Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/09 (TP «RADIĆ» d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1354/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1354/09, rješavajući apelaciju TP «RADIĆ» d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TP «RADIĆ» d.o.o. Mostar, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902253 08 Pz od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902253 05 Ps od 8. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TP «RADIĆ» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Mostaru, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902253 08 Pz od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902253 05 Ps od 8. jula 2008. godine.

2. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 07 58 Ps 902253 05 Ps od 8. jula 2008. godine apelant je obavezan da firmi GUMA M d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.034,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. februara 2004. godine, kao i da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.455,20 KM. Stavom 2. iste presude odbijen je kao neosnovan apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj na ime naknade štete isplati iznos od 3.034,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. maja 2003. godine, kao i da naknadi troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj tužbom tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dio duga u iznosu u iznosu od 3.034,71 KM na ime isporučenih dijelova i učinjene usluge na apelantovom vozilu «Renault» Master reg. oz. 529-T-334 (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) zbog oštećenja, a sve prema apelantovoj narudžbenici i otpremnici tužitelja. U odgovoru na tužbu apelant je istakao protutužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu u iznosu 3.034,71 KM na ime naknade štete koju je pretrpio. U obrazloženju je navedeno da je sud tokom postupka izvršio uvid u materijalne dokaze (račune, narudžbenice, ugovor o prodaji, radni nalog, dopise i otpremnice), saslušao svjedoke (apelantovog zakonskog zastupnika Davora Radića na okolnosti navoda tužbe i odgovora na protutužbu, zatim Matea Mustapića na okolnost pregovora parničnih stranaka oko prodaje spornog vozila i ugradnje rashladnog uređaja u njega i Ivice Puljića na okolnosti dogradnje rashladnog uređaja u sporno vozilo), te je proveo vještačenja vještaka strojarske struke Juraja Petrića na okolnost da li je u sporno vozilo tehnički bilo moguće ugraditi rashladni uređaj u transportni dio spornog vozila bez nastanka štetnih posljedica za vozilo, kao i na okolnost da li je apelantu treća osoba koju je angažirao za izvođenje tih radova izvršila tehnički ispravnu ugradnju rashladnog uređaja. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant od tužitelja naručio i primio robu, te da je tužitelj apelantu pružio i uslugu, odnosno ugradio i ofarbao zadnja vrata na spornom vozilu te da je tužitelj, za isporučenu robu i pruženu uslugu, apelantu izdao račun na iznos 3.700,00 KM. Među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant po utuženom računu izvršio uplatu dijela duga u iznosu od 665.53 KM, tako da je ostao dužan iznos od 3.034,71 KM. Cijeneći provedene dokaze Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu, pa kako apelant nije izmirio svoje obaveze plaćanja naknade u utuženom iznosu, umanjeni i precizirani tužbeni zahtjev tužitelja je, primjenom odredbe člana 17. a u vezi sa odredbom člana 600. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br.29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), valjalo u cijelosti usvojiti.

3. U vezi s apelantovim protutužbenim zahtjevom Općinski sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant kupio sporno vozilo od tužitelja, a iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika Davora Radića je proizašlo, između ostalog, da je on lično otišao kod tužitelja s namjerom da naruči i kupi specijalno vozilo za prijevoz mesa i suhomesnatih proizvoda, da je tom prilikom razgovarao s tužiteljevim radnikom Mateom Mustapićem koji mu je ponudio sporno vozilo s rashladnim uređajem u kabini i u koje se mogao ugraditi rashladni uređaj i u tovarni prostor spornog vozila, s tim da bi se ugradnja dodatnog rashladnog uređaja izvršila u Čapljini kod Vinka Borovca, te da je s obzirom na tu okolnost on i dao narudžbenicu za kupnju spornog vozila, da je nakon nekoliko dana po ugradnji rashladnog uređaja došlo do pucanja nosača na kojem je rashladni uređaj bio postavljen, da je apelant tada ponudio tužitelju da mu vrati rashladni uređaj što tužitelj nije prihvatio nakon čega je taj rashladni uređaj ponovo postavljen u sporno vozilo koje je ponovo, nakon mjesec, skliznuo s nosača prilikom čega je došlo do oštećenja na spornom vozilu, tako da je apelant od spornog duga odbio iznos na ime rashladnog uređaja, a ostatak duga izmirio. Iz iskaza šefa tužiteljeve prodaje, Matea Mustapića je, između ostalog, proizašlo da je apelantovog zakonskog zastupnika upoznao da tužitelj ne vrši ugradnju rashladnih uređaja u tovarni dio vozila već da naručuju i prodaju vozila u stanju kakve dobivaju od proizvođača, a da posao dogradnje rashladnih uređaja rade specijalizirane firme, a jedna od njih se nalazi u Čapljini, tako da je apelantov zakonski zastupnik otišao u tu firmu da bi dogovorio sve u vezi s ugradnjom dodatnog rashladnog uređaja. U svom iskazu svjedok Ivica Puljić je, između ostalog, naveo da je sporno vozilo preuzeo u Čapljini u firmi «Borovac», a po apelantovom nalogu, da je u momentu preuzimanja spornog vozila u vozilu funkcionirao rashladni uređaj u tovarnom dijelu spornog vozila, ali u kabini ne, da je tada po nalogu apelantovog zakonskog zastupnika sporno vozilo ostavljeno tužitelju radi popravke te da je nakon nekoliko dana kvar otklonjen, da bi nakon nekoliko dana rashladni uređaj ponovo prestao da radi, što se ponavljalo nekoliko puta te je naglasio da u kabini spornog vozila više nema rashladnog uređaja i da se ono nalazi kod apelanta. Iz navedenih iskaza Općinski sud je nedvojbeno zaključio da je apelant od tužitelja naručio i kupio sporno vozilo s rashladnim uređajem u kabini, što je potvrđeno i uvidom u materijalne dokaze, da je tužitelj pri kupovini spornog vozila informirao apelanta da postoji mogućnost ugradnje rashladnog uređaja i u transportni dio spornog vozila, ali da tu vrstu usluge rade specijalizirane firme, da je apelant s firmom u Čapljini dogovorio ugradnju rashladnog uređaja u transportni dio spornog vozila i da je toj firmi apelant izvršio plaćanje za obavljeni posao, da je nakon toga došlo do kvara na rashladnom uređaju u kabini koji je otklanjao tužitelj, bez ikakve naknade, izlazeći ususret apelantu kao kupcu, uz upozorenje da je otklanjanje kvara na taj način samo privremeno rješenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke je proizašlo da je u sporno vozilo tvornički ugrađen rashladni uređaj samo u putnički prostor, da je nakon kupovine spornog vozila apelant izvršio ugradnju rashladnog uređaja i u tovarni prostor, a da je tu dodatnu ugradnju izvršila firma iz Čapljine, da je nakon pregleda spornog vozila utvrđeno da rashladni uređaj u putničkom dijelu vozila nije u funkciji budući da je prilikom ugradnje rashladnog uređaja u tovarni prostor isključen rashladni uređaj u putničkom prostoru, odnosno izvršeno je skidanje kompresora rashladnog uređaja koji je tvornički ugrađen u sporno vozilo, bez kojeg rashladni uređaj ne može da funkcionira. Prema mišljenju vještaka, niti jedan servis ili firma na području BiH nije u mogućnosti da izvrši ugradnju rashladnog uređaja u putnički i u tovarni dio u isto vrijeme, tako da bi rashladni uređaj mogao normalno da funkcionira u oba prostora. Vještak je u svom iskazu naveo da je obavio razgovor i sa zvaničnim predstavnikom vozila RENAULT u Parizu u kome je informiran da na vozilima poput spornog vozila, ugrađuju rashladne uređaje samo u putnički prostor na koji daju garanciju, dok za ugradnju rashladnog uređaja u tovarni prostor angažiraju specijalizirane tvrtke s kojima surađuju, ali da za taj rashladni uređaj ne daju garanciju oni, već firma koja ih ugrađuje. Općinski sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke i njegovo usmeno objašnjenje dato na glavnoj raspravi kao tačno, objektivno i argumentirano i dato u skladu s pravilima struke, te se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 154. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da je onaj ko drugome uzrokuje štetu dužan tu štetu i da nadoknadi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Analizom svih izvedenih dokaza po apelantovoj protutužbi Općinski sud je nesumnjivo zaključio da za štetu koju je pretrpio apelant ne postoji krivnja tužitelja, već je za nju odgovoran apelant, zajedno s firmom «Elmofriz» d.o.o. iz Čapljine s kojom je bio u poslovnom odnosu u predmetu ugradnje rashladnog uređaja u transportni dio spornog vozila, zbog čega je odlučeno kao u stavu 2. izreke presude.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 902253 08 Pz od 25. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbi naveo da utuženi iznos koji potražuje od tužitelj predstavlja «otklanjanje štete koju je apelant pretrpio zbog radnji tužitelja», bez svoje krivnje, zatim je ukazao na nalaz i mišljenje i vještaka strojarske struke iz kojeg je proizašlo da u BiH ne postoji tehnička mogućnost za dogradnju rashladnog uređaja koja bi mogla biti u funkciji istovremeno s drugim rashladnim uređajem, što je tužitelj morao znati, ukazao je i na odredbe čl. 137, 138. i 135. ZOO-a. Apelant je u žalbi još istakao da nije dobio stvar kakvu je ugovorio, transportno vozilo s rashladnim uređajem i u kabini u tovarnom prostoru, već je dobio dorađivani automobil s kojeg je skinut rashladni uređaj u kabini kako bi radio rashladni uređaj u tovarnom prostoru. Kantonalni sud je, analizirajući navode žalbe, zaključio da su neosnovani. U odnosu na žalbeni navod koji se odnosi na to da utuženi iznos koji apelant ne želi da plati predstavlja otklanjanje štete, Kantonalni sud je ocijenio netačnim u prvom redu zbog toga što je sam apelantov zakonski zastupnik na glavnoj raspravi izjavio da se utuženi račun odnosio na popravku zadnjih vrata spornog vozila koja su se oštetila u prometnoj nezgodi, što znači da taj događaj nema veze sa kupovinom spornog vozila i ugradnjom rashladnog uređaja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tačno je da prema nalazu i mišljenju vještaka strojarske struke u Bosni i Hercegovini ne postoji tehnička mogućnost da se dogradi rashladni uređaj u transportni dio spornog vozila, tako da istovremeno može funkcionirati u oba prostora, te da je tužitelj kao ovlašteni prodavatelj vozila marke «Renault» to morao znati, te da je morao postupati s pojačanom pažnjom. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, ovlaštena tužiteljeva osoba je postupila upravo tako upozorivši apelanta da takvu vrstu usluga ne rade oni, nego druga firma, te da je potrebno da se apelant obrati toj firmi, što je on i učinio. Dakle, druga firma je ugradila rashladni uređaj u transportni dio spornog vozila, ali očigledno nestručno, pa je pravilno prvostepeni sud zaključio da postoji odgovornost te firme i apelanta, a ne tužitelja. Apelant se u žalbi pozvao i na odredbe čl. 137. i 138. ZOO-a koje se odnose na situaciju kada je ispunjenje obaveze jedne strane postalo nemoguće, te na odredbu člana 135. ZOO-a koja se odnosi na okolnosti koje su od značaja za odluku suda, ako dođe do raskida ugovora. U vezi s ovim apelantovim navodima Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do takve situacije na koju bi se primijenile citirane odredbe. Kako je naveo Kantonalni sud, ugovor o kupovini spornog vozila je realiziran u cijelosti, pa nije ni bilo razloga za raskid tog ugovora, niti potrebe da se cijene okolnosti bitne za raskid ugovora. U konkretnom slučaju, pored glavnog ugovora došlo je do zaključenja još jednog ugovora i to ugovora o djelu koji je zaključen između apelanta i treće firme, «Elmofriz» d.o.o. iz Čapljine, pa da je navedena firma uradilo svoj posao kako treba ne bi trebalo ugrađivati nosače, niti bi došlo do njihovog pucanja i štetnih posljedica. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je tužitelj, po apelantovom nalogu, naručio oštećene dijelove koje je ugradio u sporno vozilo za šta je apelantu ispostavio račun koji apelant nije platio u cijelosti, pa je tužitelj, polazeći s tog stajališta, opravdano pokrenuo postupak radi isplate duga. Nasuprot tome, u odnosu na protutužbeni zahtjev, sve i ako je apelant i imao neku štetu na spornom vozilu, za nju nije odgovoran tužitelj već apelant i treća pravna osoba koja je nestručno obavila svoj posao.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant iscrpno opisuje tok postupka. Prema njegovom mišljenju obrazloženja osporenih odluka su nelogična, proizvoljna i bez uporišta u provedenim dokazima, jer da je apelant od tužitelja dobio valjanu informaciju o tome da u spornom vozilu ne može biti klimatizacija i u kabini i u tovarnom prostoru, odlučio bi se na klimatizaciju samo tovarnog prostora. Apelantu je nejasno kako su sudovi utvrdili da je on bio u poslovnom odnosu sa serviserom u Čapljini kada ga uopće ne poznaje, niti je s njim dogovarao bilo kakve radove. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant sve dogovarao s tužiteljem i da je jedini problem u svemu to što je tužitelj pogriješio u svom stručnom mišljenju da se istovremeno mogu klimatizirati i putnički i tovarni prostor. Apelant je predložio ukidanje spornih presuda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi u suštini odnose na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava i da su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, što rezultiralo donošenjem osporenih odluka. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su i Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u žalbenom postupku, preispitujući zakonitosti prvostepene presude, dotakao svih apelantovih žalbenih navoda koje u apelaciji ponavlja i da je taj sud na sve žalbene navode ponudio odgovore i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim i neargumentiranim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/09 (TP «RADIĆ» d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio