Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/09 (D. S.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1849/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1849/09, rješavajući apelaciju Dobre Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dobre Stevanović podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000014 08 Gž od 25. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dobra Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnijela je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000014 08 Gž od 25. marta 2009. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice protiv Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja, poništenja rješenja i vraćanja na posao Osnovni sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 83 0 P 000014 07 P od 13. novembra 2008. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da je apelantica sa tuženim zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu radnika na održavanju čistoće u preduzeću za Poštanski saobraćaj Banja Luka-odsjek za zajedničke poslove radna jedinica za poštanski saobraćaj Zvornik, počev od 21. juna 2006. godine dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen. Stavom dva dispozitiva presude obavezan je tuženi da apelanticu vrati na posao i rasporedi je na poslove koje je obavljala ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da joj isplati plate počev od 2. juna 2006. godine do vraćanja na posao, kao i regres za godišnji odmor za 2006., 2007. i 2008. godinu. Stavom tri i četiri dispozitiva presude odbačen je dio tužbe kojim je apelantica tražila poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa broj 1-04-2280/06 od 13. aprila 2006. godine, te je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon izvođenja dokaza od strane apelantice i tuženog među strankama nesporno utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kod tuženog na poslovima održavanja čistoće u pošti u Zvorniku 21. juna 2004. godine, da joj je radni odnos više puta produžavan tako da je posljednji ugovor o radu zaključen 27. marta 2006. godine za obavljanje navedenih poslova u periodu od 1. aprila do 30. aprila 2006. godine. Također je kao nesporno utvrđeno da je rješenjem tuženog od 10. aprila 2006. godine apelantica upućena na godišnji odmor počev od 1. maja 2006. godine do 2. juna 2006. godine, dok je rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 1-04-2280/06 od 13. aprila 2006. godine konstatovano da apelantici prestaje radni odnos 2. juna 2006. godine. U rješenju je navedeno da apelantici radni odnos na određeno radno vrijeme ističe 30. juna 2006. godine iz razloga što ne postoji potreba za daljnjim angažovanjem, te da joj 2. juna 2006. godine nakon iskorištenog godišnjeg odmora prestaje radni odnos. Na istom rješenju je konstatovano da je apelantica preuzela radnu knjižicu kod tuženog 30. juna 2006. godine, dok je u radnoj knjižici konstatovan početak radnog odnosa kod tuženog sa danom 21. juni 2004. godine a prestanak sa danom 2. juni 2006. godine. Nadalje, iz iskaza apelantice i svjedoka V.D. proizilazi da je apelantica nastavila svoj rad kod tuženog u mjesecu maju umjesto radnice koja je prebačena na drugo radno mjesto, te da je radila i na dan državnog praznika 28. juna 2006. godine. Dana 29. juna 2006. godine apelantici je javljeno da ne dolazi na posao, a dan poslije da preuzme radnu knjižicu što je apelantica i učinila. Cijeneći naprijed navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica obavljala rad kod tuženog i nakon 2. juna 2006. godine uz saglasnost tuženog (poslodavca), koja je u ovom slučaju prema ocjeni suda prećutna sve do 29. juna 2006. godine. Dakle, s obzirom da je apelantica 20. juna 2006. godine ostvarila pune dvije godine na radu kod tuženog u svojstvu radnika na određeno vrijeme, te činjenicom da je nastavila rad nakon tog datuma, Osnovni sud je zaključio da je apelantica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u smislu člana 17. st. 1. i 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
4. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 000014 08 Gž od 25. marta 2009. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, da iz nesporno utvrđenih činjenica proizilazi da je radni odnos apelantice imao karakter radnog odnosa na određeno vrijeme. Sud je citirao odredbu člana 15. stav 1. ZOR kojim je propisano da je radni odnos na određeno vrijeme, u pogledu prava, obaveza i odgovornosti radnika izjednačen sa radnim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme. Nadalje, istaknuto je da odreba člana 16. stav 4. ZOR propisuje da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju se radi o prestanku radnog odnosa po samom zakonu bez saglasnosti radnika odnosno, apelantici je radni odnos prestao po samom zakonu istekom vremena na koji je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme. Također, podaci iz spisa ne daju osnova za zaključak da su se apelantica i tuženi sporazumjeli da apelantica nakon 30. aprila 2006. godine, odnosno 2. juna 2006. godine, nastavi sa radom kod tuženog. U prilog navedenom ide i činjenica da je tuženi 13. aprila 2006. godine donio rješenje broj 1-04-2280/06 kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantici, kao i podatak iz radne knjižice apelantice u kojoj je kao datum prestanka zaposlenja kod tuženog upisan 2. juni 2006. godine. Okružni sud je citirao i odredbu člana 105. ZOR kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Sud je istakao da je blagovremenost tužbe u radnom sporu procesna pretpostavka za ostvarenje sudske zaštite, a pomenuti rokovi iz člana 105. ZOR su prekluzivni i njihovim propuštanjem radnik gubi pravo na sudsku zaštitu. S obzirom da apelantica nije tražila sudsku zaštitu-poništenje rješenja od 27. marta 2006. godine, kojim je određeno da joj radni odnos prestaje 30. aprila 2006. godine, odnosno da je nastupila prekluzija u pogledu pobijanog rješenja tuženog broj 1-04-2280/06 od 13. aprila 2006. godine, Okružni sud je zaključio da su pomenuta rješenja tuženog postala konačna i pravosnažna i da ne mogu biti predmet sudske zaštite. Dakle, apelantici je radni odnos kod tuženog prestao prije vremena za koje ona tvrdi da je radila kod tuženog (od 23. do 28. juna 2006. godine), te je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je radni odnos apelantice na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme u smislu člana 17. st. 1. i 2. ZOR. Sve i pod pretpostavkom da je apelantica radila kod tuženog poslije 2. juna 2006. godine, očigledno je da za nastavak rada nije postojala ni izričita ni prećutna saglasnost tuženog (poslodavca), kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud u svojoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalbu tuženog uvažio i odlučio kao i dispozitivu presude.
5. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica analizira osporenu presudu i naglašava da je pogrešan zaključak Okružnog suda koji nije cijenio njen iskaz i iskaz svjedoka iz kojih proizilazi da je dolazila na posao i nakon prestanka radnog odnosa uz prećutnu saglasnost tuženog. Apelantica navodi da je bila zadužena ključevima zgrade pošte i da je po pozivu direktora tužene radila na dan državnog praznika 28. juna 2006. godine, te da joj je to bio posljednji dan rada. Nadalje, apelantica smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da joj je prestao radni odnos po samom zakonu. Naime, kako dalje navodi apelantica, nesporno je da radniku koji je primljen na određeno vrijeme prestaje radni odnos istekom vremena na koji je zaključen ugovor o radu međutim, ovakav rad može biti produžen i po isteku ovog roka bez obzira da li poslodavac po isteku ugovora o radu donosi rješenje o prestanku radnog odnosa ili ne. Apelantica je mišljenja da je Okružni sud, s obzirom na činjenicu da je nastavila rad kod tuženog nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedene činjenice i zakonske odredbe utvrđene u prvostepenom postupku, trebao zaključiti da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanatice o kršenju prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno, odnosno suprotno javnom interesu, niti postoji neproporcionalan odnos između javnog interesa i pojedinačnog interesa apelantice. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović