Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/09 (Preduzeće za proizvodnju, usluge i promet «Cerovac» d.o.o. Trebinje)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1169/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 923 februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1169/09, rješavajući apelaciju Preduzeća za proizvodnju, usluge i promet «Cerovac» d.o.o. Trebinje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za proizvodnju, usluge i promet «Cerovac» d.o.o. Trebinje , podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 451 od 27. januara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06-000 025 od 22. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za proizvodnju, usluge i promet «Cerovac» d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Trebinju, koga zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 14. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 451 od 27. januara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 025 od 22. januara 2007. godine. Apelant je podneskom od 24. aprila 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-24/05 od 5. juna 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojom je JMDP «Elektroprivreda Republike Srpske» - Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da apelantu na ime zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 215.431,99 KM po osnovu neizvršenih obaveza plaćanja iz ugovora o izvođenju geodetsko-tehničkih i drugih radova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi i troškove postupka u iznosu od 9.568,75 KM. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u zaključene ugovore utvrđeno da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu, ali da je bio sporan obračun kamata na iznos koji nije utvrđen prije glavne rasprave. Osnovni sud je na osnovu finansijskog vještačenja vještaka finansijske struke utvrdio da je vještak u svom nalazu prvo utvrdio iznos glavnog duga po ugovorima i fakturama, zatim da je izvršio uvid u zapisnike o izvršenim geodetskim radovima, te da je tek nakon toga izvršio obračun kamate na obračunati iznos duga. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da je dužnik koji zadocni s ispunjenjem obaveze dužan da, pored glavnice, isplati i kamatu. Osnovni sud je visinu kamate utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kojem je taj sud poklonio povjerenje, pa je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
3. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-06-000 025 od 22. januara 2007. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju je navedeno da je predmet parničnog spora apelantov zahtjev usmjeren na isplatu zakonskih zateznih kamata, kao glavnog potraživanja, po osnovu neizvršenih obaveza plaćanja iz ugovora o izvođenju geodetsko-tehničkih i drugih radova, uz procesnu kamatu, te da se osnovano žalbom ukazuje da je pretpostavka da se dosudi kamata, da se najprije utvrdi da postoji glavni dug. Okružni sud je istakao da je osporavanom presudom tužena obavezana da isplati zakonske zatezne kamate po osnovu neizvršenih obaveza plaćanja iz ugovora o izvođenju geodetsko-tehničkih i drugih radova, a da glavno potraživanje nije dosuđeno, jer je isplata glavnog potraživanja bila predmet postupka koji je vođen kod Osnovnog suda pod brojem Ps.25/05 i koji je pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-06-
000 024 od 20. januara 2006. godine tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga, budući da apelant tokom postupka nije, u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), dokazao da postoje sporne, odlučne činjenice u vezi s realizacijom izvedenih radova.
4. Prema mišljenju Okružnog suda žalba tužene opravdano ukazuje na apsurdnu činjenicu da stepen realizacije izvedenih radova po osnovu zaključenih ugovora apelant dokazuje u parničnom postupku kojim potražuje kamate zbog neizvršenja ugovorne obaveze plaćanja, a da to ne čini u postupku kojim se zahtijeva isplata glavnog duga i čije rješavanje se ukazuje kao prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za plaćanje kamata. Kako je tužbeni zahtjev u predmetnom parničnom postupku usmjeren isključivo na isplatu zakonske zatezne kamate, bez utvrđivanja osnovanosti i visine glavnog duga, opravdano se predmetnom žalbom ukazuje da je izreka osporavane presude nejasna i protivrječna navodima i razlozima obrazloženja. Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, u obrazloženju osporavane presude sud «utvrđuje» nespornu činjenicu da su stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu, ali ukazuje da je obračun kamata sporan «na iznos koji nije utvrđen prije glavne rasprave», što je u krajnjem slučaju i tačno jer glavni dug, njegova osnovanost i visina, nije utvrđen. Međutim, da bi postojala osnovanost isplate kamata, zbog kašnjenja u realizaciji novčane obaveze, neophodno je da se utvrdi iznos glavnog duga u izreci presude, ili u posebnoj presudi ako se vode odvojeni postupci, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari. S obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu glavnog duga bio predmet drugog parničnog postupka koji je okončan pravosnažnom odlukom kojom je odbijen tužbeni zahtjev, ne postoji pretpostavka da se dosude kamate, na što je žalba tužene osnovano ukazala.
5. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 451 od 27. januara 2009. godine, kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju je navedeno da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tužene, zauzeo stav da kamate ne mogu da se dosude ako nije utvrđena osnovanost i visina glavnog duga, koji je bio predmet spora u drugoj parnici između istih parničnih stranaka u kojoj je apelantov tužbeni zahtjev pravosnažno odbijen, pa stoga ne postoje pretpostavke da mu se dosude kamate. Odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu obračunate zatezne kamate drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da je zatezna kamata regulisana odredbama čl. 277-279 ZOO-a, a da kamata predstavlja «cijenu upotrebe novca» i da je priroda zatezne kamate složena. Odredbom člana 277 ZOO-a propisano je da je svaki dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze dužan da plati zatezne kamate. Kada dužnik padne u docnju, on duguje kamate, bez obzira na to da li je bilo štete za povjerioca, pa je povjerilac oslobođen obaveze da dokazuje štetu i njenu visinu. U obrazloženju je istaknuto da je opštepoznato pravno načelo da sporedna potraživanja dijele sudbinu glavnog potraživanja, tako da kamata, kao sporedno potraživanje, dijeli sudbinu glavnice jer sporedno ne može da postoji bez glavnog. Analogno tome, prestanak glavne obaveze po pravilu dovodi do prestanka sporedne obaveze. Zbog toga, kako je u obrazloženju navedeno, sve dok glavno potraživanje ne bude isplaćeno, zatezne kamate ne mogu da se obračunavaju u apsolutnom iznosu za određeno razdoblje, niti mogu da se posebno utužuju u jednoj parnici, a isplata glavnog duga da se zahtijeva u drugoj parnici, kako je to učinio apelant u konkretnom slučaju, jer tek nakon izmirenja glavnog duga zatezne kamate se, ukoliko nisu plaćene, osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu i tek tada može da se pokrene postupak radi njihove isplate, pri čemu mogu da se traže i procesne kamate na iznos kamata obračunatih u apsolutnom iznosu. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ne može da se dosudi zakonska zatezna kamata sve dok se prethodno ne utvrdi osnovanost i visina glavnog duga, a u konkretnom slučaju predmet parnice nije bila isplata glavnog duga, pa prvostepeni sud nije ni proveo dokaze radi utvrđenja tog duga. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da drugostepeni sud nije cijenio finansijsko vještačenje, budući da je taj dokaz izveden na okolnosti visine tužbenog zahtjeva, a prethodno je trebalo da se utvrdi da postoji osnova tužbenog zahtjeva, što u predmetnoj parnici nije utvrđeno, pa takav nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke nije mogao da ishoduje drugačiju odluku drugostepenog suda.
Postupak u predmetu broj Ps-25/05 koji je apelant pokrenuo radi isplate glavnog duga
6. Prema stanju spisa apelant je istovremeno s postupkom koji je pokrenuo radi isplate zakonske zatezne kamate, što je predmet osporavanja ovom apelacijom, pokrenuo i postupak radi isplate glavnog duga zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Presudom Osnovnog suda broj PS-25/05 od 5. juna 2006. godine usvojen je apalantov tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelantu na ime glavnog duga po osnovu izvođenja geodetsko-tehničkih i drugih radova isplati iznos od 144.826.826,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. januara 2005. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.412,50 KM.
8. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-06-000 024 od 20. decembra 2006. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 452 od 29. januara 2009. godine uvažena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 20. januara 2006. godine, tako što je osporena drugostepena presuda preinačena tako da je žalba tužene odbijena i Presuda Osnovnog suda broj Ps- 25/05 od 5. juna 2006. godine potvrđena.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). (Apelant je vjerovatno mislio na stav 1 člana 6 Evropske konvencije). Apelant apelacijom želi da skrene pažnju na to je glavnica duga iz spornog dužničko-povjerilačkog odnosa između parničnih stranaka utužena u predmetu Osnovnog suda broj Ps-
25/05, s tim da je utuženje izvršeno istog dana kada i utuženje u predmetu Ps-24/05 u kom se kamate pojavljuju kao glavno tužbeno traženje. Dakle, u predmetu broj Ps-25/05 je utužena glavnica duga u iznosu od 144.826,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, računajući takođe od 26. januara 2005. godine kao danom podnošenja tužbe. Apelant navodi da je njegov tužbeni zahtjev, kojim je tražio isplatu zakonske zatezne kamate, odbijen uz obrazloženje da se «tužiocu ne mogu dosuditi zakonske zatezne kamate dok se prethodno ne utvrdi osnovanost i visina glavnog duga». Međutim, apelant ističe da je upravo tu osnovanost i visinu glavnog duga pravosnažno utvrdio Vrhovni sud u presudi od 29. januara 2009. godine, dakle dva dana nakon što je Vrhovni sud odbio reviziju u predmetu pokrenutom radi isplate kapitalizovane kamate, pa apelant izražava otvorenu sumnju da je predmet u kom su kamate utužene kao glavno potraživanje svjesno i nezakonito prebačen da se o njemu odlučuje prije nego o predmetu gdje je glavni dug utužen kao glavno potraživanje samo da bi se imala «čista» situacija.
11. U dopuni apelacije od 24. aprila 2009. godine apelant je donekle korigovao navode iz apelacije, ističući da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, u dopuni apelacije apelant ističe da je predmet tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu bio zapravo obračun zakonske zatezne kamate na fakture koje su plaćene, pa su u tom dijelu tužbenog zahtjeva ispunjeni uslovi koje je imao u vidu Vrhovni sud jer je apelant zahtijevao obračun zakonske zatezne kamate na fakture koje su plaćene. Plaćanjem ispostavljenih faktura tužena je učinila nespornim glavno apelantovo potraživanje, jer je činom plaćanja de facto dala do znanja da je glavno potraživanje osnovano. Apelant smatra da je ispunjen i drugi uslov iz pravnog stava Vrhovnog suda, jer apelant potražuje obračun kamate nakon što je glavni dug već plaćen. Potraživanje kamate zbog docnje u plaćanju je samostalna parnica i ona nije u organskoj vezi s parnicom u predmetu broj Ps-25/05. Apelant je uz dopunu apelacije dostavio nalaz i mišljenje vještaka, te je predložio da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant podnio dvije tužbe protiv iste tužene, da je u jednoj tužbi tražio isplatu glavnog duga, a u drugoj isplatu obračunate kamate na iznos tog glavnog duga. Kako je kamata sporedno potraživanje ona se mogla utužiti samo s glavnim dugom, jer je akcesorne prirode, pa osnov za njenu isplatu zavisi od osnovanosti potraživanja po osnovu glavnog duga. U vrijeme donošenja odluke koja se apelacijom osporava, postojala je pravosnažna presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu glavnog duga, slijedom čega je bio neosnovan i njegov zahtjev za isplatu obračunate kamate, pa ukoliko je u međuvremenu apelant ishodovao drugačiju odluku u parnici za isplatu glavnog duga, nije bilo nikakvih smetnji da u toj parnici zahtijeva i isplatu zakonske zatezne kamate. Vrhovni sud je još istakao da apelant u apelaciji, a naročito u dopuni apelacije, navodi činjenice koje nije isticao tokom postupka pred nižestepenim sudovima i koje nisu ni postojale u vrijeme donošenja osporavanih odluka. Stoga navedene činjenice i nisu mogle da budu osnov za donošenje presude, jer sud svoje odluke zasniva isključivo na činjeničnom stanju koje je utvrđeno na dan zaključivanja glavne rasprave, te stoga nije tačno da je predmet spora bio obračun kamata na već plaćene fakture jer to apelant po prvi put spominje u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da je predmet ove parnice bila isplata obračunate zatezne kamate na iznos glavnog duga, o čemu je vođena druga parnica, što znači da glavni dug nije bio nesporan, kako to apelant tvrdi u dopuni apelacije. Apelant je postavio zahtjev za isplatu obračunate kamate prije nego što je glavni dug plaćen i prije nego što je utvrđeno postojanje i visina glavnog duga, a to po zakonu nije moguće jer se kamata obračunava od dana dospijeća duga pa do isplate glavnice, što znači da kamata ne može ni da se obračunava prije nego što se isplati glavni dug.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Osnovnim sudom istovremeno pokrenuo dvije parnice protiv tužene, jednu u kojoj je tražio isplatu glavnog duga zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i drugu, koja je predmet ove apelacije, u kojoj je tražio isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga. Kako je tužbeni zahtjev glasio na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga, a što je vidljivo iz obrazloženja osporenih presuda, Okružni sud je svojom odlukom uvažio žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev koji je Vrhovni sud u revizionom postupku potvrdio, budući da je u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda postojala pravosnažna odluka Okružnog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga. Činjenica da je nakon toga u postupku radi isplate glavnog duga Vrhovni sud uvažio apelantovu reviziju i potvrdio prvostepenu presudu ukazuje da je postupak koji je apelant vodio radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga zapravo bespredmetan. Naime, pravosnažnom Presudom Osnovno suda broj PS-25/05 od 5. juna 2006. godine tužena je obavezana da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 144.826.826,38 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. januara 2005. godine, pa je apelant u tom postupku ishodovao zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, dakle dosuđena mu je zakonska zatezna kamata koju je tražio u postupku koji je predmet apelacije. U vezi s apelantovim navodima koje je istakao u dopuni apelacije tvrdeći da je u predmetnom postupku zapravo tražio isplatu kamata na iznose plaćenih faktura, Ustavni sud ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, budući da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos neisplaćenog glavnog duga o kom se odlučivalo u drugoj parnici, a što je na kraju Vrhovni sud i u odgovoru na apelaciju potvrdio. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se apelant vjerovatno greškom pozvao na ovaj stav, budući da ovaj institut krivičnog prava ni u kom slučaju ne može da se dovede u vezu s predmetnim parničnim postupkom, pa Ustavni sud ovaj navod odbacuje kao (prima facie) neosnovan.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović