Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/09 (M. S.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Kamata
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1104/09, rješavajući apelaciju Milice Sukur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Sukur podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031860 09 Gž od 26. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Sukur (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031860 09 Gž od 26. februara 2009. godine. Apelantica je 14. oktobra 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031860 00 P od 17. novembra 2008. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i poništen je sporazum o vansudskom poravnanju broj AO-25/98 od 14. maja 1998. godine, zaključen između apelantice i tuženog Srpskog osiguravajućeg društva „Jahorina“ a.d. Sokolac-Filijala Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi). Dalje, djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i shodno tome tuženi je obavezan da apelantici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika-supruga isplati iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 17. decembra 2008. godine kao dana presuđenja pa do isplate, te na ime naknade materijalne štete na ime razlike troškova sahrane i razlike troškova izgradnje nadgrobnog spomenika u ukupnom iznosu od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 15. novembra 1996. godine kao dana nastanka štete pa do isplate. Takođe, predmetnom presudom je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.899,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, odnosno 17. decembra 2008. godine, pa do isplate, a odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete i za naknadu troškova parničnog postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je kamatu na dosuđeni iznos štete kako materijalne, tako i nematerijalne dosudio u skladu sa odredbama čl. 189. i 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa tim, istakao je da je kamatu dosudio od dana kada je utvrđena visina štete i visina troškova, a to je dan presuđenja, od kada se tuženi smatra pozvanim da izvrši svoju obavezu i od kada se nalazi u docnji, pa je saglasno navedenoj zakonskoj odredbi od tog dana dužan platiti kamatu.
4. Odlučujući o žalbama koje su apelantica i tuženi izjavili protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 031860 00 P od 17. novembra 2008. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 031860 09 Gž od 26. februara 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantičinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o naknadi nematerijalne i materijalne štete i troškova postupka tako što je naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika-supruga povećao na iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. decembra 2008. godine pa do isplate, te naknadu razlike troškova izgradnje nadgrobnog spomenika povećao na iznos od 2.500,00 KM, kao i naknadu troškova postupka povećao na iznos od 4.450,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 17. decembra 2008. godine pa do isplate, a u ostalom dijelu odbio je apelantičinu žalbu i potvrdio pobijanu presudu u preostalom odbijajućem dijelu. Takođe, predmetnom presudom je djelimično uvažena i žalba tuženog, pa je prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu u pogledu kamata na materijalnu štetu i tuženi je obavezan da apelantici na dosuđeni iznos materijalne štete od 4.500,00 KM isplati zakonske zatezne kamate počevši od 14. maja 1998. godine, umjesto od 15. novembra 1996. godine, pa do isplate, a u preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena.
5. Okružni sud se u obrazloženju svoje presude u odnosu na kamate na dosuđeni iznos štete, takođe, pozvao na čl. 189. i 277. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Apelantica smatra da je osporenom presudom u dijelu u kojem je odlučeno o roku od kojeg počinje teći zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, žali se da je proizvoljan stav redovnih sudova da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne od dana nastanka štetnog događaja. Tvrdi da je taj stav u suprotnosti sa odredbama čl. 186. i 277. ZOO iz kojih jasno proizlazi da pravo i obaveza na naknadu štete nastaju u momentu prouzrokovanja, odnosno nastanka štete, i da od tog momenta počinje teći i rok zastarjelosti za ostvarivanje prava na naknadu štete. Ističu da takvo pravno shvatanje zastupa i Ustavni sud u svojim odlukama broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine i broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine. Apelantica smatra da momentom nastanka štete, pored prava i obaveze na naknadu nematerijalne štete, dospijevaju i pravo i obaveza na naknadu nematerijalne štete. Tvrdi da odredba člana 186. ZOO ima karakter opšteg pravila o nastanku i dospjelosti prava i obaveze na naknadu štete, a da na takav zaključak upućuje i činjenica da, u okviru odredaba o naknadi nematerijalne štete, ne postoji posebna odredba o momentu nastanka i dospjelosti prava i obaveze za naknadu ove vrste štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, u suštini, odnose na navodnu proizvoljnu primjenu prava od redovnog suda prilikom određivanja datuma početka obračuna toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene prava od redovnih sudova u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 1433/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine) i broj AP 1757/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine) na koje se pozvala apelantica. Naime, u navedenim predmetima Ustavnog suda postupci su se vodili pred redovnim sudovima povodom tužbi za naknadu materijalne štete, te je predmetnim odlukama Ustavnog suda utvrđeno da je proizvoljan stav redovnih sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete od dana donošenja prvostepene odluke, odnosno od dana podnošenja tužbe, a u konkretnom slučaju apelantica se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, što nije ista situacija kao u navedenim predmetima.
11. Dalje, nasuprot apelantičinim navodima, Ustavni sud u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude i smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u tom pogledu.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/04).
14. Apelantica u apelaciji ničim nije potkrijepila navode o diskriminaciji u odnosu na navedena prava, niti je uz apelaciju dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni dokumenti predočeni Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni pa, u skladu s tim, zaključuje da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović