Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1218/09 (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1218/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-1218/09, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014745 08 Gž od 5. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014745 04 P od 30. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014745 08 Gž od 5. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014745 04 P od 30. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014745 04 P od 30. maja 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju Zvonimiru Jeliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 8.000,00 KM na ime naknade štete-zakupnine za april, maj, juni i juli 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. novembra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Takođe, predmetnom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 695,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj sa Dubrovačkom bankom d.d. Mostar, čiji je apelant pravni sljednik, sklopio 28. aprila 1997. godine Ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da je apelant izmirio zakupninu prema tužitelju određenu tim ugovorom zaključno sa 1. aprilom 2004. godine. Takođe, konstatovao je da je među parničnim strankama nesporno da je apelant vratio tužitelju predmetni poslovni prostor i da je nakon toga taj poslovni prostor iznajmljen Central profit banci d.d. Sarajevo. Nadalje, Općinski sud je konstatovao da se tužitelj u toku postupka pozvao na član IV Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog 28. aprila 1997. godine između tužitelja i apelantovog pravnog prednika, u kojem je navedeno da se predmetni ugovor zaključuje na vremenski rok od 10 godina, sa početkom trajanja od 1. juna 1997. godine, kao i da su se stranke sporazumjele da se predmetni ugovor može sporazumno raskinuti i prije isteka roka od 10 godina iz objektivnih razloga, u kojem slučaju ugovaraju najavu i postizanje sporazuma o raskidu ugovora u roku od tri mjeseca. Zatim, konstatovao je da je apelant dopisom od 22. septembra 2003. godine, koji je tužitelj zaprimio u oktobru 2003. godine, obavijestio tužitelja da mu prestaje potreba za korištenjem predmetnog poslovnog prostora, te ga je pozvao da zaključno sa 28. novembrom 2003. godine potpišu sporazumni raskid ugovora o zakupu. U vezi sa tim, Općinski sud je zaključio da su u skladu sa odredbom člana IV ugovora o zakupu apelant i tužitelj mogli do kraja januara 2004. godine postići sporazum o raskidu ugovora. Konstatujući da u navedenom ugovoru o zakupu nije naznačen rok za otkaz ugovora, niti su se stranke o tome sporazumjele, Općinski sud je zaključio da se shodno odredbi člana 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija u konkretnom slučaju primjenjuje zakonski rok za otkaz ugovora o zakupu u trajanju od 6 mjeseci. U vezi sa tim, istakao je da je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, apelant bio dužan ispunjavati svoje preuzete obaveze prema tužitelju narednih šest mjeseci počevši od februara 2004. godine. Međutim, zaključivši da je između ugovornih strana došlo do promjene okolnosti iz kojih razloga apelant raskida ugovor o zakupu poslovnih prostorija sa tužiteljem, Općinski sud je ocijenio da je apelant dužan da u skladu sa odredbom člana 133. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima naknadi tužitelju pravičan dio štete koju zbog toga trpi. I na kraju, našavši da je među strankama nesporno da je apelant isplatio tužitelju zakupnine do 1. aprila 2004. godine, Općinski sud je zaključio da je u skladu sa odredbama čl. 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima tužitelj je pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade-zakupnine za period od 1. aprila 2004. godine do 31. jula 2004. godine u mjesečnim iznosima od po 2.000,00 KM, koji su određeni predmetnim ugovorom o zakupu.
4. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tužitelj izjavili protiv Presude Općinskog suda broj 07 58 P 014745 04 P od 30. maja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 014745 08 Gž od 5. februara 2009. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tužitelja podnesenu protiv odluke o troškovima parničnog postupka i djelimično preinačio prvostepenu presudu na način da je apelant obavezao da na ime troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 2.345,00 KM, dok je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nema pravo na potraživanje zakupnine u periodu od 1. aprila 2004. godine do 1. avgusta 2004. godine. U vezi sa tim, istakao je da je među parničnim strankama nesporno da su 28. aprila 1997. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, na određeno vrijeme na period od 10 godina, sa rokom koji je počeo teći od 1. juna 1997. godine. Takođe istakao je da je odredbom člana IV stav 1. navedenog ugovora predviđena mogućnost sporazumnog raskida ugovora i prije isteka ugovorenog roka, i to iz objektivnih razloga, pod uslovom da stranka koja želi raskinuti ugovor to mora najaviti drugoj ugovornoj strani u roku od tri mjeseca. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj apelantov pismeni podnesak od 22. septembra 2003. godine, kojim ga je apelant obavjestio o činjenici da mu je prestala potreba za korištenjem njegovog poslovnog prostora i pozvao ga da zaključno sa 28. novembrom 2003. godine potpišu sporazumni raskid ugovora o zakupu, zaprimio u oktobru 2003. godine i da mu je od tog datuma počeo teći rok od tri mjeseca u kojem je mogao sporazumno raskinuti ugovor. Takođe, ocijenio je da je prvostepeni sud takođe pravilno utvrdio da se, s obzirom da stranke nisu ugovorile otkazni rok, u konkretnom slučaju temeljem odredbi člana 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija primjenjuje zakonom utvrđeni otkazni rok od šest mjeseci, koji počinje teči od 1. februara 2004. godine i u kojem stranke moraju ispunjavati svoje ugovorom predviđene obaveze, odnosno tužitelj omogućiti tuženom korištenje predmetnog poslovnog prostora, a tuženi platiti zakupninu za taj period. S obzirom da je među parničnim strankama nesporno da je apelant plaćao zakupninu do 1. aprila 2004. godine, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant bio u obavezi platiti tužitelju zakupninu do 1. avgusta 2004. godine u ugovorenim mjesečnim iznosima od po 2.000 KM.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je do povrede tog prava došlo zbog toga što Kantonalni sud nije cijenio sve njegove navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude, već da je „samo prepisao stajališta i argumentaciju kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu od strane prvostupanjskog suda“, čime ga je, kako navodi, onemogućio da se kao stranka izjasni i raspravlja i razlozima na kojima je utemeljena prvostepena presuda. Takođe, žali se da je uslijed takvog postupanja odnosno nepravičnog postupka došlo i do proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, te arbitrarnog tumačenja člana 133. Zakona o obligacionim odnosima i člana 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. U vezi sa tim, apelant navodi da kod utvrđenja da je zakupni odnos prestao i da je apelant izašao iz predmetnog poslovnog prostora i platio dospjele zakupnine, nije bilo mjesta primjeni odredbi zakona koje tretiraju otkazni rok odnosno dosuđenja predmetnog novčanog iznosa tužitelju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant navodi da je osporenim presudama redovnih sudova proizvoljno primjenjeno pravo, kao i da Kantonalni sud nije razmotrio sve njegove žalbene navode, zbog čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da apelant i tužitelj, kao ugovorne strane iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, nisu tim ugovorom utvrdile rok za otkaz tog ugovora. Shodno tome, zaključili su da se u konkretnom slučaju ima primjeniti otkazni rok od šest mjeseci iz člana 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, u kojem su ugovorne strane dužene poštovati svoje ugovorne obaveze, pa su, utvrdivši da apelant nije ispoštovao svoju ugovornu obavezu za cijelo vrijeme trajanja otkaznog roka, usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da mu isplati iznos od 8.000,00 KM na ime naknade štete-zakupnine za april, maj, juni i juli 2004. godine. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Pored toga, u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije razmotrio sve navode iz žalbe koju je podnio protiv presude Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude tog suda i iz spisa predmeta, nasuprot navodima apelanta, ne proizilazi da taj sud nije cijenio sve navode žalbe, te takođe podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te konstatuje da konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović