Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/09 (A. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1405/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1405/09, rješavajući apelaciju Abedina Karagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abedina Karagića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
08-000390 od 27. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-369/2004 od 27. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abedin Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova podnio je 8. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000390 od 27. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-369/2004 od 27. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kž-483/02 od 12. decembra 2002. godine obustavljen je po službenoj dužnosti krivični postupak protiv apelanta koji je vođen po privatnoj tužbi tužiteljice J.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zbog krivičnog djela uvrede iz člana 214. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, jer je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret više nije krivično djelo. Navedenim rješenjem je tužiteljica obaviještena da ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana obustave krivičnog postupka protiv apelanta podnese zahtjev za odštetu.
3. Postupajući po tužbi tužiteljice Općinski sud je donio Presudu broj P-369/2004 od 27. februara 2007. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade za nematerijalnu štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos počevši od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja, dok je tužiteljičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u krivični spis broj K-18/02, službenu zabilješku koju je sačinila Policijska stanica Olovo s lica mjesta, saslušao parnične stranke i svjedoke, te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i saslušao svjedoke. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 25. aprila 2000. godine u Domu zdravlja u Olovu pljunuo tužiteljicu koja je bila tu zaposlena kao ljekar, te da joj se obratio sa riječima „Evo da ti zahvalim“, čime je povrijedio njenu čast i ugled. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao objektivan i logičan, te da je njen iskaz potvrđen iskazom svjedoka V.K. i S.B., dok s druge strane nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je negirao navode iz tužbe ističući da tužiteljicu nije pljunuo u predjelu lica i naočala, niti je pljunuo u njenom pravcu, kao i da se ne sjeća da joj se obraćao riječima jer nije imao razloga za to. Dalje, Općinski sud je istakao da iz dokaza proizlazi da je ovaj događaj kod tužiteljice izazvao duboku povrijeđenost, ogorčenost i nevjericu, zbog čega je bila nervozna i neraspoložena, jer joj je bilo narušeno dostojanstvo pred osobljem i pacijentima i svakim ko je mogao saznati za taj čin. Općinski sud je na temelju nalaza vještaka neuropsihijatra zaključio da je ovaj događaj uticao na tužiteljičino psihičko stanje tako što je trpjela duševnu bol jakog intenziteta i imala psihičke tegobe u vidu akutne stresne reakcije s osjećajem manje vrijednosti i gubitkom samopoštovanja. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u dosuđenom iznosu na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i kad nje nema.. U odnosu na visinu naknade, Općinski sud je istakao da je pri tome cijenio činjenicu da je tužiteljica ljekar, da se događaj desio na njenom radnom mjestu, te da je tužiteljica imala psihičke tegobe mjesec dana nakon događaja i trpjela duševnu bol srednjeg intenziteta narednih godinu dana, pa joj je dosuđena naknada u iznosu od 2.000 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev neosnovan jer je previsoko postavljen i nije u skladu sa stavovima sudske prakse.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000390 od 27. februara 2009. godine odbio kao neosnovane žalbu koje su apelant i tužiteljica izjavili protiv Presude Općinskog suda broj P-
369/2004 od 27. februara 2007. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te je na osnovu takve ocjene dokaza utvrdio odlučnu činjenicu da je apelant pljunuo tužiteljicu, usljed čega je narušen njen ugled i čast i zbog čega je tužiteljica imala psihičke tegobe. Kantonalni sud je zaključio da utvrđenje ove činjenice nije dovedeno u pitanje apelantovom žalbom. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpjelih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti dosudio iznos od 2.000 KM, koji je pravičan i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, pa je i tužiteljičina žalba neosnovana.
7. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je on „pljunuo tužiteljicu“, jer je u ranijim odlukama donesenim u krivičnom postupku utvrđeno da je on „pljunuo prema tužiteljici“, a i takvo utvrđenje u krivičnom postupku je, prema apelantovim tvrdnjama, bilo nelogično jer je neizvodljivo pljunuti prema nekome na rastojanju od nekoliko centimetara, što ukazuje na to da pljuvanja nije ni bilo. Apelant je ukazao i na to da je ranijom presudom u krivičnom postupku bio uvjetno osuđen i obavezan da plati 200,00 KM, dok je za pet godina kasnije taj iznos desetostruko uvećan na 2.000,00 KM, iako se radi o istom ekscesu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu osnova za naknadu štete, tako i u pogledu visine dosuđene naknade, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju, osim što je paušalno istakao da mu je ovo pravo povrijeđeno, niti Ustavni sud ove navode može dovesti u vezu s predmetnim postupkom u kojem je apelant obavezan na naknadu nematerijalne štete. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović