Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1225/09 (N. Č.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1225/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1225/09, rješavajući apelaciju Nove Čupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Čupića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-

000190 od 10. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Čupića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11-0-K-000029-

09-Kž od 30. juna 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11-0-K-000029-09-Kv-2 od 14. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Novo Čupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maslovara podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11-0-K-000029-09-Kž od 30. juna 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11-0-K-

000029-09-Kv-2 od 14. maja 2009. godine, Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000190 od 10. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine. Apelant je 30. jula 2009, 23. juna 2010. i 18. januara 2011. godine dopunio svoju apelaciju.

2. Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) jer je 24. februara 2008. godine, na magistralnom putu Banjaluka-Borja-Teslić, s koncentracijom alkohola u krvi od 2,62 promila, suprotno odredbi člana 174. stav 2. Zakona o bezbjednosti u saobraćaju na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), upravljao putničkim vozilom marke „Golf 2“, iz pravca Teslića prema Banjaluci, svjestan da usljed takvog činjena može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje, te u mjestu Čepak, usljed pada psihomotornih sposobnosti izazvanih alkoholom, suprotno odredbi člana 39. stav 1. ZOBS-a, prešao u lijevu saobraćajnu traku i prednjim desnim čeonim dijelom udario u prednji desni čeoni dio putničkog motornog vozila marke „Golf 4“ kojim je upravljao oštećeni D.M. pravilno se krećući svojom saobraćajnom trakom iz suprotnog smjera. Zbog tog udara su saputnici u apelantovom vozilu R.B. i S.P. zadobili teške tjelesne povrede opasne po život od kojih su preminuli 25. februara 2008. godine u Kliničkom centru Banjaluka, dok je oštećeni zadobio tjelesne povrede u vidu nagnječenja tkiva vrata, glave i grudnog koša, tj. apelant se kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i tako je ugrozio javni saobraćaj, te doveo u opasnost život ljudi usljed čega je nastupila smrt više lica. Navedenom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, i izrečena mu je mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dvije godine. Pored toga, apelant je navedenom presudom obavezan da nadoknadi troškova krivičnog postupka u iznosu od 2.027 KM i paušala u iznosu od 150 KM koje je dužan da plati u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je u pogledu troškova branioca po službenoj dužnosti odlučeno da će sud donijeti posebno rješenje.

3. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) saslušanjem oštećenog, svjedoka i vještaka medicinske, saobraćajne i mašinske struke, te uvidom u nalaze i mišljenja spomenutih vještaka, kao i uvidom u brojne druge materijalne dokaze (skice lica mjesta, zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija i sl.). Apelantova odbrana je izvela dokaze saslušanjem dvojice svjedoka, te vještaka saobraćajne struke M.K. iz Novog Sada čiji su nalaz i mišljenje prezentirani sudu. Okružni sud je istakao da apelantova odbrana nije imala primjedbi na materijalne dokaze Tužilaštva, osim na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke za koji je zaključila da je urađen nestručno i neprofesionalno. Pored toga, Okružni sud je naveo da apelant kao optuženi nije iznosio svoju odbranu na glavnom pretresu. Dalje, Okružni sud je istakao da je sve provedene dokaze cijenio pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, te je na osnovu takve ocjene dokaza zaključio da je do saobraćajne nezgode došlo na način i pod okolnostima kako je opisano u dispozitivu presude. U pogledu uzroka nastanka predmetne saobraćajne nezgode, Okružni sud je naveo da je cijenio dva nalaza vještaka koje su predložili Tužilaštvo i apelantova odbrana, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva M.S. koji je ocijenjen kao stručan, korektan, dat u potpunosti prema pravilima struke, koji odgovara materijalnim dokazima s lica mjesta i podudaran je iskazu svjedoka i oštećenog. Okružni sud je istakao da nalaz i mišljenje vještaka M.K., kojeg je preložila odbrana, nije prihvatio jer je ocijenio da se radi o konstruktivnom nalazu koji je imao za cilj da pomogne optuženom, i nije utemeljen na evidentiranim materijalnim tragovima s lica mjesta koji se moraju uvažavati, nego je upravo suprotan. Dalje, Okružni sud je zaključio da je nesporno da se apelant kretao nepropisno, svojom lijevom saobraćajnom trakom u teškom pijanom stanju. Prema ocjeni Okružnog suda, sama vožnja u pijanom stanju je prekršaj kojim se krši blanketni propis ZOBS-a, ali kada se te radnje dovedu u vezu s posljedicom - sudarom čiji je ishod smrt dvaju lica, onda su te radnje inkriminisane kao krivično djelo, tj. apelantove radnje su upravo u uzročnoj vezi s posljedicom koja je nastupila. Prema stavu Okružnog suda, da se apelant propisno kretao svojom desnom trakom do udesa ne bi došlo i ne bi izazvao reakciju oštećenog da koči, a i pored toga u poziciji kada je oštećeni kočio i nakon kočenja djelimično prešao lijevim krajem automobila u svoju lijevu traku, apelant ne bi došao u poziciju sudara s oštećenim da je vozio svojom desnom saobraćajnom trakom. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS, koje je apelant počinio kao potpuno uračunljiva osoba i postupajući s eventualnim umišljajem, jer je znao i mogao znati da usljed upravljanja motornim vozilom u stanju teškog pijanstva može izazvati teške saobraćajne nesreće, ali je to prešutno prihvatio.U pogledu visine kazne, Okružni sud je istakao da je uzimao u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i odmjerio apelantu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, jer je ovakva kazna adekvatna težini učinjenog djela, te da će se njome ostvariti posebna i opća prevencija kažnjavanja, tj, uticati na apelanta i druge da ne čine ovakva krivična djela.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000190 od 10. marta 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koju su apelant i njegov branilac izjavili protiv Presude Okružnog suda broj 11-

0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude žalbe apelantovog branioca naveo da je neosnovana njegova tvrdnja u žalbi da se vozilo kojim je u kritičnom momentu upravljao apelant nalazilo u desnoj traci, jer je takva tvrdnja u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka M.S. kao i s materijalnim tragovima na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je do sudara vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nesreći došlo prednjim desnim stranama, te je neminovan zaključak da se apelantovo vozilo u cijelosti nalazilo na desnoj strani kolovoza u odnosu na pravac kretanja oštećenog. U pogledu apelantove žalbe, Vrhovni sud je istakao da nisu tačni njegovi navodi da se na mjestu saobraćajne nesreće nalazi lijeva krivina u odnosu na pravac kretanja oštećenog, jer je utvrđeno da je na mjestu nesreće put ravan, kao i da su neosnovani apelantovi navodi da je oštećeni prilikom navodnog zaobilaženja šahta prešao na lijevu saobraćajnu traku, budući da objektivni tragovi sa lica mjesta ukazuju da je u trenutku preduzimanja radnje kočenja oštećeni u cijelosti bio i svojoj desnoj traci, a u vrijeme sudara je u pretežitom dijelu bilo u desnoj traci, dok je apelantovo vozilo u cijelosti bilo u svojoj lijevoj saobraćajnoj traci, a što potvrđuju i tragovi struganja oba vozila koji su nastali nakon sudara. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o načinu na koji su obezbijeđeni tragovi predmetne nesreće, kao i da tragovi kočenja ne pripadaju automobilu oštećenog, jer je prvostepeni sud, prema stavu Vrhovnog suda, proveo sve potrebne dokaze i utvrdio relevantne činjenice, dok tvrdnje iznesene u žalbi nemaju osnov u bilo kojem provedenom dokazu.

6. Apelant je 22. aprila 2009. godine podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravomoćnom Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11-0-K-000029-09-Kv-2 od 14. maja 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se ponovi krivični postupak. Okružni sud je u pogledu apelantovih tvrdnji da je u predmetnom zahtjevu prvostepeni sud trebao u dokaznom postupku obaviti „nadvještačenje“ u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao jasne razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke M.S., kao i razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka kojeg je predložila apelantova odbrana. Okružni sud je zaključio da dokaz koji je apelant dostavio u prilogu zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka, a radi se o nalazu i mišljenju vještaka M.K. kojeg je angažovao apelant i koji je ukazao na niz propusta na strani oštećenog, nije podoban da dovede do ponavljanja postupka jer je navedene propuste prvostepeni sud ranije detaljno analizirao, tj. ne radi se novim činjenicama koje ranije nisu bile poznate sudu, zbog čega je apelantov zahtjev neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Okružnog suda broj 11-0-K-000029-09-Kv-2 od 14. maja 2009. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11-0-K-000029-09-Kž od 30. juna 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio osporeno rješenje. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je Okružni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, te da je za svoje odlučenje dao jasno obrazloženje. Vrhovni sud je ponovio stav Okružnog suda da nalaz i mišljenje vještaka koje je apelant priložio uz predmetni zahtjev ne predstavlja dokaz koji sam po sebi, i u vezi sa ostalim dokazima izvedenim u postupku, može prouzrokovati oslobođenje apelanta ili njegovo blaže kažnjavanje, niti bi se navedenim dokazom mogle utvrditi nove činjenice koje ranije nisu bile poznate sudu u vrijeme donošenja odluke.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da Okružni i Vrhovni sud nisu pravilno utvrdili činjenično stanje u pogledu nastanka predmetne saobraćajne nesreće. Zatim je ukazao na to da su dva sudska vještaka dala potpuno različito mišljenje zbog čega je prvostepeni sud trebao obaviti „nadvještačenje“ umjesto što je prihvatio nalaz vještaka koje je predložilo Tužilaštvo. Apelant tvrdi da se kretao isključivo svojom desnom trakom, a da je oštećeni u momentu sudara prešao na njegovu stranu. Pored toga, apelant je istakao da sama činjenica da je bio pod jakim dejstvom alkohola nije dovoljna da skrivi prometnu nesreću, te da je i oštećeni bio pod dejstvom alkohola od 0,70 promila i mogao je imati smanjenu koncentraciju pri vožnji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je detaljno izanalizirao Vrhovni sud, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

14. Dalje, Ustavni sud naglašava, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza na kojima je Okružni sud temeljio svoju odluku, da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Okružni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne. Ovo se naročito odnosi na nalaze i mišljenja koje su dali vještaci, kao i njihove eventualne kontradiktornosti koje je Okružni sud imao u vidu i o kojima je, također, dao detaljno obrazloženje. Osim toga, nesporno je da je Okružni sud u toku postupka omogućio apelantu da predloži sve dokaze. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza Okružnog suda ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporena presuda sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

Dopustivost ratione materiae

15. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donesena u postupku u kojem su Okružni i Vrhovni sud odlučivali o apelantovom zahtjevu da se ponovi krivični postupak koji je okončan pravomoćnom Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine.

16. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv nekog lica, Ustavni sud treba da utvrdi da li je član 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv na apelantov slučaj.

17. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».

18. Dakle, iz navedenog proizlazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Okružnog i Vrhovnog suda nije odlučivalo niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uvjeti za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravosnažno je odlučeno u krivičnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-000029-08-K od 9. oktobra 2008. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1225/09 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio