Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/09 (E. K.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1039/09, rješavajući apelaciju Edina Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Krajišnika podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000094 09 U od 18. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Krajišnika podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000094 09 U od 18. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 U 000094 09 U od 18. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01-31-

5847 od 30. decembra 2008. godine odbijena je apelantova prijava na konkurs za dodjelu na korištenje neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, bliže označenog u izreci tog rješenja, čiji je korisnik Općina Goražde sa 1/1 dijela, radi izgradnje porodičnog stambenog objekta u naselju Rasadnik u Goraždu.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je načelnik Općine Goražde raspisao konkurs za dodjelu neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnoj svojini u svrhu izgradnje porodično-stambenog objekta u naselju Rasadnik u Goraždu, koji je objavljen 28. septembra 2006. godine u „Dnevnom avazu“. Dalje, navedeno je da je ovlaštena konkursna komisija, nakon provedenog konkursa, zaključkom broj 02-31-5680/06 od 18. oktobra 2006. godine utvrdila da je za predmetnu parcelu podnesena jedna prijava, i to od apelanta, te da apelant ispunjava uslove za dodjelu predmetnog zemljišta, pa je predložila Općinskom vijeću da apelantu dodijeli zemljište u svrhu izgradnje porodično-stambenog objekta. Zatim, navedeno je da je nadležna služba Općine Goražde pripremila nacrt rješenja o dodjeli predmetnog zemljišta apelantu i da je pribavila mišljenje Kantonalnog pravobranilaštva broj M-63/2006 od 2. novembra 2006. godine u kojem je konstatovano da je nacrt rješenja usaglašen sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 25/03, u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Takođe, navedeno je da je Općinsko vijeće na 54. redovnoj sjednici, održanoj 30. jula 2008. godine, nakon razmatranja dostavljenog nacrta rješenja o dodjeli, donijelo zaključak broj 01-05-3551 od 1. avgusta 2008. godine kojim je vratilo nacrt rješenja nadležnoj službi radi preinačenja i izrade prijedloga rješenja o odbijanju apelantovog zahtjeva. Najzad, istaknuto je da je Općinsko vijeće spomenuti zaključak donijelo na osnovu toga što je Odlukom Općinskog vijeća o raspisivanju konkursa za dodjelu na korištenje građevinskog zemljišta radi izgradnje individualnih stambenih objekata u obuhvatu RP „Rasadnik“ broj 01-02-886 od 11. jula 2002. godine („Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona“ broj 12/02) određeno da se odobrava raspisivanje konkursa za dodjelu na korištenje neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta licima sa invaliditetom više od 20% radi građenja šest individualnih stambenih objekata na lokalitetu Rasadnik i obuhvaćeno RP „Rasadnik“, te da je, s obzirom na to da apelant nije lice sa invaliditetom više od 20%, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Općinskog vijeća broj 01-31-5847 od 30. decembra 2008. godine, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 05 0 U 000094 09 U od 18. februara 2009. godine.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je predmetno zemljište, prema Odluci Općinskog vijeća od 11. jula 2002. godine („Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona“ broj 12/02), određeno za dodjelu na osnovu konkursa isključivo licima sa invaliditetom više od 20%, dok je iz rezultata provedenog konkursa i podataka u spisu predmeta nesumnjivo, što se ne osporava ni navodima tužbe, da apelant nije lice sa invaliditetom više od 20%. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da je, pošto apelant ne ispunjava uslov za dodjelu spornog zemljišta propisan spomenutom odlukom Općinskog vijeća, osporeno rješenje pravilno i zakonito u smislu člana 46. stav

1. Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe, konstatovao je da se ne mogu prihvatiti kao opravdani prigovori tužbe koji se svode na to da je pozivanje Općinskog vijeća na Odluku od 11. jula 2002. godine bez osnova, zato što u raspisanom konkursu za dodjelu zemljišta nije stajala odredba da je lokacija namijenjena isključivo invalidnim licima. Dalje, primijetio je da je, po apelantovom mišljenju, navedena odluka u suprotnosti sa odredbama čl. 11. i 95. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. U vezi s tim, naveo je da je odredbom člana 11. tog zakona propisano da se gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim tim zakonom i propisima donesenim na osnovu tog zakona. Zatim, konstatovao je da je propis kojim se raspolaže spornim građevinskim zemljištem u predmetnom slučaju, prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, odluka kojom se utvrđuju uslovi i način dodjele tog zemljišta, što, dalje, znači da uslovi predviđeni konkursom ne mogu biti drugačiji od uslova koji su propisani tom odlukom. Pored toga, konstatovao je da nije osnovan ni prigovor da je spomenuta odluka u suprotnosti sa članom 95. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je članom 49. stav 1. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SFRJ“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) propisano na identičan način kao i u važećem zakonu (član 46. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu) da se uslovi i način dodjele gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na osnovu konkursa uređuju odlukom općinskog vijeća u skladu sa programom stambene i ostale izgradnje u općini.

6. Apelant tvrdi da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi uslijed čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio član 11. Zakona o građevinskom zemljištu, te član 95. stav 1. istog zakona kojim je propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje važiti Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90. i 29/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94), kao i svi podzakonski akti koji su u suprotnosti sa odredbama tog zakona. Naime, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, jer se pozvao na odluke koje su, prema apelantovom mišljenju, u suprotnosti sa odredbama tog zakona, te je istakao da je očigledno da Općina, nakon stupanja na snagu tog zakona, nije donijela propise na osnovu kojih bi se eventualno moglo određivati prvenstvo dodjele gradskog građevinskog zemljišta shodno članu 46. Zakona o građevinskom zemljištu. Pored toga, ističe da je pozivanje Općinskog vijeća na Odluku broj 01-02-886 od 11. jula 2002. godine, kojom je određeno da se odobrava raspisivanje konkursa za dodjelu neizgrađenog građevinskog zemljišta licima sa invaliditetom više od 20%, u direktnoj suprotnosti sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Odlukom o građevinskom zemljištu („Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona“ broj 7/04). Smatra da navedeni propisi ne daju mogućnost da se pojedine parcele zamljišta u državnoj svojini dodjeljuju određenim kategorijama lica, već da se eventualno tim kategorijama lica može predvidjeti određen broj bodova po tom osnovu u fazi provođenja konkursa, ali da zakon ni u kom slučaju ne dozvoljava diskriminaciju u smislu isključenja određenih kategorija lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U odnosu na apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi analizirao apelantove prigovore i navode, uključujući i pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, zaključivši da se osporeni akt zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava i dajući jasno obrazloženje zbog kojih razloga je odbio apelantovu tužbu, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Pored toga, apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

U konkretnom slučaju apelant je podnio prijavu na konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koja je odbijena Rješenjem Općinskog vijeća, potvrđenim osporenom presudom Kantonalnog suda, što znači da se njegov zahtjev ne tiče «postojeće imovine». S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle, da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku utvrđeno da apelant nije lice sa invaliditetom više od 20%, odnosno da ne ispunjava uslov za dodjelu spornog gradskog građevinskog zemljišta predviđen Odlukom Općinskog vijeća broj 01-02-

886 od 11. jula 2002. godine („Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona“ broj 12/02). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije imao «legitimno očekivanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/09 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio