Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1179/09 (V. J.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1179/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1179/09, rješavajući apelaciju Vukosave Jevđenić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukosave Jevđenić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 206 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-273/04 od 13. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2792/99 od 30. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosava Jevđenić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 16. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 206 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-273/04 od 13. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2792/99 od 30. decembra 2003. godine.
2. Prema stanju spisa, apelantica je podnijela tužbu protiv tužene JODP ŽTP Doboj, ŽTP Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade nematerijalne štete nastale uslijed pada iz voza na stajalištu Incel 1. februara 1996. godine.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-2792/99 od 30. decembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
4. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je na ročištu za glavnu raspravu, prema apelantičinom prijedlogu, proveo dokaze čitanjem iskaza tužiteljice, te svjedoka G.J., S.G. i B.Đ, kao i nalaza i mišljenja vještaka, ljekara Zorana Aleksića, dok je, prema prijedlogu tužene, proveo dokaze čitanjem službenih zabilješki CJB Banja Luka i izvoda iz reda vožnje, te da je ocjenom svih provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
5. Osnovni sud je konstatovao da je apelantica u svom iskazu navela da je svakodnevno vozom putovala na posao i da je voz na relaciji Čelinac-Banja Luka obično ujutru stajao na stajalištu Incel, gdje je apelantica ulazila u voz, dok bi pri povratku kući apelantica izlazila na stanici Vrbanja u slučaju da voz ne stane na stajalištu Incel, jer se mjesec dana unazad od nesreće voz nije svaki dan zaustavljao na navedenom stajalištu. Dalje, konstatovao je da je, prema apelantičinom iskazu, tog dana, kada se desila nezgoda, voz stao na stajalištu Incel i da je jedan putnik izašao iz voza na drugu stranu, dok je apelantica izlazila iz voza i jednom nogom je već bila na stajalištu, a drugom na papučici voza kada je voz naglo krenuo, zbog čega je apelantica pala. Sud je konstatovao da je apelantičin iskaz potvrdio svjedok G.J., koji je naveo da je voz stao na stajalištu Incel i da je putnik S.G. izašao na desnu stranu, dok su ona i apelantica krenule da izađu na lijevu stranu prema podestu za silaženje i da je apelantica jednom nogom već bila na asfaltu kada je voz krenuo, uslijed čega je apelantica pala i zbog čega je svjedok G.J. povukao kočnicu za zaustavljanje voza. Takođe, konstatovao je da se, prema iskazu navedenog svjedoka, voz zaustavio nakon 500 metara i da je svjedok izašao iz voza, te je voz potom nastavio vožnju, dok su apelantici prišli radnik Željeznice B.Đ., a sa nesrećom je bio upoznat i S.G., koji je izašao iz voza.
6. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da je navedeni iskaz svjedoka G.J., koji je dat pred tim sudom na ročištu održanom 22. novembra 2001. godine, u suprotnosti sa iskazom, odnosno izjavom koju je taj svedok dao radniku CJB Banja Luka Nedeljku Triviću istog dana kada se desila nezgoda, odnosno 1. februara 1996. godine. Naime, primijetio je da iz te izjave proizlazi da je voz navedenog dana do te mjere usporio da je trebalo samo još da stane i da su se svjedok i apelantica pripremili za izlazak, ali da je voz odjednom počeo ubrzavati i da je u tom momentu apelantica, koja je bila na prvoj stepenici, iskočila na asfalt i da ju je vazduh oborio. Pored toga, ocijenio je da se izjava tog svjedoka u dijelu da je voz nekada stajao na tom stajalištu kad su apelantica i svjedok izlazili iz voza, a nekada ne, i u dijelu da je povukao kočnicu voza i da se voz zaustavio na 100 metara od stajališta ne razlikuje u bitnom od iskaza o tim činjenicama datog na ročištu pred tim sudom.
7. U odnosu na iskaz svjedoka B.Đ., koji se tog dana nalazio na stajalištu na radnom mjestu čuvara prelaza, Osnovni sud je konstatovao da je taj svjedok potvrdio navode da je voz nekad stajao na tom stajalištu, a nekada ne, te da je, prema njegovom iskazu, voz navedenog dana stao, ali da je apelantica požurila da iskoči iz voza prije, pri čemu je opisao način apelantičinog pada, rekavši da se dočekala na noge, pa onda pala. Osnovni sud je ocijenio da se iskaz tog svjedoka u bitnom poklapa sa izjavom koju je taj svjedok dao službenom licu CJB dana kada se dogodila nezgoda. U vezi sa tim, Osnovni sud je primijetio da iz službene zabilješke CJB Banja Luka, koju je sačinio 1. februara 1996. godine službeno lice Nedeljko Trivić, proizlazi da je taj svjedok izjavio da je voz usporio i već prošao stajalište povećavajući brzinu, te da je apelantica u tom momentu iskočila na suprotnu stranu od kretanja voza, pa ju je inercija oborila, dok se voz zaustavio nakon toga oko 100 metara dalje. I, na kraju, Osnovni sud je konstatovao da iz iskaza svjedoka S.G. proizlazi da je voz prošao stajalište i stao, te da je taj svjedok izašao i krenuo kući kada ga je sa druge strane pozvao svjedok G.J. da se vrati, te da voz nakon njegovog izlaska nije odmah krenuo, kao i da se samo jednom zaustavio.
8. Prema ocjeni Osnovnog suda, izjava svjedoka G.J. koja je data kritičnog dana službenom licu CJB, izjava svjedoka B.Đ., te iskaz svjedoka S.G. jasno upućuju na zaključak da je apelantica pokušala izaći iz voza dok je voz još bio u pokretu i da je iskačući doživjela nesreću, te da se voz zaustavio tek nakon što je prošao stajalište 100 do 500 metara po dojavi mašinovođe ili zbog upozorenja ručnom kočnicom o nesreći, kao i da je tek tada iz voza izašao svjedok S.G. i nekoliko putnika, a i svjedok G.J., koji je prišao apelantici. Osnovni sud je istakao da iskaz svjedoka G.J., dat na ročištu pred tim sudom nakon šest godina od nesreće, koji se razlikuje od njegove izjave date na licu mjesta tog dana kada se desila nazgoda, nije mogao prihvatiti kao objektivan i istinit, jer je, po mišljenju tog suda, sračunat radi postizanja uspjeha apelantice u parnici.
9. Osnovni sud je, dalje, zaključio da tužena kao imalac opasne stvari odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti uz pretpostavku uzročnosti shodno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, zaključio je da u konkretnom slučaju ima mjesta da se oslobodi tužena od odgovornosti shodno odredbi član 177. stav 2. ZOO, ocijeniši da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica svojom radnjom, odnosno iskakanjem iz voza prije njegovog zaustavljanja, dovela do nastanka nezgode i štete i da je isključivo kriva za nastalu štetu. Naime, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije smjela preduzeti radnju silaženja iz voza dok se prethodno ne uvjeri da je voz stao tim prije što se nije znalo da li će voz stati ili ne, što je opet iziskivalo veću pažnju putnika. Takođe, zaključio je da u konkretnom slučaju nema mjesta za odgovornost tužene ni primjenom odredbe člana 684. ZOO s obzirom na to da i ta odredba predviđa oslobađanje od odgovornosti u slučaju da je šteta prouzrokovana isključivom radnjom putnika.
10. Apelantica je izjavila žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-2792/99 od 30. decembra 2003. godine, koju je Okružni sud odbio Presudom broj Gž-273/04 od 13. juna 2006. godine.
11. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, smatrajući da su utemeljeni na dokazima provedenim u toku prvostepenog postupka. Pored toga, u obrazloženju svoje presude konstatovao je da je iz provedenih dokaza ostalo neutvrđeno da li je predmetnog dana voz stao radi izlaska putnika ili apelantičinog pada, ali je zaključio da to nije od odlučnog značaja za utvrđenje da li je apelantica iskakala iz voza dok se nalazio u pokretu i da je kod takvog utvrđenja pravilan zaključak prvostepenog suda da je do štetnog događaja došlo isključivo radnjom apelantice koja nije sačekala da voz stane i da izađe iz voza tek nakon što sa sigurnošću utvrdi da je voz stao. Zatim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su iskazi svjedoka dati CJB Banja Luka vjerodostojniji u odnosu na iskaze date pred sudom s obzirom na činjenicu da su dati neposredno nakon povređivanja apelantice, dok su izjave pred sudom date nakon nekoliko godina. Dalje, zaključio je da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka i da niko nije izjavio da je apelantica iskakala iz voza, ocijeniši da su se upravo tako izjasnili svjedoci G.J. i B.Đ u svojim izjavama datim u CJB Banja Luka. Takođe, zaključio je da nisu osnovani apelantičini navodi da je pobijana presuda zasnovana na zapisnicima CJB, koji ne mogu imati karakter dokaza prema odredbama ZPP i koji nisu provedeni na glavnoj raspravi, ocijenivši da su ti dokazi čitani na ročištu za glavnu raspravu i da nisu suprotni odredbama ZPP koje regulišu dokazna sredstva. Pored toga, zaključio je da apelantičini žalbeni navodi da je tužena time što je voz nekada stajao na predmetnom stajalištu, a nekada ne, dovela putnike u visok stepen rizika ukazuju na to da se apelantica morala sa sigurnošću prethodno uvjeriti da je voz stao, pa tek tada preduzeti radnju silaženja s obzirom na to da je već bila upoznata sa tim i da voz prema redu vožnje navedenog dana nije imao obavezu da stane na stajalištu.
12. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj Gž-273/04 od 13. juna 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 206 od 30. januara 2009. godine.
13. U odnosu na apelantičin revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili iskaze svjedoka G.J. i B.Đ., Vrhovni sud je zaključio da se taj revizioni prigovor odnosi na ocjenu izvedenih dokaza i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što se u smislu člana 240. stav 2. ZPP ne može pobijati revizijom. U odnosu na revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi uzeli kao dokaz iskaze koje su navedeni svjedoci dali na zapisnik u CJB Banja Luka, koji kao informativne izjave nisu dokazi u smislu odredaba ZPP, Vrhovni sud je istakao da ni taj prigovor nije osnovan zbog toga što su nižestepeni sudovi iskaze svjedoka G.J. i B.Đ. date pred prvostepenim sudom ocijenili u vezi sa informativnim izjavama koje su ti svjedoci dali pred organom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji je vršio uviđaj nakon navedene željezničke nesreće, te da su te dokaze ocijenili u sklopu sa drugim dokazima, kao i da su poklonili vjeru iskazima tih svjedoka koje su dali u informativnim izjavama pred navedenim organom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske nakon obavljenog uviđaja na licu mjesta, kao i da su dali razloge zašto su tim iskazima poklonili vjeru. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ZPP propisuje da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je u članu
130. ZPP propisano vršenje uviđaja kao dokaza, u članu 132. pribavljanje isprave kao dokaza, u članu 137. saslušanje svjedoka kao dokaza i u članu 147. saslušanje vještaka kao dokaza, odnosno da ZPP polazi od regulisanja načina izvođenja navedenih dokaza i da ne ograničava izvođenje i drugih dokaza na kojima stranke zasnivaju svoje zahtjeve. Najzad, istakao je da se revizioni prigovor da se tužena kao prevoznik putnika u kritično vrijeme „ponašala neorganizovano i neodgovorno jer je zaustavljanje voza isključivo zavisilo od mašinovođe voza na registrovanom stajalištu“, takođe, odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što nije revizijski razlog u smislu člana 240. stav 2. ZPP.
14. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede navedenih prava došlo tako što su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, kao i zbog toga što Vrhovni sud nije dao odgovore na prigovore koje je istakla u reviziji, niti je obrazložio „svoje paušalne stavove o bitnim činjenicama“. U vezi s tim, tvrdi da je nepravilan zaključak redovnih sudova da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica kritičnog dana iskakala iz voza, te navodi da je nejasno na osnovu kojih dokaza je to utvrđeno s obzirom na to da nijedan svjedok nije izjavio da je apelantica iskakala iz voza dok je bio u pokretu. Naprotiv, apelantica smatra da bi pravilnom interpretacijom i ocjenom izvedenih dokaza upravo bilo utvrđeno suprotno, odnosno da je izlazila iz voza dok je stajao i da je u trenutku dok je izlazila iz voza, taj voz krenuo. Apelantica ističe da sudovi nisu ocijenili red vožnje kao dokaz iz kojeg, prema njenom mišljenju, proizlazi da je voz po redu vožnje trebalo kritičnog dana da se zaustavi na navedenom stajalištu, već da su nepravilno zaključili da voz navedenog dana prema tom redu vožnje nije imao obavezu da stane na tom stajalištu. Dalje, smatra da su sudovi morali ocijeniti iskaz svjedoka G.J. koji je dao pred prvostepenim sudom i dovesti ga u vezu sa iskazima drugih svjedoka i sa redom vožnje, koji su, prema njenom mišljenju, potvrdili navod svjedoka G.J. da je voz stajao na stajalištu. Dalje, smatra da su sudovi pogrešno interpretirali iskaz svjedoka B.Đ. koji je, prema njenom mišljenju, pred radnicima CJB rekao da je voz usporio dok je u iskazu pred sudom rekao da je voz stao i da je iz voza mogao da izađe ko god je htio i da je izašlo 10-ak putnika, odnosno da se njegovi iskazi razlikuju. Najzad, žali se da sudovi nisu ocijenili iskaz koji je dala kao parnična stranka, te da su svoje odluke zasnovali na zapisnicima radnika CJB sačinjenih kritičnog dana koji, prema njenom mišljenju, ne mogu biti dokazi u smislu odredaba ZPP. Apelantica smatra da je tužena prema redu vožnje bila obavezna da zaustavlja voz na stanici i da se brine o sigurnosti putnika prilikom ulaska i izlaska iz voza, te ističe da je u toku postupka bilo nesporno da je voz nekada stajao na stanici, a nekada ne, te da iz navedenog proizlazi da je tužena svojim neorganizovanim ponašanjem dovela putnike u visok stepen rizika i do toga da se desi predmetna nezgoda. Apelantica je zatražila da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj da joj isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade za nematerijalnu štetu nastalu uslijed povrede njenih prava i da joj isplati troškove parničnog i apelacionog postupka.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, te primijenili pravo, kao i na to da Vrhovni sud nije razmotrio sve njene revizione navode, prije svega, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelantica navodi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda i iz spisa predmeta, nasuprot apelantičinim navodima, ne proizlazi da taj sud nije ocijenio sve apelantičine revizione navode, te podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelantica zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U odnosu na apelantičin zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na kompenzaciju. Takođe, s obzirom na to da Ustavni sud, prema Pravilima Ustavnog suda, nema nadležnost za odlučivanje o naknadi troškova parničnog i apelacionog postupka, nije mogao razmatrati apelantičin zahtjev za dosuđenje troškova parničnog i apelacionog postupka.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović