Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/09 (H. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1587/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1587/09, rješavajući apelaciju Habiba Burića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Habiba Burića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023489 09 Gž od 7. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 023489 00 P od 23. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Habib Burić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnio je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023489 09 Gž od 7. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023489 00 P od 23. decembra 2008. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 023489 00 P od 23. decembra 2008. godine obavezao JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 2.962,80 KM, a JP «Elektroprivreda HZ HB» Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) iznos od 1.405,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. maja 2000. godine pa do isplate, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 5.000,00 KM. Istom presudom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev za naknadu na ime uništenih sadnica voća i povrća u iznosu od 1.221,00 KM i na ime naknade materijalne štete u iznosu od 4.800,00 KM.

3. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da među parničnim strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženih, jer je međupresudom Kantonalnog suda broj GŽ-17/04 od 22. februara 2005. godine, potvrđenom Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH Rev. broj 660/05 od 12. septembra 2006. godine, razriješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih za štetu proizašlu iz štetnog događaja izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine. Navedeno je da je samim tim razriješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih i za štetu pričinjenu na objektu i pokretnim i nepokretnim stvarima apelanta, a koja je uzrokovana kako usljed više sile, tako i usljed neadekvatnog manevrisanja u lancu hidroenergetskog sistema na Neretvi. Nadalje, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 206. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da, kada je nedvojbeno da je štetu prouzrokovala neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih prouzrokovala štetu, te osobe odgovaraju solidarno, jer je suodgovornost svakog od tuženika utvrđena u tačnim omjerima od 85% prvotužena i 15% drugotužena. Općinski sud je istaknuo da je visina štete utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke i iznosi 7.962,80 KM za prvotuženu i 1.405,20 KM za drugotuženu. S obzirom da je na temelju Naloga broj 139. od 29. januara 2000. godine utvrđeno da je prvotužena apelantu na ime jednokratne pomoći isplatila iznos od 5.000,00 KM, prvotužena je obavezana da apelantu isplati preostali iznos štete od 2.962,80 KM. Općinski sud je naveo da je «jednokratnu pomoć» apelantu isplatila prvotužena odmah nakon štetnog događaja, što mu je kao dobrom domaćinu omogućilo da odmah pristupi saniranju štete.

4. Općinski sud je, također, naveo da je osnovan prigovor zastare koji su istakli tuženi, pa je apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete (izgubljene dobiti) u iznosu od 4.800,00 KM i na ime naknade uništenih sadnica voća i povrća u iznosu od 1.221,00 KM odbio u skladu s članom 376. st. 1. i

2. ZOO, s obzirom da je apelant ovaj tužbeni zahtjev prvi put postavio u toku postupka, na ročištu od 13. maja 2008. godine, dakle osam odnosno devet godina nakon štetnog događaja. Konačno, odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na članu 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 023489 09 Gž od 7. maja 2009. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da je među parničnim strankama nesporno da je 16. decembra 1999. godine došlo do plavnog vala u slivu rijeke Neretve, da je tom prilikom poplavljen i apelantov objekat koji se nalazi u Mostaru u ulici Lacina broj 27A, te da je u vezi s tim nastala materijalna šteta na apelantovom objektu i pokretnim stvarima. Dalje, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se iznos od 5.000,00 KM, koji je apelant primio od prvotužene, treba uračunati u ukupan iznos naknade štete koji predstavlja obavezu prvotužene. U vezi s tim je ukazano da je iz naloga za isplatu broj 139 od 29. januara 2000. godine, koji je priložen uz spis, vidljivo da se radi o isplati iznosa na ime «jednokratne novčane pomoći od velikih voda po odluci broj 537/00 od 28. januara 2000. godine». S obzirom da je navedeni iznos isplaćen povodom konkretnog štetnog događaja, potrebno ga je uračunati u štetu, bez obzira što je označen izrazom «jednokratna pomoć». Zatim, ukazano je na spisak lica kojim je ova pomoć isplaćena a u kojem je, pored ostalog, iskazan iznos pomoći, procijenjeni iznos štete, te procentualni omjer između pomoći i utvrđene štete. Također, ukazano je i da je navedeni iznos apelantu isplaćen neposredno nakon štetnog događaja (16. decembar 1999. godine) a prije podizanja tužbe (3. maja 2000. godine). Na temelju navedenog zaključeno je da je namjera prvotužene bila da se oštećenim urgentno isplati određeni novčani iznos, i to na ime pokrića štete iz predmetnog štetnog događaja. Neuračunavanjem primljenog iznosa i obavezivanjem prvotužene da plati pun iznos štete, apelant bi primio veći iznos od stvarne štete, a što bi bilo suprotno načelu odštetnog prava prema kojem naknada štete ne može biti veća od iznosa štete, odnosno imalo bi za posljedicu neosnovano bogaćenje. Pri tom, istaknuto je da pri odlučivanju da li se određena isplata ima uračunati u naknadu, treba imati u vidu svrhu koja se želi postići određenom isplatom. S obzirom da je u konkretnom slučaju na isplatnom nalogu naznačeno da se radi o «jednokratnoj novčanoj pomoći od velikih voda po Odluci broj 537/00 od 28. januara 2000. godine» istaknuto je da se može zaključiti da je isplatom navedenog iznosa smanjena pričinjena šteta. Na temelju navedenog zaključeno je da u konkretnom slučaju za razrješenje spornog odnosa nije relevantan član 211. ZOO-a na koji je apelant u žalbi ukazivao.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je neodrživ stav da se iznos od 5.000,00 KM, koji joj je uplaćen na ime jednokratne pomoći, treba uračunati u ukupan iznos štete. Dalje, apelant ističe da je odgovornost tuženih za štetni događaj utvrđena pravosnažnim presudama u omjeru 85:15%, iz čega proizlazi da su pasivno legitimisani i odgovorni za štetu nastalu 16. decembra 1999. godine, a što su tuženi u toku postupku osporavali, te da su isticali da iznos isplaćen neposredno nakon plavnog vala predstavlja jednokratnu pomoć prvotužene u znak solidarnosti. Na temelju navedenog, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 211. ZOO-a kojim je propisano da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelant smatra da je prvotužena isplatu izvršila na ime solidarne jednokratne pomoći, smatrajući da nije dužan platiti po osnovu naknade štete, da pri tom nije bila ni u kakvoj zabludi, a s obzirom da nije zadržala pravo na povraćaj plaćenog, ne može se govoriti ni o njegovom neosnovanom bogaćenju. Nadalje, apelant smatra i da sud nije pravilno primijenio član 190. ZOO, koji predviđa potpunu naknadu oštećenika. Osim toga, apelant je istakao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Konačno, smatra da sud nije pravilno dosudio troškove postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio