Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/09 („Agrooprema“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1048/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1048/09, rješavajući apelaciju „Agroopreme“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Agroopreme“ d.o.o. Gradiška, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 807 od 5. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Agrooprema“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 807 od 5. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine. Ustavni sud je, rješavajući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio odluku kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-07-000 055 od 10. decembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Lj. E. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju vrati plaćenu prekomjernu kaparu u iznosu od 22.000,00 KM s pripadajućom zateznom kamatom počevši od zaključenja kupoprodajnog ugovora do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.560,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant vlasnik teretnog vozila „Volvo“ koje je ugovorom o kupoprodaji, koji su stranke zaključile 24. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), prodao tužitelju. Dalje je navedeno da je iz predmetnog ugovora sud utvrdio da je kupoprodajna cijena vozila 80.000,00 KM, a da je članom 3. ugovora tužitelj obavezan da apelantu na ime kapare isplati iznos od 30.000,00 KM do 31. maja 2005. godine, dok će ostatak iznosa kupoprodajne cijene od 50.000,00 KM isplatiti do 31. decembra 2005. godine. Navedeno je da su predmetnim ugovorom predviđene posljedice neispunjena obaveza (u članu 3. stav 2) tako što će se ugovor, ukoliko tužitelj prekorači rok isplate za ostatak kupoprodajne cijene, smatrati raskinutim te je u tom slučaju tužitelj obavezan vratiti vozilo, dok apelant ima pravo zadržati kaparu. Osnovni sud je naveo da su uvjeti zaključenja ugovora potvrđeni i izjavama stranaka. S obzirom na navedeno sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan, jer je za nezaključivanje ugovora on odgovoran te da stoga apelantu pripada pravo iz člana 80. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 do 3/98; u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno pravo izbora. Apelant je svoje pravo iskoristio tako što je tražio kamion i zadržao kaparu, kako je i regulisano predmetnim ugovorom. Osnovni sud je naveo da je članom 80. stav 4. ZOO regulisano pravo da zainteresovana strana od suda traži vraćanje prekomjerno date kapare, međutim imajući u vidu utvrđene činjenice sud je zaključio da tužitelju to pravo ne pripada jer je i u vrijeme zaključivanja ugovora mogao da ugovori na ime kapare iznos u skladu sa svojim mogućnostima. Osnovni sud je također naveo da tužitelja niko nije natjerao da pristane na iznos od 30.000,00 KM na ime kapare, kao i da se obaveže da ostatak duga plati do 31. decembra 2005. godine, kada je znao da mu isplata zavisi od kredita koji je odobren u januaru 2006. godine. Osnovni sud je ocijenio navode tužitelja, odnosno njegov zahtjev za povrat prekomjerne kapare, kao neosnovan, jer niti jednom zakonskom odredbom nije propisan iznos davanja na ime kapare. Također, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 79. stav 1. ZOO, te našao da je tužitelj iznos od 30.000,00 KM jasno dao apelantu na ime kapare.
4. Okružni sud je, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj 072-0-P-07-
000 055 od 10. decembra 2007. godine, donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine kojom je tužiteljevu žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju vrati plaćenu prekomjernu kaparu u iznosu od 21.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. januara 2006. godine do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.239,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. aprila 2008. godine do isplate, sve u roku od 30 dana.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je kapara tradicionalno poznata ustanova ugovornog prava koja se pojavljuje u praksi ostvarujući nekoliko funkcija. Prema mišljenju Okružnog suda kapara je prije svega znak da je ugovor zaključen, a zatim je kapara u funkciji ispunjenja obaveza nastalih ugovorom, s tim da predstavlja i djelomično ispunjenje obaveze. Okružni sud je našao da kapara u iznosu od 30.000,00 KM za cjelokupni iznos koji je trebao biti isplaćen od 80.000,000 KM nije u skladu sa sudskom praksom, prema kojoj je primjerena kapara u iznosu od 10 % od ugovorene cijene. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 80. stav 4. ZOO prema kojoj zainteresovana strana ima pravo tražiti od suda da smanji pretjerano veliku kaparu. Okružni sud je zaključio da je dana kapara pretjerano visoka, te je tužiteljev zahtjev osnovan, a kako je apelant tvrdio da je na ime kapare dobio 29.000,00 KM, što tužitelj nije osporio, Okružni sud je obavezao apelanta da vrati 21.000,00 KM tužitelju (a ne 22.000,00 KM koliko je tražio), odnosno razliku između datog iznosa kapare i iznosa kapare u procentu 10% iznosa ugovorene kupoprodajne cijene (što iznosi 8.000,000 KM). Obrazlažući odluku o kamati Okružni sud je, pozivajući se na član
277. ZOO, obavezao apelanta da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu „počev od 1. februara 2007. godine kada je tužitelj podnio tužbu i pozvao tuženog [apelanta] da mu vrati prekomjerno visoku kaparu“.
6. Protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 807 od 5. marta 2009. godine, djelomično uvažio apelantovu reviziju i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na glavno potraživanje, tako što je odlučio da se kamata dosuđuje od 1. februara 2007. godine do isplate. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, polazeći od činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud, Okružni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu te je ocijenio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni prava. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ugovorena kapara prelazi iznos od 37,5% ugovorene cijene te, ukoliko bi se tako ugovorena kapara prihvatila kao rezultat slobodne volje odnosno da nema mjesta njenom snižavanju, kako apelant tvrdi, onda se gubi smisao kapare. Vrhovni sud je naveo da ovo pogotovo proizlazi iz člana 3. stav 2. predmetnog ugovora po kojem kapara predstavlja znak da je ugovor zaključen. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilnim njeno snižavanje na 10% od ukupno ugovorene cijene, što je uobičajeno za ovo područje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant, u skladu s članom 80. stav 1. ZOO i člana 132. stav 1. ZOO, imao mogućnost da zahtijeva naknadu ukoliko mu je nanijeta šteta krivnjom tužitelja zbog raskida ugovora. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov revizioni navod da je drugostepeni sud trebao zakazati raspravi i saslušati vještaka finansijske struke na okolnosti utvrđivanja realne visine kapare, jer po ocjeni Vrhovnog suda nikakvo finansijsko vještačenje ne može dati odgovor na pitanje prekomjerno date kapare. Vrhovni sud je naveo da se ekonomija kao prirodna nauka bavi egzaktnim pitanjima a ne pitanjima tradicije i običaja određenog područja, pa vještak ne raspolaže konkretnim stručnim znanjima koja sudu nedostaju. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda neusaglašena u pogledu dosuđene kamate u izreci i obrazloženju, te da je pravilno da se ona dosudi od dana presuđenja u skladu s članom 277. ZOO od dana podnošenja tužbe (kako je u obrazloženju naveo Okružni sud, ali je u dispozitivu drugostepeni presude pogriješio) te je u tom dijelu preinačio drugostepenu presudu.
8. Tužitelj je pokrenuo postupak izvršenja. Osnovni sud je donio rješenje kojim se dozvoljava izvršenje pravosnažne Presude broj I 003775 08 I, od 21. januara 2009. godine. Protiv rješenja o dozvoli izvršenja apelant je izjavio prigovor. Apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je odlučeno o prigovoru.
9. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i arbitrarno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da su Vrhovni i Okružni sud u potpunosti ignorirali osnovne postulate obligacionog prava i ugovor kao izvor obligacija. Naime, apelant smatra da su u konkretnom ugovorno-pravno-obligacionom odnosu stranke precizno definirale sve sastojke ugovora, te da, stoga, nema mjesta primjeni normi koje preciziraju-dopunjavaju odnose stranaka, niti ima mjesta imperativnim zakonskim normama i primjeni instituta „prekomjerne kapare“, nego da je trebalo primijeniti načelo autonomije volje ugovarača i pravilo da je „ugovor zakon stranke“. Osim toga apelant smatra da je, shodno odredbi člana 80. stav 1. ZOO, imao mogućnost da po svom izboru odluči da će kod neizvršenja ugovorne obaveze od odgovorne strane tražiti primjenu kapare, umjesto naknade štete sudskim putem, što je i učinio. Apelant je, na koncu, zaključio da Vrhovni i Okružni sud prilikom odlučivanja nisu uzeli u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti, nego su na osnovu dokaza koje je utvrdio prvostepeni sud donijeli potpuno suprotne presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelanta obavezali da tužitelju vrati plaćenu prekomjernu kaparu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da su, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, to su i navodi o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović