Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/11 (M. I.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4514/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 4514/11, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima koji se vode pred Okružnim sudom u Banjoj Luci br. 11 0 U 007989 11 U, 11 0 U 007860 11 U i 11 0 U 006861 11 U zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 23. novembra 2011. godine tri apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima koji se vode pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 U 007989 11 U, 11 0 U 007860 11 U i 11 0 U 006861 11 U. Sve tri apelacije su u zavedene Ustavnom sudu pod brojem AP 4514/11.

2. Iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant 2. septembra 2011. godine Okružnom sudu podnio tri tužbe protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), i to: 1) protiv akta tuženog broj 18.05/2-R236/11 od 2. augusta 2011. godine, 2) zbog nedonošenja odluke tuženog po apelantovoj žalbi zbog nepostupanja po zahtjevu za izuzeće dvaju radnika OMI Banja Luka i 3) zbog nedonošenja odluke tuženog po apelantovoj žalbi zbog nepostupanja po zahtjevu za ostvarivanje prava na trajni smještaj. Apelant navodi da je 31. oktobra 2011. godine uputio Okružnom sudu i urgencije za rješavanje podnesenih tužbi, ali da do dana podnošenja apelacije nije dobio odluke u navedenim predmetima.

3. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluka po podnesenim tužbama u periodu „od skoro tri mjeseca“, prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, navodi da je zbog ovoga „veoma frustriran i zabrinut, a to [ga] dovodi u takvo psihičko stanje zbog čega ne [može] da spava i [ima] problema sa koncentracijom pri obavljanju uobičajenih poslova“, zbog čega traži naknadu od po 1.000, 00 KM „s tim da se na tu cifru doda 100 KM na svakih 30 dana kašnjenja ukoliko se ne bude aktivno radilo na rješavanju predmeta“.

4. Okružni sud je u odgovoru na tužbu naveo da su tužbe koje je apelant podnio primljene u sudu 5. septembra 2011. godine i da su zavedene pod br. 11 0 U 007989 11 U, 11 0 U 007860 11 U i 11 0 U 006861 11 U. Također, Okružni sud je naveo da je dostavio tužbe na odgovor i pribavio spise tuženog, te da će ove tužbe uzeti u rad „shodno redoslijedu a prema terminu zaprimanja inicijalnog akta“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“, Ustavni sud ponovo ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena samo tri mjeseca nakon što je apelant podnio tužbe Okružnom sudu, te da je sud već poduzeo korake koje je prema zakonu dužan preduzeti radi rada na predmetima. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da, s obzirom na ove činjenice i navedene kriterije, apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku, te da činjenice u odnosu na koje je podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje navedenog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/11 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio