Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/09 (H. P.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zastara
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-819/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 819/09, rješavajući apelaciju Hajrije Pirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/

08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrije Pirić, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-08-000185 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-07-013535 od 9. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrija Pirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000185 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-

0-Pr-07-013535 od 9. maja 2008. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 819/09 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-013535 od 9. maja 2008. godine apelantica je tačkom 1. izreke rješenja proglašena odgovornom što je 23. januara 2007. godine oko 10:50 sati u Tuzli u ul. Ismeta Mujezinovića izvela psa NN rase, žute boje, bez povodca i brnjice čime je počinila prekršaj iz odredbe člana 3. stav 1. tačka 30, kažnjivo po odredbi člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o javnom redu i miru. U tački 2. tog rješenja je navedeno da apelantica tog dana, u isto vrijeme i na istom mjestu kao pod tačkom 1. izreke rješenja, na zahtjev službenika PS Istok Tuzla nije dala na uvid ličnu kartu, čime je počinila prekršaj iz odredbe člana 16. stav 1. tačka 4. u vezi s odredbom člana 12. stav 1. Uredbe sa zakonskom snagom o ličnoj karti koja je preuzeta kao Zakon («Službeni list RBiH» br. 15/92 i 13/94; «Službeni glasnik BiH» broj 32/01), pa joj je sud, na temelju navedenih propisa, te odredbi čl. 10, 11. i 12. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), utvrdio za prekršaj iz tačke 1. izreke rješenja novčanu kaznu u iznosu od 50,00 (pedeset) KM i za prekršaj iz tačke 2. izreke rješenja novčanu kaznu u iznosu od 20,00 (dvadeset) KM, te joj je primjenom odredbe člana 13. Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 70,00 (sedamdeset) KM. Na temelju odredbe člana 199. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH i odredbe člana 35. Pravilnika o naknadi sudskih troškova u sudskom postupku, apelantica je obavezana da naknadi troškove prekršajnog postupku u paušalnom iznosu od 30,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je PU Tuzla PS Istok Tuzla, svojim aktom od 25. januara 2007. godine, koji je Općinski sud zaprimio 10. maja 2007. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice zbog prekršaja preciziranih u izreci rješenja. Na usmenom pretresu, održanom 9. maja 2008. godine, apelantica je izjavila da ne prihvata odgovornost za prekršaje koji joj se stavljaju na teret, da neće iznositi svoju odbranu, ali da ističe prigovor zastare prekršajnog gonjenja. Općinski sud je u dokaznom postupku saslušao svjedoka policajaca A.M., te izvršio uvid u izvod iz prekršajne evidencije za apelanticu. Na temelju provedenih dokaza i ocjene iskaza navedenog svjedoka, a u vezi sa istaknutim apelanticinim prigovorom o zastari krivičnog gonjenja, Općinski sud je zaključio da je prigovor neosnovan uz obrazloženje da od vremena izvršenja prekršaja nisu protekle dvije godine, a da od podnošenja zahtjeva do prve procesne radnje koju je sud poduzeo nije protekla godina dana, kako je to precizirano odredbom člana 29. stav 1. tačka 1. odnosno odredbom člana 31. Zakona o prekršajima.

4. Na temelju iskaza svjedoka, čiji iskaz je u cijelosti prihvaćen, Općinski sud je našao da ispitani svjedok nije imao razloga da ne govori istinu budući da se izjašnjavao o činjenicama iz svog neposrednog opažanja. Svjedok je u svom iskazu naveo da mu je kritičnog dana prišao S.M. da prijavi apelanticu da je pustila psa bez brnjice i povodca, nakon čega joj je, vidjevši psa bez povodca i brnjice u njenoj blizini, prišao joj i zatražio na uvid ličnu kartu, što je apelantica odbila da učini uz obrazloženje da je nema pri tome dajući lične podatke s pogrešnim imenom, tako da je tek naknado, uvidom u bazu podataka, utvrđen njen identitet. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su se u apelanticinim radnjama iz izreke rješenja stekla sva bitna obilježja prekršaja iz odredbe člana 3. stav 1. tačka 30. Zakona o javnom redu i miru, za koji ju je sud proglasio odgovornom i utvrdio novčanu kaznu.

5. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Pžp-08-000185 od 22. decembra 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o bitnoj povredi prekršajnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnih propisa učinjenih u prvostepenom postupku. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ne postoji zastarjelost prekršajnog gonjenja jer je apelantica prekršaj počinila 23. januara 2007. godine, a prekršajna prijava protiv nje je prvostepenom sudu podnesena 10. maja 2007. godine, nakon čega je uslijedila naredba o zakazivanju pretresa od 31. marta 2008. godine i održavanje usmenog pretresa pred prvostepenim sudom 9. maja 2008. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 31. Zakona o prekršajima kojom je propisano da zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, dok je u stavu 2. te odredbe propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno izvršenje poduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja. Na kraju obrazloženja Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, kako je to propisano odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima, te taj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio, dok je apelanticin prijedlog da taj sud u ponovnom postupku sasluša svjedoka I.T. ocijenjen kao neosnovan, budući da je apelantica bila dužna da u skladu s odredbom člana 47. Zakona o prekršajima osigura prisustvo tog svjedoka.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je istakla da je postupak protiv nje vođen iako je nastupila relativna zastara, u skladu s odredbom člana 29. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima, dok je odredbom člana 31. stav 2. tog zakona propisano da se «zastarjelost prekida svakom radnjom tijela mjerodavnog za postupak, što znači radnjom suda, a ne policije». Osim toga, apelantica smatra da je prvostepeni sud svoju odluku temeljio samo na kazivanju jednog svjedoka, ne provodeći pri tome druge dokaze iako ona nije prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj je stavljen na teret. Dalje, apelantica ističe da je drugostepenom rješenju koje je navodno doneseno 22. decembra 2008. godine bilo potrebno mjesec dana da stigne do Općinskog suda koji se nalazi u istoj zgradi, što, prema njenom mišljenju, znači da se «datumi rješenja antidatiraju i uštimavaju kako bi se prikrio nerad pojedinaca».

7. Zakon o prekršajima («Službene novine Federacije BiH» broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1)Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

1)prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;

2)prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen; (2) Zakonom se mogu za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu odrediti duži rokovi od rokova iz stava 1. ovog člana, ali ne duži od tri godine.

Član 31.

Tok i prekid zastarjelosti

1)Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena. 2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere. 3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što su postupajući sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i proveli postupak iako je nastupila relativna zastara prekršajnog gonjenja. Budući da apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi».

11. Apelantica je proglašena krivom i kažnjena zbog djela koje su klasificirana kao prekršaj prema Zakonu o javnom redu i miru i Zakonu o ličnoj karti. To znači da optužbe nisu klasificirane kao krivične. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćanje i kažnjavanje. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj ima opći karakter i odnosi se na sva lica koja svojim ponašanjem utiču na javni red i mir, a ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je prema Zakonu o javnom redu i miru i Zakonu o ličnoj karti, sprečavanje ponašanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršajne norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21-23).

12. U konkretnom slučaju, navodi apelacije svode se u suštini na isti prigovor koji je apelantica isticala u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da je proglašena odgovornom i sankcionisana za prekršaje uprkos tome što je nastupila zastara prekršajnog gonjenja. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u svojim rješenjima očitovali na navedeni prigovor, dajući pri tome za svoju odluku jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime redovni sudovi su ovaj prigovor odbili kao neosnovan uz obrazloženje da od vremena izvršenja prekršaja nisu protekle dvije godine, a da od podnošenja zahtjeva do prve procesne radnje koju je sud poduzeo nije protekla godina dana, kako je to precizirano odredbom člana 29. stav 1. tačka 1, odnosno odredbom člana 31. Zakona o prekršajima. Pored toga, u vezi s apelacionim navodom da je Općinski sud svoju odluku temeljio samo na kazivanju jednog svjedoka ne provodeći pri tome druge dokaze, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud dao jasne i argumentovane razloge zašto je pri utvrđivanju činjeničnog stanja u cijelosti usvojio iskaz svjedoka policajaca A.M., uz izvršen uvid u izvod iz prekršajne evidencije za apelanticu. Pri tome, Ustavni sud ističe da apelantica nije prvostepenom sudu ni ponudila druge dokaze, nego se izjasnila da neće iznositi svoju odbranu, ističući prigovor zastare.

13. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Ustavni sud apelanticine navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije također smatra (prima facie) neosnovanim, budući da se u predmetnom prekršajnom postupku nije odlučivalo, niti je na bilo koji način bilo ugroženo njeno pravo na slobodu i sigurnost.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/09 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio