Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/09 (A. G.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1131/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1131/09, rješavajući apelaciju Anđe Gojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/

08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđe Gojić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001575 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 199 od 20. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-19/02 od 1. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđa Gojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001575 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 199 od 20. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-19/02 od 1. decembra 2005. godine.

2. Apelantica je 4. januara 2002. godine tužbom pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom protiv Slavka, Ante, Bere, Draška i Veselka Pervan (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da u zaostavštinu umrle Božane Kolovrat, supruge i majke tuženih (u daljnjem tekstu: prednica tuženih), ne ulazi pola porodične stambene zgrade, koja je izgrađena na građevinskoj parceli u društvenoj svojini označenoj kao k.č. 1514/37 iz zk. uloška broj 1636 k.o. Crniče, što po katastarskom operatu odgovara k.č. 1549 iz posjedovnog lista broj 1994 k.o. Bugojno, odnosno da u zaostavštinu umrle Marije-Mare Suljuzović r. Mihaljević (u daljnjem tekstu: prednica apelantice) ulazi sa dijelom 1/1 porodična stambena zgrada izgrađene na građevinskom zemljištu označenom kao k.č. 1514/37 iz zk. uloška broj 1636 k.o. Crniče, te da je apelantica kao testamentarna nasljednica prednice apelantice stekla pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na navedenoj porodičnoj stambenoj zgradi kao i pravo korištenja na zemljištu, te su tuženi dužni da priznaju i da trpe da se apelantica na navedenim nekretninama upiše s pravom vlasništva odnosno korištenja 1/1. Apelantica je u alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu tražila utvrđenje da je na navedenim nekretninama stekla pravo korištenja odnosno pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na zgradi, te da su tuženi dužni to priznati i trpiti da se apelantica u zemljišnim knjigama upiše s pravom vlasništva na zgradi, a s pravom korištenja na zemljištu.

3. Općinski sud je Presudom broj P-19/02 od 1. decembra 2005. godine u cijelosti odbio i tužbeni i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezao apelanticu da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 1.674,00 KM. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da su i prednica apelantice i prednica tuženih svoj suvlasnički dio od ½ dijela predmetne nekretnine stekle temeljem nasljeđa, ali da je tokom postupka bilo sporno da li je prednica apelantice temeljem kupoprodaje stekla suvlasnički dio prednice tuženih, odnosno da li je stekla pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini, odnosno da li je shodno navedenom apelantica mogla temeljem dosjelosti steći pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini.

4. Općinski sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) kojom je propisano da ugovor na temelju kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, dok je stavom 4. te odredbe propisano da će, izuzetno, ugovor zaključen u pismenoj formi na temelju kojeg se prenosi pravo svojine proizvoditi pravno dejstvo, iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Kako u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji pismeni ugovor kojim je prednica apelantice kupila suvlasnički dio prednice tuženih, niti je apelantica na drugi način dokazala postojanje takvog ugovora to, prema ocjeni Općinskog suda, nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti o prenosu prava svojine na predmetnoj nepokretnosti. Osim toga, Općinski sud nije mogao iz izjava svjedoka Dragice Mak i Frane Kovačevića utvrditi da postoji kupoprodajni ugovor, a niti je te iskaze prihvatio zbog toga što je svjedok Dragica Mak u svom iskazu navela da je prednica apelantice posuđivala novac prije nego što je penzionisana 1971. godine, a iz provedenih dokaza je utvrđeno da je otac prednice tuženih, raniji vlasnik predmetne nekretnine, umro 1976. godine, pa je očigledno da prednica apelantice nije posuđivala novac zbog kupovine predmetne nekretnine. Na temelju svega navedenog Općinski sud je odlučio da odbije tužbeni zahtjev apelantice jer nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, budući da ne postoji kupoprodajni ugovor u pismenom obliku, a prednica tuženih je u zk. ulošku broj 1636 k.o. Crniče sa svojim suvlasničkim dijelom od ½ upisana na predmetnoj nekretnini kao zakonska nasljednica nakon provedenog ostavinskog postupka iza njenog oca, Ilije Kolovrata.

5. Općinski sud je također odbio i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva na porodičnoj kući i pravo korištenja zemljišta s dijelom 1/1, prije svega zbog toga što se radi o parceli koja je upisana kao društveno vlasništvo, pa se na takvoj parceli ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Osim toga, prema mišljenju Općinskog suda, ne postoji ni potreban broj godina nesmetanog korištenja i uživanja predmetne nekretnine s dopuštenjem prednice tuženih koja se nije odrekla svojih vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini, što dovoljno jasno proizlazi iz potvrde o prijavi informacijskom centru za povratnike Bugojno iz koje je vidljivo da se prednica tuženih prijavila tom centru radi vraćanja svojih nekretnina na ponovno korištenje, te kako nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje vlasništva dosjelošću sud je i ovaj alternativno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

6. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 199 od 20. juna 2007. godine kojom je žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je drugostepeni sud ispitao odluku prvostepenog suda u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio je da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tokom prvostepenog postupka među strankama bilo sporno da li je prednica apelantice na temelju kupoprodajnog ugovora stekla suvlasnički dio od prednice tuženih, te samim tim da li je prednica apelantice postala vlasnica spornih nekretnina s dijelom 1/1, odnosno da li je apelantica na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva s dijelom 1/1 na spornim nekretninama. Drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud radi razjašnjenja spornih činjenica cijenio izvedene dokaze i utvrdio da prednica apelantice na temelju kupoprodajnog ugovora nije stekla ½ dijela sporne nekretnine (što se ne osporava ni u žalbi), odnosno da nije zaključila pismeni ugovor o kupovini ½ dijela sporne nekretnine od prednice tuženih. Kod takvog činjeničnog utvrđenja, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantica ničim nije dokazala da je njena prednica zaključila ugovor o kupovini ½ dijela spornih nekretnina, u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti o čemu je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje, a koje je kao zakonito i pravilno u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda neosnovan je žalbeni navod apelantice da za navedeni ugovor nije ni trebala pismena forma, pozivajući su na ranije propise koji su regulirali promet nekretnina, a koji su se primjenjivali do 4. januara 1979. godine, kada je stupio na snagu novousvojeni Zakon o prometu nepokretnosti zbog toga što apelantica tokom postupka nije dokazala da je takav ugovor zaključen između prednice apelantice i prednice tuženih. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno obrazložio zbog čega nije prihvatio kao tačne izjave svjedoka Dragice Mak i Frane Kovačevića o zaključenju ugovora o kupoprodaji spornog dijela nekretnine. Osim toga, prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio i obrazložio zbog čega smatra da je neosnovan i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva na stambenoj zgradi i pravo korištenja na parceli na kojoj je izgrađena, jer je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98 i 29/03), budući da u konkretnom slučaju ne postoji ni savjesnost, a ni zakonitost držanja spornih nekretnina u posjedu.

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001575 od 5. februara 2009. godine kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudovi, a za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da su prednice tuženih i apelantice svoje suvlasničke dijelove na spornim nekretninama stekle nasljeđivanjem, da apelantica nije dokazala da je njena pravna prednica kupila ½ dijela spornih nekretnina od prednice tuženih, te da je prednica apelantice koristila u cijelosti nekretnine s dopuštenjem prednice tuženih koja se nije odrekla svojih vlasničkih prava na spornim nekretninama. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prema ocjeni revizijskog suda, nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da prednica apelantice nije bila ni savjestan, ni zakonit posjednik spornih nekretnina, te da stoga, u skladu s odredbom člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nisu ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je naveo da taj sud nije cijenio revizijske navode koji su se odnosili na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se iz tog razloga revizija ne može izjaviti, u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP-a.

8. U navodima apelacije se ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da je prednica apelantice imala pravo korištenja na obje nekretnine označene kao k.č. broj 1514/16 i k.č. 1514/37, obje u k.o. Crniče, jer je dvadesetak godina pred smrt kupila od prednice tuženih njen suvlasnički dio, kao i to da je prednica apelantice u cijelosti isplatila ugovorenu cijenu prednici tuženih, a ova je njoj predala u posjed prodane nekretnine koje je koristila sve do svoje smrti 1997. godine, a nakon toga sporne nekretnine je preuzela apelantica po osnovu nasljedstva. Da je ugovor o kupoprodaji zaključen i da je u cijelosti i realiziran potvrdili su saslušani svjedoci Dragica Mak i Frano Kovačević. Dragica Mak je u svom iskazu potvrdila da joj je poznato da je prednica apelantice prije rata kupila od prednice tuženih njen suvlasnički dio i da joj je posudila novac da isplati kupoprodajnu cijenu, a drugi svjedok Frano Kovačević je u svom iskazu naveo da mu je poznato da je prednica apelantice kupila i isplatila sporne nekretnine u dijelu u kojem su one pripadale prednici tuženih. U navodima apelacije je još navedeno da, ako i nije sačinjen pismeni ugovor o prodaji i kupovini između prednika parničnih stranaka, to ne može biti razlog za njegovu ništavost, pošto su ugovorne strane do 4. januara 1979. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prometu nepokretnosti, u cijelosti izvršile obaveze koje su iz ugovora proizlazile, pa su prema tome u zaostavštinu prednice apelantice ušle i sporne nekretnine koje je ona stekla kupovinom od prednice tuženih tako da je apelantica na temelju nasljedstva stekla i taj dio sporne nekretnine nakon smrti njene prednice. Prema tome, apelantica smatra da je po valjanom pravnom osnovu stekla sporne nekretnine jer apelantica preko svoje prednice kontinuirano i nesmetano drži i koristi u cijelosti sporne nekretnine, a državina ovih nekretnina traje preko dvadeset godina. Apelacijom je predloženo ukidanje osporenih odluka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije koji se u suštini svode na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno cijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelantice, budući da apelantica tokom postupka nije dokazala da postoji kupoprodajni ugovor, ni pismeni ni usmeni, između prednika parničnih stranaka, niti je dokazala da je njena prednica uopće bila savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ni u apelaciji nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim paušalnih navoda i što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/09 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio