Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1925/09 („EUROGAST“ Internacional)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1925/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1925/09, rješavajući apelaciju „Eurogasta International“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eurogasta International“ podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 06 0 Mals 005009 09 Pz od 15. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 068-0-Mals-06-000 053 od 22. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eurogast International“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Sesar-Ćurić-
Miletić“ iz Mostara, podnio je 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 Mals 005009 09 Pz od 15. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-Mals-06-000 053 od 22. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je donio Rješenje broj 068-0-Mals-06-000 053 od 22. marta 2006. godine kojim se apelantova tužba u navedenoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da na pripremno ročište zakazano za 22. mart 2006. godine, iako uredno obaviještene, stranke nisu pristupile. Dalje je Općinski sud naveo da je odredbom člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, izuzev ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. Slijedeći navedeno, Općinski sud je donio rješenje da se tužba smatra povučenom.
3. Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, na osnovu odredbe člana 84. stav 1. ZPP, utvrdio da je apelantova tužba povučena, budući da na pripremno ročište zakazano za 22. mart 2006. godine nisu pristupili punomoćnici stranaka iako su uredno obaviješteni. Kantonalni sud je naglasio da je uvidom u prvostepeni spis utvrdio da je apelantov punomoćnik Karlo Sesar, advokat iz Mostara, poziv za pripremno ročište, rješenje i odgovor na tužbu tuženog u predmetnoj pravnoj stvari primio 8. marta 2006. godine. Budući da se u žalbi, kako je to istakao Kantonalni sud, ne navodi ništa novo što bi utjecalo na donošenje drugačije odluke, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi navodi neosnovani.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu se osporenim rješenjima onemogućava da raspravlja pred sudom. Naime, apelant ističe da punomoćnici nikada nisu dobili pozive za pripremno ročište. Pored toga, apelant navodi da je „očigledno da je sud u svom pismenu, tj. dostavnici evidentirao da je dostavljen poziv punomoćniku tužitelja, a što, ustvari, nije nikada učinjeno“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud konstatuje da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate 2.209,30 KM, ali je, zbog nedolaska njegovog punomoćnika na pripremno ročište, Općinski sud donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Rješenje Općinskog suda potvrđeno je odlukom Kantonalnog suda kojom je apelantova žalba odbijena. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na raspravljanje pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu garantovano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije nije, niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).
8. Ustavni sud primjećuje da apelant postavlja kao sporno pitanje da li je osporenim odlukama dovedena u pitanje njegova suština prava na sudsku zaštitu. U tom kontekstu Ustavni sud uviđa da su redovni sudovi zaključili da su se ostvarile zakonske pretpostavke o presumpiranom povlačenju tužbe u smislu člana 84. stav 1. ZPP, kojim je propisano da, ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. Ustavni sud primjećuje da je ratio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo voljom tužitelja, te se pretpostavlja da je u interesu tužitelja da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odgađanja, a njegov izostanak sa ročišta, u principu, ukazuje da je izgubio interes za dalje vođenje i da želi povući tužbu. Ovakva vrsta ograničenja prava na pristup sudu služi legitimnom cilju koji se ogleda u racionalnosti i ekonomičnosti vođenja postupka. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na pristup sudu, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti s obzirom na to da se svojim postupanjem, odnosno postupanjem svog punomoćnika, apelant lišio mogućnosti za meritorno rješenje svog zahtjeva u sudskom postupku, budući da je, prema utvrđenju redovnih sudova, nesporno da je apelantov punomoćnik uredno obaviješten o održavanju ročišta u smislu odredbe člana 84. stav 1. ZPP. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović