Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1095/09 (L. E.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kamata
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1095/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1095/09, rješavajući apelaciju Ljubice Erak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Erak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031864 09 Gž od 24. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Erak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031864 09 Gž od 24. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031864 00 P od 10. novembra 2008. godine u pravnoj stvari apelantice protiv tužene SOD «Jahorina» a.d., Filijala Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, vs. 17.000,00 KM, poništen je Sporazum o vansudskom poravnanju broj AO-21/98 od 30. aprila 1998. godine, zaključen između apelantice i tužene. Istovremeno je djelimično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelantici isplati na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika-supruga, iznos od 8.000,00 KM, na ime naknade materijalne štete, i to za razliku troškova sahrane i troškova izgradnje nadgrobnog spomenika, iznos od 4.000,00 KM, što ukupno iznosi 12.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. novembra 2008. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Također, tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.444,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, kao neosnovan, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, sud je odbio.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantičin zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, proizašle iz saobraćajne nezgode u kojoj je njen suprug smrtno stradao, a koju je skrivio vozač motornog vozila osiguranog kod tužene. Dalje, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na temelju provedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da je 15. novembra 1996. godine u Somboru, Republika Srbija, na magistralnom putu M-18, u mjestu Doroslovo, došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je pet lica zadobilo tjelesne povrede, a četiri lica su smrtno stradala, među kojima i apelantičin suprug Mitar Erak, da je saobraćajnu nezgodu skrivio vozač kamiona osiguranog kod tužene, čija je odgovornost utvrđena u krivičnom predmetu broj I.K:101/97, da je tužena dopisom od 19. aprila 1998. godine obavijestila apelanticu da maksimalni iznos koji joj može ponuditi na ime naknade štete iznosi 3.100,00 dinara, navodeći da je nematerijalna šteta objektivno veća, da je apelantica povjerovala tuženoj u pogledu najviše sume osiguranja zbog čega je zaključila sa tuženom vansudsko poravnanje 14. maja 1998. godine, da je apelantici isplaćen iznos od 3.100,00 dinara (oko 400,00 KM) na ime naknade štete, da je, nakon zaključenog sporazuma, apelantica saznala da je limit osiguranja iznosio 200.000,00 američkih dolara zbog čega je 15. marta 2000. godine podnijela tužbu za poništenje zaključenog sporazuma zbog toga što ju je tužena dovela u zabludu u pogledu najviše sume osiguranja, te da, u konačnom, apelantica, pored zahtjeva za poništenje, traži naknadu štete, i to na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica iznos od 12.000,00 KM, a na ime materijalne štete, za troškove sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika, iznos od 5.100,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14. maja 1998. godine, kao dana zaključenja sporazuma, pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.422,25 KM.
4. Dalje, prvostepeni sud je istakao da je u vrijeme nastanka štetnog događaja u Republici Srpskoj važio Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br. 17/90 i 82/90), koji se na osnovu Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 21/92) imao primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, odredbom člana 98. navedenog zakona propisano je da je organizacija za osiguranje kod koje je vlasnik, odnosno korisnik vozila, osigurao auto-odgovornost dužna štetu koja je prouzrokovana upotrebom vozila u inostranstvu nadoknaditi trećem licu do visine određene propisima o obaveznom osiguranju države u kojoj je šteta nastala, a članom 93. tog zakona određeno je da obaveza organizacije za osiguranje na nadoknadu štete po osnovu osiguranja auto-odgovornosti ne može biti niža od iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno vijeće. Pošto je šteta nastala na teritoriji tadašnje SR Jugoslavije, važio je limit osiguranja propisan članom 86. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službeni list SRJ» broj 30/96), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a kojim je propisano da najniži osigurani iznos na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za autobuse i teretno vozilo iznosi 200.000,00 američkih dolara. Prvostepeni sud je primjenom navedenih odredaba, te odredaba čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 38/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje vansudskog poravnanja i djelimično usvojio tužbeni zahtjev za dosudu troškova navedenih vidova štete. Najzad, sud je naveo da je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos štete kako materijalne, tako i nematerijalne dosuđena u skladu sa odredbama čl. 189. i 277. ZOO. Prema odredbi člana 189. stav 2. ZOO, propisano je da se visina naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada Zakon naređuje šta drugo. Konačno, sud je istakao da je kamata dosuđena od dana kada je visina štete i visina troškova utvrđena, a to je dan presuđenja, od kada se tužena smatra pozvanom da izvrši svoju obavezu i od tada se nalazi u docnji, te je, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, od tog dana dužna platiti kamatu.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031864 09 Gž od 24. februara 2009. godine aplantičina žalba je djelimično uvažena, preinačena je prvostepena presuda i obavezana tužena da apelantici plati kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete od 14. maja 1998. godine do 18. maja 2001. godine, prema stopi koju su banke u Republici Srpskoj obračunavale na štedne uloge po viđenju na DM, a od 19. maja 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.683,51 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.444,37 KM. U ostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju presude drugostepeni sud je konstatovao da je odluka prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, koje se tiče obaveze tužene da naknadi štetu apelantici, pravilna, zakonita i valjano obrazložena. Dalje, sud je naveo da, prije svega, treba istaći da je u pogledu visine naknade nematerijalne štete, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, i to odredaba čl. 200. i
201. ZOO. Naime, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima, ocijenio sve okolnosti konkretnog događaja, tragičnu i iznenadnu smrt apelantičinog supruga, da je brak trajao 28 godina, dok nije naglo prekinut, porodičnu povezanost, te dotadašnju sudsku praksu i, uz pravilnu individualizaciju standarda pravične novčane naknade, dosudio iznos od 8.000,00 KM. Također, sud je naveo da dosuđeni iznos, i po ocjeni drugostepenog suda, predstavlja novčanu naknadu koja je u skladu sa standardima pravične novčane naknade, koje je verifikovala sudska praksa u primjeni odredbe člana 201. ZOO. Zatim, sud je istakao da na odluku drugostepenog suda nije uticao žalbeni navod da se u Federaciji BiH i Republici Hrvatskoj za navedeni vid štete dosuđuju iznosi od otprilike 20.000,00 KM, kao i da sudovi u Republici Srpskoj za slične slučajeve dosuđuju iznose od 10.000,00 KM do 12.000,00 KM, a što je podržao i od Vrhovni sud Republike Srpske, zbog toga što je stepen pojedinih vidova pretrpljene neimovinske štete različit i razlikuje se od slučaja do slučaja, pa time i visina novčane satisfakcije, jer se prilikom odmjeravanja visine novčane naknade uzimaju u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, sa svim njegovim specifičnostima. Drugostepeni sud je konstatovao da je prvostepeni sud, također, prilikom dosude naknade materijalne štete pravilno pošao od odredbe člana 193. ZOO, kojom je određeno da ko prouzrokuje nečiju smrt, dužan je nadoknaditi i uobičajene troškove njegove sahrane. Pošto apelantica nije priložila pojedine račune kojima bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva u visini od traženih 5.100,00 KM, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno dosudio na ime materijalne štete iznos od 4.000,00 KM, koji predstavlja iznos uobičajenih troškova u sredini u kojoj apelantica živi, te je pri tome, prilikom dosude naknade materijalne štete, pravilno uračunao i iznos koji je tužena isplatila apelantici na ime naknade štete. Sud je konstatovao da, slijedeći navedeno izlaganje, proizlazi da je prvostepeni sud za navedene vidove materijalne i nematerijalne štete donio pravilnu i zakonitu odluku zbog čega je apelantičinu žalbu u navedenom dijelu valjalo odbiti, a prvostepenu presudu potvrditi.
7. Međutim, drugostepeni sud je naglasio da se osnovano prigovara odluci prvostepenog suda u pogledu dosuđene zatezne kamate, i to za materijalnu štetu, u kom dijelu je prvostepenu presudu valjalo preinačiti u skladu sa odredbom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. S druge strane, smatra se da je nematerijalna šteta utvrđena danom donošenja prvostepene odluke. Shodno tome, drugostepeni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna u dijelu u kome je dosuđena zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu od 10. novembra 2008. godine, kao dana presuđenja, jer se tad, kao što je navedeno, smatra da je šteta nastala, te je u ovom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom u dijelu u kojem su odbijeni njeni zahtjevi za dosuđenje razlike nematerijalne štete, zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, počev od 14. maja 1998. godine kao dana zaključenja vansudskog poravnanja, kao i razlike troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelantica ističe da je sporno da li je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe ZOO, te da li dosuđeni iznosi nematerijalne i materijalne štete predstavljaju pravičnu novčanu satisfakciju za duševni bol zbog smrti bliskog lica, supruga, odnosno uobičajene troškove sahrane. Prema apelantičinom mišljenju, dosuđeni iznosi su prenisko odmjereni, te apelantica podsjeća na praksu u Federaciji BiH i Republici Hrvatskoj u konkretnim slučajevima, kao i na praksu pojedinih sudova u Republici Srpskoj. Zatim, apelantica detaljno obrazlaže razloge zbog kojih joj naknada štete na ime pretrpljenih i budućih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica nije pravilno odmjerena. Nakon toga, apelantica tvrdi da nije bilo osnova ni za smanjenje zahtjeva za naknadu materijalne štete, budući da je ona svoje zahtjeve opredijelila u minimalnim iznosima. Dalje, apelantica ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne od dana nastanka štetnog događaja. Tvrdi da je taj stav u suprotnosti sa odredbama čl. 186. i 277. ZOO iz kojih jasno proizlazi da pravo i obaveza na naknadu štete nastaju u momentu prouzrokovanja, odnosno nastanka štete, i da od tog momenta počinje teći i rok zastarjelosti za ostvarivanje prava na naknadu štete. Ističe da takvo pravno shvatanje zastupa i Ustavni sud u svojim odlukama broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine i broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine. Apelantica smatra da momentom nastanka štete, pored prava i obaveze na naknadu nematerijalne štete, dospijevaju i pravo i obaveza na naknadu nematerijalne štete. Tvrdi da odredba člana 186. ZOO ima karakter opšteg pravila o nastanku i dospjelosti prava i obaveze na naknadu štete, a da na takav zaključak upućuje i činjenica da, u okviru odredaba o naknadi nematerijalne štete, ne postoji posebna odredba o momentu nastanka i dospjelosti prava i obaveze za naknadu ove vrste štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, u suštini, odnose na proizvoljnu i pogrešnu primjenu materijalnog prava od redovnog suda prilikom odbijanja apelantičinog zahtjeva za dosuđenje razlike nematerijalne štete, zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu počev od 14. maja 1998. godine, kao dana zaključenja vansudskog poravnanja, kao i razlike troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od redovnih sudova u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 1433/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine) i broj AP 1757/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine) na koje se pozvala apelantica. Naime, u navedenim predmetima Ustavnog suda postupci su se vodili pred redovnim sudovima povodom tužbi za naknadu materijalne štete, te je predmetnim odlukama Ustavnog suda utvrđeno da je proizvoljan stav redovnih sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete od dana donošenja prvostepene odluke, odnosno od dana podnošenja tužbe, a u konkretnom slučaju apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, što nije ista situacija kao u navedenim predmetima.
13. Dalje, nasuprot apelantičinim navodima, Ustavni sud u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude i smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u tom pogledu.
14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
16. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je ustanovio da apelantičino ukazivanje na različitu praksu redovnih sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku s obzirom na to da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović