te plaćanje drugih troškova prema planu i uvjetima tog kredita. Međutim, između apelanta i tužioca je sporno, kako je naveo Osnovni sud, da li je otvoren akreditiv za plaćanje prema inopartneru, da li je apelant dao nalog da se izvrši ovo plaćanje, kao i da li je plaćanje stvarno izvršeno, a time i da li je apelant vratio odobrena kreditna sredstva tužiocu.
4. Osnovni sud je istakao da je vještak finansijske struke Borka Panić u svom nalazu i dopunskom nalazu navela da se ne može izjasniti da je po osnovu zaključenog Ugovora o inostranom kreditu izvršeno otvaranje neopozivog dokumentarnog akreditiva i plaćanje po tom osnovu s obzirom da u dokumentaciji nema obrazaca kao ni popratne dokumentacije za plaćanje putem akreditiva (fakture, transportni dokumenti, dokumenti osiguranja, certifikat o ispravnosti robe) kao ni izvještaja o isplati akreditiva. Osnovni sud je u obrazloženju presude također naveo da je nalaz vještaka finansijske struke u većem dijelu prihvatio kao stručan, objektivan i realan, ali nije prihvatio u dijelu iskaza vještaka da se na osnovu dokumentacije koja se nalazi kod parničnih stranaka ne može utvrditi da postoji apelantov dug tužiocu, jer iz dokaza koje je tužilac izveo proizlazi da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Dalje, Osnovni sud je istakao da apelant samo osporava navode tužioca, koji određenim dokazima, koje posjeduje, pokušava da dokaže svoje tvrdnje, dok apelant samo navodi da tužilac nema dokaze kojima dokazuje plaćanje po odobrenim kreditima, da je iskoristio kreditna sredstva i vratio ih, jer inostrani kredit nije mogao koristiti bez prethodne uplate sredstava, bez da bilo čime dokazuje te svoje navode. Također, sud je naveo da se odredba člana 1075. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da dokumentarni akreditiv postoji kada je banka obavezna da isplati korisniku akreditiva određenu novčanu svotu pod uvjetom da joj budu podnijeti dokumenti prema uvjetima utvrđenim u akreditivu, prvenstveno odnosi na obavezu banke, odnosno da se akreditiv može ostvariti ako ima potrebnu dokumentaciju. Osnovni sud je dalje naveo da to što tužilac sada nema tu dokumentaciju, a koja je vjerovatno bila u Filijali pravnog prednika tužioca u Doboju, ne znači da tužilac drugim materijalnim dokazima ne može dokazati da je otvorio akreditiv, izvršio plaćanje i zatvorio ga.
5. S obzirom na navedeno, a po ocjeni suda, tužilac je dokazao isplatu akreditiva u iznosu od 727.612,59 KM, jer to jasno proizlazi iz svih provedenih dokaza, pa i jedine original dokumentacije koju posjeduje tužilac – nalog broj 1450 za plaćanje ovog iznosa LHB banci od 26. jula 1994. godine, pa je taj dio tužbenog zahtjeva sud usvojio na osnovu odredbe člana 1065. ZOO. Pored toga, Osnovni sud je naveo da i dopunski nalaz vještaka upućuje na istinitost tužiočevih navoda, a to je dopis pravnog prednika tužioca od 2. novembra 1991. godine upućen Glavnoj filijali u Doboju, da je dužna isplatiti iznos od 498.117,54 DEM i 229.495,05 DEM po osnovu Ugovora o inostranom kreditu, potom dopis od 19. marta 1992. godine upućen Glavnoj filijali u Doboju, od koje pravni prednik tužioca traži ispostavu naloga za plaćanje na iznosa od 727.612,59 KM i potvrdu LHB banke od 6. juna 2006. godine u kojoj je između ostalog navedeno da je tužilac 23. novembra 1993. godine isplatio iznos od 727.612,59 KM kao otplatu kratkoročnog kredita, koji je tužilac uzeo za apelanta, LHB banci.
6. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti dokazanim navodne uplate tužioca za redovne kamate LHB banci, iako je tužilac dostavio nalog za plaćanje na iznos od 25.610,27 DEM, jer se taj iznos ne može dovesti u vezu s iznosom koji tužilac potražuje na ime kamata, niti s ostalim provedenim dokazima, nego su čak i u kontradiktornosti. Sud je naveo da u pogledu ovog dijela tužiočevog zahtjeva nije mogao koristiti kao njegov dokaz potvrdu LHB banke od 6. juna 2006. godine, jer je tužilac nije predložio kao dokaz, a jedino se iznos iz te potvrde može dovesti u neku vezu s navodima tužbe u dijelu potraživanja kamata. Dalje, sud je naveo da tužiocu ne pripadaju zakonske zatezne kamate za neblagovremeno plaćanje inopartneru, a koje je tužilac platio LHB banci, pošto je i sam izjavio da je kamate platio zbog kašnjenja u plaćanju i što na računu kod LHB banke u tom momentu nije bilo dovoljno sredstava, a što se može pripisati u krivicu tužioca i u tom momentu je tužilac imao sredstva obezbjeđenja prema apelanta na osnovu zaključenog Ugovora o inostranom kreditu. Na temelju svega navedenog, sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, odnosno o njemu odlučio u smislu principa o teretu dokazivanja, jer ocjenom provedenih dokaza nije sa sigurnošću mogao utvrditi da postoji i pravilnost izvršenog obračuna kamata. Konačno, Osnovni sud je naveo da, s obzirom da postoji obaveza apelanta da plati glavni dug, to je u smislu odredbe člana 277. ZOO utvrdio da je obaveza apelanta da plati i zakonsku zateznu kamatu, a zbog kašnjenja u plaćanju glavnog duga tužiocu, od momenta podnošenja tužbe, jer tužilac sudu nije predložio dokaz da mu i zbog čega pripadaju kamate od 23. novembra 1995. godine. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 383. stav 1, člana 386. stav 2. i člana 387. stav 1, a u vezi s odredbom člana 396. ZPP-a.
7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv Presude Osnovnog suda broj Ps-204/05 od 9. novembra 2006. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 013-0-Pž-07-000 025 od 6. juna 2007. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu apelant po osnovu iskorištenog, a nevraćenog kredita, isplati na ime glavnice plaćene LHB banci ukupan iznos od 727.612,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa po stopi od 12% godišnje počevši od 28. decembra 1995. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 745,00 KM. Stavom III izreke presude tužilac je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 10.000,00 KM. Stavom IV izreke presude odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav II izreke prvostepene presude).
8. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud na potpuno raspravljeno činjenično stanje pogrešno izveo zaključak da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev tužioca i što je pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu donio na apelantovu štetu, odnosno suprotno odredbi čl. 1065. i 1075. ZOO. Naime, Okružni sud je naveo da se vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju od 25. jula 2006. godine, kao i u dopunskom nalazu i mišljenju od 29. septembra 2006. godine, izjasnio da se iz prezentovanih dokumenata tužioca ne vidi po kojem osnovu i po čijem nalogu su izvršene isplate. Dalje, sud je naveo da tužilac nije prezentovao prvostepenom sudu dokaze da je plaćanje bilo kojeg iznosa LHB banci uslijedilo na osnovu apelantovog naloga za korištenje sredstava iz dokumentarnog akreditiva, jer se u konkretnom slučaju ne radi o običnom akreditivu, nego je plaćanje po Ugovoru o inostranom kreditu KKL-0503/91-3 od 27. aprila 1991. godine ugovoreno putem neopozivog dokumentarnog akreditiva (čl. 1. i 2. navedenog ugovora), kod kojeg banka ne smije korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu svotu dok ne podnese dokumente prema uvjetima utvrđenim u akreditivu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno izveo pravni zaključak o djelimično osnovanom tužbenom zahtjevu tužioca, jer tužilac nije ponudio dokaze da je po osnovu zaključenog Ugovora o inostranom kreditu otvoren neopozivi dokumentarni akreditiv o čemu se jasno i precizno izjasnio vještak finasijske struke. Okružni sud smatra da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 1065. ZOO zbog toga što je članom 2. Ugovora o inostranom kreditu ugovoreno plaćanje putem neopozivog dokumentarnog akreditiva, pa bez dokaza da je apelant kao korisnik kredita otvorio akreditiv nije ni bilo mjesta da se udovolji ni djelimično tužbenom zahtjevu tužioca (član 126. ZPP-a). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo za dosuđujući dio pobijane presude, pa je uvažavanjem apelantove žalbe na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 387. ZPP-a obavezao tužioca da apelantu naknadi troškove postupka.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 882 od 12. marta 2009. godine reviziju tužioca djelimično uvažio, Presudu Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 025 od 6. juna 2007. godine preinačio tako da je žalba tužioca djelimično uvažena, preinačena presuda Osnovnog suda broj Ps-
204/05 od 9. novembra 2006. godine u dosuđujućem dijelu tako što je obavezan apelant da tužiocu na dosuđeni iznos glavnog duga od 727.612,59 KM isplati i kamatu počevši od 28. decembra 1995. godine do 18. maja 2001. godine po stopi po kojoj su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale kamate na štedne uloge po viđenju na DEM valutu, a od 19. maja 2001. godine do konačne isplate po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.920,00 KM, dok je apelantova žalba odbijena (protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude), a revizija tužioca u preostalom dijelu odbijena. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 1072. ZOO propisano da se, prihvatanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva, akreditivna banka obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu svotu ako do određenog vremena budu ispunjeni uvjeti navedeni u nalogu za otvaranje akreditiva koji se sačinjavaju u pismenoj formi. Vrhovni sud je dalje ukazao da dokumentarni akreditiv postoji kada je banka obavezana da izvrši isplatu korisniku akreditiva pod uvjetom da joj budu podnijeti dokumenti prema uvjetima iz akreditiva (član 1075. ZOO), s tim da neopozivi dokumentarni akreditiv sadrži samostalnu i neposrednu obavezu banke prema korisniku (član 1079. stav 1. ZOO). Pored toga, banka je dužna da ispita da li su dokumenti u svemu saobrazni zahtjevima nalogodavca, i ako utvrdi određene nepravilnosti i nedostatke banka mora u najkraćem roku o tome obavijestiti nalogodavca (član 1080. ZOO).
10. Vrhovni sud je istakao da neopozivi dokumentarni akreditiv predstavlja čvrstu obavezu akreditivne banke na isplatu u slučaju ispunjenja akreditivnih uvjeta. Naime, u momentu dospijeća obaveze na plaćanje, pod uvjetom da su ispunjeni svi uvjeti akreditiva, akreditivna banka ima obavezu da potpuno i blagovremeno ispuni obaveze prema korisniku akreditiva, neovisno od toga da li je do tog momenta nalogodavac akreditiva obezbijedio novčana sredstva za isplatu. Banka obavezu mora ispuniti svojim sredstvima u momentu dospijeća s pravom kasnijeg regresiranja od nalogodavca akreditiva.
11. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na osnovu činjenica koje su utvrđene tokom prvostepenog postupka izveo zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan samo zbog toga jer nije dokazano da postoji neopoziv dokumentovani akreditiv koji je dao tuženi kao nalogodavac. Vrhovni sud je istaknuo da postojanje naloga za otvaranje akreditiva jeste temeljni način dokazivanja njegovog postojanja, ali u slučaju kada toga nema nije isključeno da se drugim dokaznim sredstvima to dokazuje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da postoji ugovor između stranaka i da je apelant iskoristio sporni kredit u iznosu od 740.000,00 DEM koji je obezbijeđen od inostrane banke, te je logično da se u okviru bankarskih poslova u tom slučaju otvara akreditiv kao sredstvo kojim se obezbjeđuje plaćanje. Sud također navodi da se apelant pozvao na odredbu člana 1. ugovora od 27. aprila 1991. godine i da je plaćanje određeno putem akreditiva, s tim da je trajanje akreditiva određeno na šest mjeseci, a prema potvrdi LHB banke od 6. juna 2006. godine slijedi da je tužilac 23. novembra 1993. godine uplatio utuženi iznos, dakle po proteku akreditiva. Međutim, u konkretnom slučaju, u navedenom ugovoru je samo naznačeno da je akreditiv raspoloživ za šest mjeseci, ali nije utvrđen datum od kojeg će teći vrijeme za njegovo računanje. Vrhovni sud je naveo da u takvoj ugovornoj situaciji član 42. c. Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive Međunarodne trgovinske komore Pariz, propisuje da će se datum otvaranja akreditiva akreditivne banke smatrati za prvi dan od kojeg će takvo vrijeme teći. Sud je također naveo da se na osnovu izvedenih dokaza ovaj datum nije mogao tačno utvrditi.
12. Vrhovni sud je na osnovu navedenog zaključio da navedene činjenice potvrđuju navode iz tužbe o postojanju ugovornog odnosa između stranaka i da je postojao otvoreni akreditiv. Sud je također naveo da je pravna priroda akreditiva (u konkretnom slučaju se radi o neopozivom dokumentarnom akreditivu) stvorila obavezu akreditivne banke na plaćanje, jer da akreditiv nije postojao ne bi postojala ni obaveza tužioca za plaćanje korisniku akreditiva. Naime, izdavanjem akreditiva, a to je moglo uslijediti samo nakon apelantovog naloga za njegovo otvaranje, nastao je pravni odnos tužioca i korisnika akreditiva koji je stvorio obavezu banke da izvrši plaćanje svojim sredstvima ako ih do momenta dospijeća obaveze ne obezbijedi nalogodavac. Sud je istakao da je u bankarskim poslovima uobičajeno da se kreditna sredstva obezbjeđuju kod akreditivne banke kao način garantovanja povratka kreditnih sredstva, posebno kada su u pitanju tako visoka sredstva. Vrhovni sud smatra da utvrđene činjenice daju dovoljno osnova iz kojeg slijedi da je tužilac, a ne apelant, po otvorenom neopozivom dokumentarnom akreditivu ispunio obavezu koja je prvenstveno bila na apelantu i da ima pravo na povrat isplaćenog iznosa.
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na i imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo do potpuno pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Naime, apelant smatra da predmetni postupak nije bio pravičan na način kako to zahtjeva član 6. Evropske konvencije s obzirom da je ocjena izvedenih dokaza bila proizvoljna i diskriminirajuća. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, i to član 2. Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive Međunarodne trgovinske komore Pariz i člana 1072, 1079. i 1080. ZOO, kojima su propisana pravila korištenja dokumentarnih akreditiva isključivo po nalogu i uz saglasnost apelanta. Apelant između ostalog ističe da Vrhovni sud polazi od pretpostavke [...] da je [apelant] dao nalog za isplatu iz akreditiva i dostavio dokumentaciju koja čini osnov za isplatu, te da tužilac ima obavezu da prezentira i dokaže da postoje nalog za plaćanje i dokumentacija koja taj nalog prati. Apelant također ističe da se reviziona odluka temelji na pretpostavkama, bez navođenja bilo koje odredbe materijalnog prava, kojom bi to opravdao, čime su povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
18. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te dali jasne i nedvojbene razloge zbog kojih su zaključili da je tužbeni zahtjev tužioca djelimično osnovan pri čemu su se u obrazloženju svojih odluka pozvali na relevantne odredbe ZOO i Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive Međunarodne trgovinske komore, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, suprotno apelantovim navodima, kao nesporno proizlazi da su sudovi cijenili provedene dokaze te dali razloge zašto su vjerovali dokazima tužitelja pri čemu je Osnovni sud naglasio da je tužilac dokazima kojim je raspolagao dokazivao svoje tvrdnje, a da je apelant samo osporavao navode tužioca te tvrdio da je iskoristio i vratio kreditna sredstva, ali da te tvrdnje nije bilo čime dokazivao, zbog čega se apelantovi navodi, po ocjeni Ustavnog suda, u ovom dijelu pokazuju neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
20. U vezi a apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu
13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović