Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/09 (F. I., M. I., M. I., H. H. i F. H.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1192/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1192/09, rješavajući apelaciju Fahrudina Ibrahimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Ibrahimovića, Mevludina Ibrahimovića, Mehmeda Ibrahimovića, Hajrije Hasanović i Fahrije Huremović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-
001723 od 3. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1084/05 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-36/04 od 13. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Ibrahimović, Mevludin Ibrahimović, Mehmed Ibrahimović, Hajrija Hasanović i Fahrija Huremović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sapne, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001723 od 3. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.1084/05 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-36/04 od 13. maja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-36/04 od 13. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim sud tražili da im tuženi DOO „Izgradnja“ Teočak (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi štetu u iznosu od 125.353,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. decembra 2001. godine kao dana nastanka štete pa do konačne isplate, i iznos od 5.682 KM na ime izmakle koristi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude pa do konačne isplate pod prijetnjom izvršenja; da se tuženi obaveže da apelantima o svom trošku izradi projekat sanacije klizišta, te da po revidiranom projektu o svom trošku sanira nastalo klizište uz odgovarajući nadzor ovlaštene osobe ili ustanove, a sve u roku od tri mjeseca od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja; da se tuženi obaveže da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana presuđenja pod prijetnjom izvršenja. Apelanti su navedenom presudom obavezani da tuženom solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 14.969 KM u roku od 30 dana.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne, građevinske, geološke i šumarske struke, te izvršio uvid u dokumentaciju u spisu koju su stranke priložile. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno među parničnim strankama da je 6. decembra 2001. godine u naselju Žuje, općina Sapna, došlo do pojave klizišta koje je zahvatilo zemljište u vlasništvu apelanata i okolno zemljište, te da su, kao posljedica toga, nastala velika oštećenja na imovini apelanata, odnosno poljoprivrednom zemljištu, rasadu, voćnjaku i građevinskim objektima. Općinski sud je, također, naveo da među strankama nije sporno ni to da je tuženi sve do jeseni 2001. godine na jednom dijelu zemljišta zahvaćenog klizištem vršio eksploataciju kamena, ali je među strankama sporno da li je to tužiteljevo iskopavanje kamena bilo uzrok pojave klizišta, odnosno nastanka štete na imovini apelanata ili je uzrok tome bilo nešto drugo, npr. obimne kišne padavine prije same pojave klizišta i vrsta samog terena. U pogledu ove sporne činjenice, Općinski sud je istakao da je na temelju dokaza u spisu zaključio da je uzrok pojave predmetnog klizišta, te samim tim i nastanka štete na imovini apelanata, bio prirodni faktor, tj. obimne padavine koje su se dogodile te godine, ali pri tom nije isključen ni simbolični uticaj ljudskog faktora koji je teško kvantificirati u odnosu na spomenuti prirodni faktor. Općinski sud je istakao da je ovu činjenicu utvrdio prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka geološke struke koje je Općinski sud ocijenio istinitim i datim u skladu s pravilima struke. U odnosu na nalaz vještaka A.M. kojeg su apelanti predložili, Općinski sud je naveo da takav nalaz nije mogao prihvatiti jer se radilo o vještaku čiji su nalaz apelanti naručili za svoje potrebe, te bi to bilo suprotno odredbama člana 147. do
153. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim se uređuje postupak pred sudom u vezi s vještačenjem. Dalje, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za nastanak štete apelantima, pozivajući se na odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je u stavu 1. propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je u stavu 2. propisano da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih postoji povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu, tj. prema principu objektivne odgovornosti. Općinski sud je naglasio da između radnje štetnika i nastale štete mora postojati uzročna veza, tj. nastala šteta mora biti izazvana radnjom štetnika, a kako u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da između radnje tuženog-eksploatacije kamena, pojave klizišta i nastanka štete na njihovoj imovini postoji uzročna veza, njihov tužbeni zahtjev je neosnovan.
4. Rješavajući o žalbi apelanata protiv Presude Općinskog suda broj P-36/04 od 13. maja 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž.1084/05 od 6. septembra 2007. godine kojom je odbio njihovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Kantonalni sud je u navedenoj presudi istakao da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je odbio da sasluša dr. A.M. kojeg su apelanti predložili kao svjedoka u vezi s mišljenjem koje je dr. A.M. iznio u svom pismenom nalazu i kojeg je uradio po prijedlogu apelanata, jer se radilo o prijedlogu za izvođenje dokaza vještačenjem o kojem se stranke nisu mogle dogovoriti, i zbog čega je prvostepeni sud odredio drugog vještaka geološke struke s liste stalnih sudskih vještaka, u skladu s članom 148. stav 3. ZPP-a, kojim je propisano da ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata u pogledu zaključka prvostepenog suda da nije dokazana odgovornost tužene za nastalu štetu, jer je ova činjenica utvrđena na temelju nalaza i mišljenju vještaka geološke struke, koji je dat u skladu s pravilima nauke, i koji nije, prema tvrdnjama apelanata u žalbi, uopšten i nepotpun. Kantonalni sud je napomenuo da je spomenuti vještak u svom pismenom nalazu od oktobra 2004. godine, koji je obrazložen na glavnoj raspravi prvostepenog suda od 7. aprila 2005. godine, utvrdio da je osnovni uzrok aktiviranja predmetnog klizišta uticaj prirodnih faktora, odnosno obilnih atmosferskih padavina koje su se dogodile tokom 2001. godine, dok za vrijeme izvođenja radova tužene od oktobra 2000. do oktobra 2001. godine nije došlo do pojave sekundarnih klizišta i odrona, niti pojave aktiviranja klizišta, nego da je do toga došlo 6. decembra 2001. godine, dakle, nakon što je tuženi završio radove, i usljed obilnih padavina koje su dovele do prezasićenja terena podzemnim i površinskim vodama. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je spomenuti vještak na sva pitanja koja se odnose na uzrok aktiviranja klizišta dao odgovarajuće odgovore na održanoj raspravi pred prvostepenim sudom, a što žalbeni navodi ne dovode u pitanje.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001723 od 3. februara 2009. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž.1084/05 od 6. septembra 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su, suprotno navodima revizije, prvostepeni i drugostepeni sud na neupitan način utvrdili uzrok pojave klizišta a time i nastanka štete, tj. da je isključivi uzrok nastanka štete bio prirodni faktor, dok simbolični uticaj ljudskog faktora nije primarno doveo do aktiviranja klizišta. Vrhovni sud je ponovio da je u tom pogledu proveo vještačenje vještak geološke struke čiji nalaz je prihvaćen kao stručan i objektivan. Vrhovni sud je ukazao na to da iz predmetnog nalaza vještaka proizlazi da su u toku 2001. godine registrirane pojave i drugih brojnih klizišta koja su nastala usljed obimnih padavina na području Sapne i drugim područjima Tuzlanskog kantona, koja su zahvaćala velike površine i imala veliku razornu moć, a što su evidentirano i procijenile stručne komisije. Vrhovni sud je zaključio i da je neosnovano prigovaranje na nalaz vještaka o uticaju ljudskog faktora na nastanak klizišta, jer se vještak na raspravi od 7. aprila 2005. godine očitovao na ove primjedbe ističući da je pod pojmom „ljudski faktor“ u konkretnom slučaju mislio na određene aktivnosti porodica koje su živjele u području klizišta a koje su se ogledale u gradnji objekata infrastrukture, obradi zemljišta, gradnji sistema za vodosnabdijevanje i sl,, ali da se ništa ne bi dogodilo da nije došlo do dejstva i uticaja prirodnog faktora. Vrhovni sud je, na kraju, ponovio stav prvostepenog i drugostepenog suda da prema ovakvom stanju stvari u konkretnom slučaju nema doprinosa tuženog u nastaloj šteti.
8. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su ponovili činjenice u predmetu i istakli da su osporene presude „neodržive“. Apelanti su naveli da su naknadno, nakon što je pravomoćno odbijen njihov tužbeni zahtjev, saznali da se „nakon obavljenih radova od strane tuženog stvorila geomorfološka depresija sinklinarnog oblika u terenu i veća akumulacija vode, te je u vrijeme jačih padavina došlo do obimnog odrona i pojave klizišta, tako da je eksploatacija krečnjaka iz krečnjačkog grebena kojeg je crpio tuženi glavni generator pojave obimnog odrona i klizišta“. Apelanti su ukazali da je i vještak geološke struke u nalazu koji su sudovi prihvatili naveo da je do pojave klizišta došlo nakon što je tuženi završio radove. Međutim, prema mišljenju apelanata, sudovi su iz navedenog nalaza vještaka pogrešno utvrdili da do pojave klizišta nije došlo usljed dejstva ljudskog faktora. Apelanti smatraju da je ovakva greška u zaključivanju dovela i do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti su istakli da na spomenute greške suda ukazuje i nalaz koji je dao dr. A.M., šef Katedre za hidrogeologiju i hidrotehniku Rudarsko-geološkog-građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuli, koji je zaključio da je od pojave klizišta došlo usljed vađenja krečnjaka na spornom terenu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelanata, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović