Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/09 (P. Č.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1983/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1983/09, rješavajući apelaciju Petra Čupkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čupkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-

000 022 od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Čupković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 24. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 022 od 28. maja 2009. godine.

2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tužene «Rafinerija nafte» a.d. sa p.o. Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužena) radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, v.s. 17.000,00 KM, Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 1384 P 008883 07 P od 13. novembra 2007. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu u dijelu kojim je tražio naknadu za neisplaćene sate prekovremenog rada u iznosu od 1.715,43 KM, te naknadu na ime regresa za 2005. godinu, na ime ogrjeva i zimnice za 2004. i 2005. godinu u iznosima i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama bliže označenim u dispozitivu presude. Stavom dva dispozitiva presude odbačena je kao preuranjena apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da sud naloži tuženoj da mu naknadi štetu za izgubljenu dobit zbog umanjenja iznosa samostalne invalidske penzije počev od 3. oktobra 2006. godine. Stavom tri i četiri dispozitiva presude obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćene plate za period decembar 2005. godine-oktobar 2006. godine isplati iznos od 4.813,90 KM, na ime otpremnine iznos od 5.390,00 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.980,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude (kojom pobija prvi i drugi stav dispozitiva presude), Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 022 od 28. maja 2009. godine. Navedenom presudom Okružni sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u prvom stavu dispozitiva kojim je odbačena tužba u dijelu kojim je apelant tražio naknadu za neisplaćene sate prekovremenog rada u iznosu od 1.715,43 KM, tako što se tužba u tom dijelu smatra povučenom, a u preostalom dijelu prvostepena presuda u prvom stavu dispozitiva je potvrđena, odnosno ostala neizmijenjena. Također, preinačen je i drugi stav dispozitiva prvostepene presude na način što je obavezana tužena da apelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit zbog umanjenja iznosa samostalne invalidske penzije počev od 3. oktobra 2006. godine pa do 9. septembra 2008. godine isplati iznos od 7.776,76 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena naknadi troškove postupka u iznosu od 2.319,11 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je na sjednici vijeća održanoj 6. maja 2009. godine zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari otvori rasprava zbog toga što je apelant, pozivajući se na odredbu člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), dostavio u žalbenom postupku novi dokaz-Rješenje Fonda PIORS - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu broj 9317660263 od 15. aprila 2009. godine. Vezano za odluku o troškovima žalbenog postupka, Okružni sud je istakao da se apelant u žalbenom postupku pozvao na novi dokaz, te da je, u skladu sa odredbom člana 207. stav 4. ZPP, dužan da snosi navedene troškove povodom žalbe. Naime, navedenim članom je propisano da, ako su uslijed iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza prouzrokovani troškovi u postupku povodom žalbe, ove troškove će, nazavisno od ishoda spora, snositi ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze. Okružni sud je posebno istakao da je o troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.980,00 KM odlučeno u prvostepenoj presudi, koja je u tom dijelu postala pravosnažna, jer nije pobijana apelantovom žalbom (član 196. stav 1. ZPP).

4. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da apelaciju podnosi zbog odluke drugostepenog suda o troškovima postupka za koju smatra da je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant analizira osporenu i prvostepenu presudu, te ističe da je drugostepeni sud zakazao glavnu raspravu tek po prijemu njegovog podneska-urgencije od 29. aprila 2008. godine uz koji (podnesak) je dostavio i novi dokaz (Rješenje Fonda PIORS - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu broj 9317660263 od 15. aprila 2009. godine) koji bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Također, apelant navodi da je u prvostepenom postupku dostavio sudu sve druge relevantne dokaze o osnovanosti svog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za izgubljenu dobit zbog umanjenja iznosa samostalne invalidske penzije prouzrokovane neplaćanjem doprinosa od tuženog. Apelant ističe da je žalbu izjavio bez poziva na novi dokaz (koji je dostavio naknadno po pribavljanju), te da troškovi koje je tražio nisu nastali «povodom žalbe», kako to pogrešno tumači drugostepeni sud, i da je imao nužne i stvarne troškove koji se odnose na sačinjavanje žalbe, troškove plaćanja takse na žalbu i troškove zastupanja punomoćnika na glavnoj raspravi. Na kraju, apelant ukazuje da je Okružni sud u osporenom dijelu presude na predmetnu situaciju pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/09 (P. Č.) | Sudska praksa | Aktio