Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/09 (P. P.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1466/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1466/09, rješavajući apelaciju Pere Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Perića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 001073 09 Gž od 8. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 001073 08 I od 12. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 001073 09 Gž od 8. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 001073 08 I od 12. novembra 2008. godine.
2. Osnovni sud u Brčkom je Presudom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine, koja je u relevantnom dijelu potvrđena Presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-1068/87 od 15. marta 1988. godine, između ostalog, obavezao ZOIL «Sarajevo» Poslovnu jedinicu Doboj da apelantu na ime rente isplati iznos od 24.489 dinara mjesečno, računajući od 16. novembra 1986. godine pa dalje.
3. Nakon toga, apelant je 17. novembra 2006. godine Osnovnom sudu u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo - Filijala Doboj, sa sjedištem u Tešnju (u daljnjem tekstu: tuženi), a radi izmjene odluke o doživotnoj renti.
4. Osnovni sud je Presudom broj 096-0-P-06-000669 od 7 septembra 2007. godine obavezao tuženog da apelantu na ime doživotne rente plaća iznose od 104,50 KM mjesečno, počevši od 17. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi ili dok se ova odluka ne izmijeni. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, pa je na taj način izmijenjena Presuda Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine u dijelu izreke koja se odnosi na dosuđenu doživotnu rentu (stav III izreke), dok je ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen (stav IV izreke).
5. Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) je, odlučujući o žalbi tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000669 od 7 septembra 2007. godine, donio Rješenje broj 097-0-Gž-07-000492 od 27. novembra 2007. godine kojim je žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je apelant podnio tužbu radi izmjene odluke o doživotnoj renti, koja mu je dosuđena Presudom Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine na teret pravnog prednika tuženog u iznosu od 24.289,00 dinara počevši od 16. novembra 1986. godine pa ubuduće, a koja je u dijelu dosuđene rente potvrđena Presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-1068/87 od 15. marta 1988. godine. Apelacioni sud je istakao da iz postavljenog tužbenog zahtjeva, te iz istorijata tužbe u pogledu njegove visine, proizlazi da se pod «izmjenom» dosuđene rente traži njeno usklađivanje u smislu da se dosuđeni iznos rente u dinarskim sredstvima preračuna (konvertuje) u konvertibilne marke, kao zakonsko sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je Osnovni sud donio identičnu presudu u vezi iste pravne stvari o kojoj je već odlučeno pravosnažnom i izvršnom Presudom Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine, samo što su YU dinari, u kojima je dosuđena renta apelantu 1987. godine i koji su tada bili zakonsko sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, preračunati u konvertibilne marke kao sadašnje sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, a što nikako ne predstavlja povećanje ranije dosuđene rente. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da se radi o pravosnažno presuđenoj stvari (identitet stranaka, identitet činjeničnog osnova i identitet zahtjeva, koji se samo sa dinara prevodi u konvertibilne marke), pa je odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 299. stav 1, u vezi s članom 263. stav 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06).
6. Apelant je, postupajući u skladu s pravnim stajalištem Apelacionog suda, 13. februara 2008. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje Presude Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine, a protiv ZOIL Sarajevo, Poslovna jedinica u Tešnju (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja – doživotne rente u iznosu od 24.489,00 dinara, koja je 9. januara 1987. godine iznosila 104,50 DM mjesečno, odnosno 104,50 KM.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-08-000552 od 15. maja 2008. godine u cijelosti odbio apelantov prijedlog. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz izvršnih isprava, tj. Presude Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine, preinačene Presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-1068/87 od 15. marta 1988. godine, ne proizlazi da apelant kao tražilac izvršenja ima određeno potraživanje navedeno u prijedlogu za izvršenje prema izvršeniku. Naime, Općinski sud je naveo da je presudom Osnovnog suda u Brčkom, koja je preinačena presudom Višeg suda u Tuzli, odlučeno da se tužena, u ovom slučaju izvršenik, obavezuje da apelantu kao tražiocu izvršenja plati pripadajuću zakonsku kamatu na dosuđeni iznos od 230.820,00 dinara iz osnova izgubljene zarade za vrijeme liječenja i rehabilitacije, računajući od 9. januara 1987. godine kao dana presuđenja pa do isplate, iz čega proizlazi da iz presuda kao izvršnih isprava na osnovu kojih je predloženo izvršenje ne proizlazi da je izvršenik obavezan da apelantu plaća doživotnu rentu i naknadu troškova parničnog postupka kako je to precizirano u prijedlogu za izvršenje. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da iz izvršnih isprava, tj. presude Osnovnog suda u Brčkom i Višeg suda u Tuzli, ne proizlazi da apelant ima određeno potraživanje prema izvršeniku, pa je shodno odredbama čl. 22. i 23. Zakona o izvršnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
8. Apelant je ponovo, 11. juna 2008. godine, Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu izvršne isprave – Presude Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine. Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-08-001447 od 21. jula 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje u visini i na način određen u apelantovom prijedlogu.
9. Protiv donesenog rješenja izvršenik je 13. augusta 2008. godine izjavio prigovor. U prigovoru je, između ostalog, istakao prigovor zastare potraživanja, navodeći da je apelant podnio prijedlog za izvršenje 12. juna 2008. godine, te da su protekli svi zastarni rokovi u smislu člana 373. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno u smislu člana 379. tog zakona.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 I 001073 08 I od 12. novembra 2008. godine usvojen je prigovor izvršenika i Rješenje o izvršenju broj 039-0-I-08-001447 od 21. jula 2008. godine je stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da na ročište za raspravljanje po prigovoru, koje je održano 6. novembra 2008. godine, nije pristupio apelant iako je uredno obaviješten, dok je izvršenik ostao kod navoda iz prigovora na rješenje o izvršenju, kao i prigovora pasivne legitimacije zbog toga što izvršenik nije pravni slijednik «Sarajevo osiguranja» Filijala Doboj. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u prigovor izvršenika, te u presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine koja je donesena u postupku revizije 24. decembra 2007. godine, iz koje proizlazi da je pravni slijednik za «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo na teritoriji Republike Srpske «Jahorina osiguranje» d.d. Sokolac, a na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine («Službeni glasnik RS» broj 17/92). Dalje, Općinski sud je naveo da je u navedenoj odluci Vlade Republike Srpske izvršeno pripajanje svih osiguravajućih društava «Sarajevo osiguranja» d.d. koji posluju na teritoriji Republike Srpske osiguravajućem društvu «Jahorina osiguranje» d.d. Sokolac. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor izvršenika, pa je donio rješenje kao u izreci.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 39 0 I 001073 09 Gž od 8. aprila 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je za ishod predmetnog izvršnog postupka irelevantno pitanje kada je izvršenik istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, da li je to učinjeno još u prigovoru protiv rješenja o izvršenju ili je to učinjeno na ročištu koje je prvostepeni sud zakazao radi raspravljanja o prigovoru. Naime, Kantonalni sud je istakao da je, prema stanju spisa, apelant uredno pozvan na ročište od 6. novembra 2008. godine, te da mu je samim tim omogućeno da raspravlja ne samo o činjenicama koje je izvršenik iznio u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, nego i o činjenicama koje je izvršenik iznio na tom ročištu. Sud je naveo da je na apelantu kao tražiocu izvršenja da odluči da li će se odazvati pozivu suda i pristupiti ročištu na koje je uredno pozvan i tako raspravljati o činjenicama koje je iznio izvršenik ili neće, i u to pravo sud ne može ulaziti.
12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su potpuno neutemeljene tvrdnje o pasivnoj legitimaciji izvršenika koje je u žalbi protiv prvostepenog rješenja iznio apelant. Naime, u predmetnom izvršnom postupku osnovni i glavni problem je u identičnosti izvršne isprave i prijedloga za izvršenje. Sud je naveo da prijedlog za izvršenje mora biti u potpunom skladu s izvršnom ispravom, ne samo u pogledu izvršne tražbine, nego i u pogledu stranaka, a stanje spisa pokazuje da identitet nije postojao između prijedloga za izvršenje i izvršnih isprava, na temelju kojih je podnijet taj prijedlog. Dalje, sud je istakao da je u izvršnim ispravama i u Presudi Osnovnog suda u Brčkom broj P.1533/86-I od 9. januara 1987. godine, kao i Presudi Višeg suda u Tuzli broj Gž-1068/87 od 15. marta 1988. godine, kao tuženik označen ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Doboj. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da naziv pravne osobe u prijedlogu za izvršenje nije istovjetan nazivu pravne osobe navedene u presudama Osnovnog suda u Brčkom i Presudi Višeg suda u Tuzli. Kantonalni sud je također istakao da je odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) omogućeno određivanje izvršenja i protiv treće osobe, osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, ali samo pod uvjetom da tražitelj izvršenja javnom, ili prema Zakonu ovjerenom privatnom ispravom, dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema Zakonu obavezna da izmiri. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant kao tražitelj izvršenja, nije dao nikakvo objašnjenje niti pružio dokaz da je pravna osoba navedena u prijedlogu za izvršenje preuzela dug iz izvršnih isprava ili da se radi o identičnim pravnim osobama, odnosno pravnom slijedniku, osoba navedenih u izvršnim ispravama. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prigovor kao osnovan uvažio, rješenje o izvršenju stavio van snage i ukinuo provedene radnje, jer nije ni bilo uvjeta da se prijedlog za izvršenje koji je bio u potpunom neskladu s izvršnim ispravama, usvoji. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, sve da izvršenik i nije istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno nepostojanja pravnog sljedništva između osoba navedenih u izvršnim ispravama i osobe navedene u prijedlogu za izvršenje, prijedlog za izvršenje se nije mogao usvojiti, jer sud po službenoj dužnosti mora da pazi na identitet prijedloga za izvršenje s izvršnim ispravama.
13. Konačno, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom izvršnom predmetu nije samo pravno sljedništvo ili identitet izvršenika problem, nego je problem i u zastari kako samo prava, iz kojeg proističe tražbina koja je trebala biti predmet predmetnog izvršnog postupka, tako i samih budućih novčanih potraživanja iz tog prava, jer su zastarjeli i samo pravo kao i sama buduća novčana potraživanja, a u smislu odredbi iz čl. 373. i 379. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je prigovor izvršenika zasnovan na razlozima koji sprečavaju izvršenje, u smislu odredbe člana 47. stav 1. tač. 4, 6. 10. ZIP-a.
14. Apelant navodi da mu je rješenjem Općinskog suda, odnosno Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat toga što su postupajući sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te proizvoljno zaključivali i tumačili odredbe materijalnog prava. Naime, apelant, između ostalog, smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje odbijanjem prijedloga za dozvolu izvršenja zbog navodnog nedostatka identičnosti izvršne isprave i prijedloga za izvršenje, te usvajanjem prigovora zastare, koji uopće nije niti usvojio prvostepeni sud, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Konačno, apelant je istaknuo da mu je zbog različitih pravnih stajališta sudova onemogućena realizacija prava, istaknuvši da je rješenjem Apelacionog suda od 27. novembra 2007. godine odbačena njegova tužba jer već posjeduje izvršnu ispravu sa identitetom stranaka (tuženi u izvršnoj ispravi i izvršenik), dok je osporenim rješenjima odbačen njegov prijedlog za izvršenje jer, navodno, ne postoji identitet stanaka u izvršenoj ispravi u odnosu na prijedlog za izvršenje.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju, isključivo, na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za usvajanje prigovora izvršenika i obustavljanje izvršenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Općinski i Kantonalni sud su, primjenjujući relevantne materijalno-pravne propise, prije svega član 27. stav 1. i član 36. stav 1. ZIP-a, zaključili da izvršenik nije pasivno legitimisan u predmetnim postupcima, budući da je apelant prijedlog za izvršenje podnio protiv lica na koje se ne odnosi izvršna isprava, kao i da je prema utvrđenju redovnih sudova nastupila zastara samog prava iz kojeg proističe predmetno pravo povremenog potraživanja (rente) u skladu s odredbama člana 373. st. 1. i 2. ZOO, te člana 379. ZOO za koji su u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne razloge u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S druge strane Ustavni sud naglašava da u ovom apelacionom postupku ne može cijeniti pravna stajališta drugih sudova, na što apelant ukazuje u svojoj apelaciji, budući da odluke tih sudova nisu osporene u ovom apelacionom postupku. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovi tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović