Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/09 (R. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1532/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1532/09, rješavajući apelaciju Rajka Malinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Malinovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000 433 09 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000 433 08 P od 19. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Malinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000 433 09 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000 433 08 P od 19. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000 433 08 P od 19. januara 2009. godine, u ponovnom postupku, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog Javno preduzeće šumarstva «Šume Republike Srpske» a.d. Sokolac, ŠG «Gorica» Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate, vsp. 3.190,00 KM, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata u vremenu od 1. aprila 1996. godine do 1. septembra 1997. godine isplati iznos od 1.410,00 KM, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 1. septembra 1997. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je između parničnih stranaka nesporno da apelant nije radio u spornom periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. augusta 1997. godine i da za taj period nije od tuženog nije primio nikakvu naknadu na ime ličnog dohotka, toplog obroka i drugih primanja iz osnova radnog odnosa, kao i to da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, 31. augusta 1997. godine, radi ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju, a što proizlazi iz rješenja tuženog od 15. aprila 1998. godine. Nadalje, sud je istakao da je između parničnih stranaka sporno da li je apelantova tužba blagovremena i dopuštena u smislu čl. 56. i 57. tada važećeg Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), te da li apelantu pripada pravo na isplatu naknade štete zbog neisplaćene plate u vremenu od 1. aprila 1996. godine do 1. septembra 1997. godine. Na osnovu uvida u sadržaj rješenja tuženog od 27. decembra 1999. godine i 17. oktobra 2006. godine, izjave apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke, te izjave svjedoka D.K., prvostepeni sud je našao da je apelantova tužba blagovremena i dopuštena, jer se apelant shodno čl. 56. i 57. Zakona o radnim odnosima obratio tuženom za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da je njegova tužba shodno uputama iz rješenja Okružnog suda od 13. jula 2006. godine smatrana prigovorom na rješenje o odbijanju prigovora o kojoj je tuženi odlučio rješenjem od 17. oktobra 2006. godine.

4. Također, sud je konstatovao da je u toku postupka na nesporan način utvrđeno da apelant u vremenu od 1. aprila 1996. godine do 1. septembra 1997. godine nije bio radno angažovan kod tuženog i da se za rješenje svog radno-pravnog statusa nije obraćao organima tuženog, a što proizlazi iz izjava apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke, te da mu, shodno tome, ne pripada pravo na naknadu na ime štete zbog neisplaćenih plata u navedenom periodu, jer pravo na platu zavisi od rada, a ne od radnog odnosa i za ostvarivanje tog prava nije dovoljno samo postojanje radnog odnosa, jer se navedeno pravo ostvaruje radom, pa radnik ne može ostvariti platu, ako je samo u radnom odnosu, jer se plata isplaćuje za izvršeni rad i za vrijeme provedeno na radu. Nadalje, sud je naveo da sve naprijed navedeno dovodi platu u odnos zavisnosti od rada i rezultata rada, a za period kada je radnik radno angažovan, te da prema tome, po ocjeni prvostepenog suda, apelant nije pretrpio štetu po navedenom osnovu u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta da on u navedenom periodu nije bio radno angažovan kod tuženog, krivicom tuženog, jer se apelant za rješenje svog statusa, prema svojoj izjavi, nije obraćao tuženom ni usmeno, a ni pismeno.

5. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000 433 09 Gž od 26. marta 2009. godine žalba apelanta je odbijena i presuda Osnovnog suda broj 75 0 P 000 433 08 P od 19. januara 2009. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da je prvostepeni sud, nakon ponovnog vođenja postupka, utvrdio da je apelant bio radnik tuženog i da u navedenom periodu nije bio radno angažovan kod tuženog, kao i da mu je radni odnos prestao 31. augusta 1997. godine, radi ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju. Također, sud je naveo da je prvostepeni sud odlučujući o predmetnom dijelu tužbenog zahtjeva, s obzirom da su odluke u pogledu ostalih zahtjeva koji su postavljeni u toku postupka postale pravosnažne, utvrdio da apelantu ne pripada naknada po osnovu plate za navedeni period, jer apelant nije bio radno angažovan.

6. Drugostepeni sud je konstatovao da je imajući u vidu period za koji tužitelj potražuje naknadu neisplaćene plate, pravilna primjena Zakona o radnim odnosima, da je članom 56. tog zakona propisana zaštita prava radnika, te da taj zakon propisuje da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja podnijeti prigovor Upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom. Nadalje, propisano je da je organ iz stava prvog navedenog člana dužan da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora, te da je u postupku rješavanja po prigovoru navedeni organ obavezan da zatraži mišljenje sindikata i da ga razmotri, kao i da je rješenje drugostepenog organa iz stava prvog navedenog člana, konačno u preduzeću. Zatim, drugostepeni sud je naveo da član 57. navedenog zakona propisuje da: «radnik ima pravo da u roku od 15 dana odnosno od isteka roka za odlučivanje o prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava u skladu sa zakonom. Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava». U vezi s tim, sud je konstatovao da, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da bi prema stavu drugostepenog suda predmetna tužba bila nedopuštena. Naime, sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 5. novembra 1999. godine, a nije izjavio prigovor protiv rješenja tuženog od 27. decembra 1999. godine, iako je to rješenje primio, pa bi prema stavu drugostepenog suda pravilna odluka bila da je tužba apelanta odbačena kao nedopuštena. Međutim, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu, te da su pravne posljedice iste. Najzad, sud je naveo da je plata jedno od najznačajnijih prava radnika koje se ostvaruje po osnovu rada, te da apelantu, s obzirom da je nesporno da u periodu za koji potražuje novčana potraživanja nije radio, niti je vršio bilo kakav rad po osnovu radnog odnosa, ne pripada pravo na platu za taj period, niti naknada plate, pa je odluka prvostepenog suda pravilna.

7. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki obrazlaže tok parničnog postupka, te problematizira činjenični zaključak Okružnog suda, navodeći da je presuda Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, te ističe da je pogrešan stav oba nižestepena suda da apelantu ne pripada pravo na platu za period za koji nije bio radno anagažovan. Nadalje, apelant konstatuje da postojanje radnog odnosa podrazumijeva postojanje obaveza i radnika i poslodavca koje su oni dužni izvršavati, te da je obaveza poslodavca da radniku obezbijedi posao i da mu isplaćuje platu ili da u slučaju nemogućnosti obezbjeđenja posla, status apelanta riješi na drugi način u skladu sa zakonom. Zatim, apelant smatra da kako je nesporno da je apelant bio u radnom odnosu tuženog i penzionisan iz radnog odnosa, a tuženi mu nije obezbijedio posao, niti mu je isplaćivao plate u skladu sa zakonom, to je time tuženi povrijedio prava apelanta iz radnog odnosa. Apelant ističe da nije kriv za to što nije bio radno angažovan, te da mu zbog toga pripada pravo na platu, kao i pravo da putem suda traži da tuženi bude obavezan na izvršenje te obaveze. Konačno, apelant navodi da nijednom zakonskom odredbom poslodavac nije ovlašten da po vlastitom nahođenju ne angažuje radnika i da mu ne isplaćuje platu i pored postojanja radnog odnosa, a da nije utvrđeno da za to ne postoje tehnološki i drugi razlozi. Shodno tome, apelant konstatuje da je sud u obavezi da primjenjuje, a ne da stvara pravo i da su stoga nižestepeni sudovi potpuno proizvoljno primijenili materijalno pravo, te time povrijedili ustavna prava apelanta na pravično suđenje i na imovinu, pa apelant predlaže Ustavnom sudu da presudu Okružnog suda poništi i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/09 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio