Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1376/09 (B. V.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1376/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1376/09, rješavajući apelaciju Božidara Vujovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Vujovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 212 od 12. marta 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi na stav 2. Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine i stav 2. Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Vujovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 212 od 12. marta 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi na stav 1. Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine i stav 1. Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Božidar Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 212 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine.
2. Stavom 1. Presude Osnovnog suda broj P.143/04 od 25. marta 2008. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da sud obaveže Ministarstvo odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženo) na isplatu novčane naknade na ime neisplaćene plaće za period oktobar-decembar 1996. godine, zatim januar i februar 1997. godine, te juni i juli 2001. godine, zatim isplatu regresa za 1997. i 1999. godinu, naknadu na ime toplog obroka za period od 1. februara 1997. godine do 1. februara 2002. godine i za mjesec januar 2002. godine, kao i borački dodatak na plaću za period od 2. decembra 2000. godine do 5. maja 2003. godine. Stavom 2. iste presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u kojem je od tuženog potraživao isplatu novčane naknade po osnovu boračkog dodatka za period od 5. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine, kao i regres za 2004. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Nakon što je proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze i dopis vještaka ekonomske struke, Osnovni sud je utvrdio da su apelantova potraživanja koja se odnose na period od 1996. godine do 5. maja 2003. godine neblagovremena, jer apelant za ovaj period nije ostvario procesnu pretpostavku za ostvarenje sudske zaštite, odnosno propustio je prekluzivni zakonski rok, budući da je postupio suprotno odredbi člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR).
4. Osnovni sud je pojasnio da se izostankom plaće ili njenom manjom isplatom smatra da je radnik saznao, odnosno da je mogao saznati da mu je poslodavac svojim propustom ili nečinjenjem povrijedio pravo iz radnog odnosa. Kako je apelant podnio tužbu 21. maja 2004. godine ona je neblagovremena za ostvarenje prava na potraživanje duga za period od 1996. godine do 21. maja 2003. godine, zbog proteka subjektivnog roka iz odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a.
5. Uvidom u sporazum o prestanku profesionalne vojne službe od 19. marta 2004. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelantu prestala vojna služba 29. marta 2004. godine, da je tuženo po tom sporazumu dužno isplatiti apelantu iznos 7. 200,00 KM, da je apelantu priznato pravo na plaću do razrješenja s dužnosti, a u skladu s Pravilnikom o plaćama profesionalnih vojnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), te da je (tačka 5. sporazuma) predviđeno da se s isplatom otpremnine smatra da su prema apelantu ispunjene sve obaveze po osnovu rada. U vezi s navedenim, Osnovni sud je podsjetio da je apelantu prestala profesionalna vojna služba 29. marta 2004. godine, a potraživanja koja je apelant istakao u tužbenom zahtjevu su bila dospjela i nisu bila isplaćena do zaključivanja sporazuma o prestanku vojne službe, pa je taj sud zaključio da se zaključivanjem sporazuma apelant odrekao prava da potražuje isplatu duga po navedenom osnovu. Osnovni sud je još istakao da je, budući da se radi o novčanom potraživanju, apelant izvršio oprost ili otpuštanje duga prema tuženom koji je na to pristao, pa je obaveza tuženo na isplatu duga prema apelantu prestala, u skladu s odredbom člana 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje, a dužnik se s tim saglasi.
6. U odnosu na apelantovo potraživanje koje se odnosi na isplatu boračkog dodatka na plaću za period od 21. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine, kao i isplatu regresa za godišnji odmor za 2004. godinu, Osnovni sud je zaključio da je suprotno odredbi člana 344. ZOO-a pa je sud taj dio tužbenog zahtjeva odbio. Prvostepeni sud je na kraju obrazložio da, sve da apelant nije izvršio oprost duga tuženom, sud bi odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu boračkog dodatka za period od 21. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine i regresa za godišnji odmor za 2004. godinu jer je apelant odustao od predloženog finansijskog vještačenja, kojim bi se utvrdilo postojanje i novčani iznos duga, odnosno apelant sudu nije dokazao činjenice na kojima zasniva ovaj dio tužbenog zahtjeva, odnosno postupio je suprotno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br.58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 212 od 12. marta 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, a imajući u vidu stanje spisa, došao do zaključka da je žalba neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 21. maja 2004. godine kojom je zahtijevao isplatu neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za period od 1996. godine do 21. maja 2003. godine, te naknadu na ime boračkog dodatka i regresa za period od 5. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine, pri čemu je pravilno zaključio da je došlo do proteka subjektivnog roka iz odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a.
8. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud posebno cijenio sporazum o prestanku profesionalne vojne službe od 19. marta 2004. godine, koji je sačinjen između parničnih stranaka na temelju koga je pravilno utvrdio da je tačkom 2. citiranog sporazuma apelantu isplaćeno 7.200,00 KM na ime otpremnine, zbog prestanka službe, a sve u skladu s programom o zbrinjavanju otpuštenih vojnih lica iz sistema odbrane RS. U vezi s apelantovim potraživanjem da mu se isplati regres za godišnji odmor za 2004. godinu, te borački dodatak za period od 5. maja 2003. godine pa do 19. marta 2004. godine, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 5. sporazuma kojom je precizirano da se apelant potpisivanjem sporazuma saglasio da je tuženo, isplatom otpremnine, ispunilo sve obaveze po osnovu rada prema apelantu. Dakle, kako je Okružni sud naveo, apelant je potpisivanjem sporazuma o prestanku vojne službe priznao činjenicu da je tuženo prema njemu ispunilo sve obaveze po osnovu rada i iz radnog odnosa, pa je prvostepeni sud, pravilnim tumačenjem navedene odredbe, našao da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan, pa je upravo iz navedenih razloga prema mišljenju tog suda neosnovan i apelantov žalbeni razlog u kojem tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude Osnovnog i Okružnog suda kojim je, prema apelantovoj ocjeni, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat toga što su postupajući sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Prema apelantovoj ocjeni prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno zaključuju da je apelantovo potraživanje zastarjelo u subjektivnom roku od jedne godine, kao i da je tuženo, u smislu odredbe člana 344. stav 1. ZOO-a, izvršilo oprost duga tuženom, pozivajući se, pri tome, na pismeno priznanje tuženog od 30. marta 2004. godine kojim je tuženo svima koji su radili u VRS priznalo sva potraživanja iz osnova profesionalne vojne službe koja potiču iz radnog odnosa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je stavom 2. izreke Presude Osnovnog sud kojeg je potvrdio u žalbenom postupku Okružni sud, odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu na ime boračkog dodatka za period od 5. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine i regresa za godišnji odmor za 2004. godinu, uz obrazloženje da se radi o potraživanju u odnosu na koje je apelant izvršio oprost duga, u smislu odredbe člana 344. stav 1. ZOO-a. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji već razmatrao rješavajući predmet AP 2399/07 (vidi Odluka o dopustivosti od 17. decembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, uz obrazloženje da Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, sadrže jasne i argumentovane razloge zbog kojih je zaključeno da je apelanticin tužbeni zahtjev neutemeljen budući da je potpisivanjem Sporazuma apelantica prihvatila sve njegove odredbe, pa i sporni član 5., kojim je predviđeno da isplatom otpremnine prestaju sve obveze tužene prema apelantici, a što su, u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, postupajući sudovi ocijenili kao njen oprost duga tuženom. U citiranoj odluci još je navedeno da je Osnovni sud dao obrazloženje i u pogledu tumačenja sporne odredbe, odnosno da nije prihvatio tumačenje od strane Uprave za civilno-vojne poslove, jer ga je dalo neovlašteno tijelo pa je Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim te da nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
14. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 2399/07, Ustavni sud se u kontekstu povrede apelantovog prava na pravično suđenje u ovom dijelu apelacije poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2399/07, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku
Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih po zakonu
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
16. Ustavni sud zapaža da je stavom 1. izreke osporene presude Osnovnog suda, koji je potvrđen presudom Okružnog suda, odbačen apelantov tužbeni zahtjev kao neblagovremen u dijelu u kojem je tražio isplatu novčane naknade po osnovu neisplaćene plaće, naknade na ime toplog obroka, regresa i boračkog dodatka za period od oktobra 1996. godine do 5. maja 2003. godine, zbog proteka zakonskog roka, u smislu odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelant u ovom dijelu osporava procesnu odluku u kojoj redovni sudovi nisu meritorno odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu, budući da je apelant propustio zakonski rok za podnošenje tužbe, u smislu odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a. Propuštanjem tog roka apelant se lišio mogućnosti da redovni sudovi meritorno rasprave njegov tužbeni zahtjev u ovom dijelu i na taj način donesu odluku o suštini apelantovog zahtjeva koja bi bila podobna za apelaciono razmatranje pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga u ovom dijelu apelacija ne može razmatrati.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko nisu efektivno iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović