Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/09 (M. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1364/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1364/09, rješavajući apelaciju Miluše Milić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miluše Milić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

001 103 od 19. marta 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 353 od 26. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miluša Milić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja podnijela je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 103 od 19. marta 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-

Gž-06-000 353 od 26. aprila 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-V-06-000-

011 od 29. juna 2006. godine u pravnoj stvari apelantice protiv protupredlagatelja Srpske pravoslavne crkve, Zahumsko-hercegovačka i primorska eparhija, manastir Tvrdoš, Trebinje (u daljnjem tekstu: protupredlagatelj), radi zaključenja ugovora o otkupu stana, obavezan je protupredlagatelj da sa apelanticom kao predlagateljicom zaključi ugovor o otkupu stana u Trebinju, Ulica kralja Petra Oslobodioca broj 39, koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na k.č. broj 1329 k.o. Trebinje, u zemljišnim knjigama na k.č. broj 2592/1 k.o. Trebinje, površine 42 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ostave, hodnika i WC-a sa kupatilom, u roku od 15 dana, a u protivnom će predmetno rješenje zamijeniti ugovor, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.552,00 KM. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je u konkretnom slučaju odbio prijedlog protupredlagatelja da se predmetni postupak prekine i da se protupredlagatelj uputi na parnicu radi dokazivanja ništavosti ugovora o korištenju stana zbog toga što je Okružni sud svojom presudom od 16. novembra 2005. godine utvrdio da je apelantica nositelj stanarskog prava po osnovu ugovora o korištenju stana. Dalje, sud je istakao da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelantica sa Stambenim fondom Općine Trebinje zaključila Ugovor o korištenju stana broj 2965/558 od 24. novembra 1973. godine i postala nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Prvostepeni sud je naveo da je, također, nesporno da je apelantica, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07; u daljnjem tekstu: ZPDS), protupredlagatelju podnijela zahtjev za otkup stana, te da protupredlagatelj po tom zahtjevu sa apelanticom nije zaključio ugovor o otkupu stana, u smislu odredaba člana 13. stav 3. ZPDS.

3. Također, sud je naveo da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je protupredlagatelj na osnovu odluke Općine Trebinje, odnosno na osnovu Ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine postao vlasnik navedene nekretnine, tj. protupredlagatelj je postao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi apelantičin stan. Prvostepeni sud je istakao da je, imajući u vidu provedene dokaze, ustanovio da je nesporno da je apelantica postala nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu 24. novembra 1973. godine, što znači da je postala nositelj stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine. Naime, prema odredbama člana 68. ZPDS, proizlazi da se po odredbama tog zakona može otkupiti stan na kome je stečeno stanarsko pravo do 30. aprila 1991. godine (član 68. stav 1), dok je članom 10. ZPDS propisano da pravo na otkup stana ima nositelj stanarskog prava, a članom 9. ZPDS je predviđeno da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Slijedeći navedeno, sud je prihvatio da je apelantičin prijedlog u cijelosti osnovan i tom prijedlogu je udovoljio, jer je apelantica, prema odredbama ZPDS, stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla do 30. aprila 1991. godine.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 353 od 26. aprila 2007. godine žalba protupredlagatelja je uvažena, Rješenje Osnovnog suda broj 095-0-V-06-000-011 od 29. juna 2006. godine preinačeno i odbijen apelantičin zahtjev, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja iz prvostepenog rješenja, ali ne i pravne zaključke, zbog čega je uvažavanjem žalbe protupredlagatelja apelantičin zahtjev odbio. Naime, drugostepeni sud je ustanovio da se mogu otkupiti samo stanovi u državnoj svojini, a da sporni stan ne spada u navedenu kategoriju, te da je prijedlog bio neuredan, jer nije sadržavao sve elemente koje mora sadržavati ugovor o otkupu stana.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 103 od 19. marta 2009. godine apelantičina revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 353 od 26. aprila 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet ovog spora apelantičin zahtjev da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepena odluka pravilna, da iz utvrđenih činjenica slijedi da se apelantica, na osnovu ugovora o korištenju stana kojeg je zaključila sa tadašnjim Stambenim fondom Općine Trebinje 1973. godine, uselila i da živi u spornom stanu, te da je na taj način apelantica, prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. od 19/93 do 31/99), stekla svojstvo nositelja stanarskog prava. Naime, prema odredbi člana 9. stav 1. ZPDS, stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo može se otkupiti, a to pravo ostvaruje nositelj stanarskog prava (član 10. stav 1. ZPDS), odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje, odredbom člana 13. ZPDS je određeno ko daje stan u zakup i utvrđuje se pravo nositelja stanarskog prava da pokrene vanparnični postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana ukoliko vlasnik stana sa njim ne zaključi ugovor o otkupu stana u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana, dok su odredbom člana 17. ZPDS određeni elementi koje mora sadržavati ugovor o otkupu stana.

6. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev, polazeći od toga da predmetni stan nije u državnoj svojini, već u svojini protupredlagatelja, jer je u zk. ulošku broj 3720 k.o. Trebinje predmetna zgrada upisana u k.č. broj 2592/1 «kuća sa kućištem i dvorištem», površine 261 m2, kao vlasništvo protupredlagatelja, a sporni stan se nalazi u prizemlju te zgrade. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je, polazeći od odredbe člana 1. stav 1. i člana 9. stav 1. ZPDS, to jeste da se tim zakonom uređuje privatizacija stanova u državnoj svojini i da se može otkupiti samo stan u državnoj svojini na kom postoji stanarsko pravo, drugostepeni sud pravilno zaključio da sporni stan ne spada u kategoriju stanova koji su bili u državnoj svojini u momentu stupanja na snagu ZPDS (2. mart 2000. godine), te da, kako mu nedostaje taj osnovni element da bi se mogao privatizovati po odredbama ZPDS, apelantica ne može otkupiti stan po odredbama tog zakona. Najzad, sud je naveo da je odredbom člana 53. ZPDS (a u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda član 55. ZPDS, «Službeni glasnik RS» broj 72/07-prečišćeni tekst) propisano postupanje sa stanovima koji su u privatnoj svojini. Naime, nositelju stanarskog prava na takvom stanu grad, odnosno općina dužni su u roku od osam godina od dana stupanja na snagu zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, a dok traje taj rok, uspostavlja se zakupni odnos u skladu sa zakonskim odredbama. Na kraju, sud je istakao da je tačno da je apelantičin prijedlog bio neuredan i da se po njemu nije moglo ni postupati, jer nije sadržavao sve bitne elemente propisane članom 17. ZPDS, što je morao s obzirom na to da odluka suda zamjenjuje ugovor o otkupu stana, ali da taj propust nije uticao na pravilnost pobijane odluke, imajući u vidu da apelantica stan ne može da otkupi prema odredbama ZPDS.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Osnovni sud usvojio njen tužbeni zahtjev po kom je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, da je ta presuda postala pravosnažna, pa je njenim utvrđenjem podnijela prijedlog za otkup stana. Dalje, apelantica obrazlaže tok vanparničnog postupka pred redovnim sudovima i traži da Ustavni sud svojom odlukom ukine presudu Vrhovnog suda i naloži novo suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni život (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/09 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio