Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1459/09 (M. S.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1459/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1459/09, rješavajući apelaciju Marka Sesara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Sesara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 012933 07 Rev od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000893 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 012933 02 od 9. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Sesar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012933 07 Rev od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000893 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 012933 02 od 9. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 012933 02 od 9. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000893 od 20. augusta 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) isplati na ime naknade štete za objekat uništen u ratu iznos od 210.515,40 KM sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelant bio vlasnik stambeno-poslovnog objekta bliže označenog u obrazloženju ove presude (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Dalje, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja, obrazloživši da, prema odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina od dana nastanka štete. Općinski sud je naveo da je apelant za štetnika saznao iz potvrde Druge brigade Prve bojne Bijelo Polje od 21. decembra 1993. godine, a da se „zahtjevom za stambeno zbrinjavanje obratio 20. oktobra 2000.g.“. Sud je, dalje, naveo da, kada bi „sud i prihvatio navode [apelanta] da se on odnosi na naknadu štete i da je on podnesen nadležnom organu, protekao je subjektivni i objektivni rok koji je apsolutni rok za zastaru potraživanja“. Također, sud je naveo da se iz, niti da je sporni objekat bio izuzet za potrebe vojske, već da je utvrđeno da se sporni objekat nalazio na mjestu ratnih dešavanja, te da i sam apelant tvrdi da se radi o ratnoj šteti.

3. Dalje, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član

87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92, u daljnjem tekstu: Uredba) kojim je propisano da, u situaciji kada za vrijeme korištenja sredstava koja su oduzeta za potrebe odbrane ta sredstva budu kod korisnika uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku pripada naknada za štetu prema odredbama ZOO. Općinski sud je, dalje, naveo da „kada bi se uzelo da ne postoji zastarjelost potraživanja“, štetu koju je apelant pretrpio „treba podvesti pod ratnu štetu“ jer je sporni objekat uništen u ratnim operacijama. Prema odredbama čl. 1. i 2. Uredbe o utvrđivanju ratnih šteta nastalih na teritoriji HZHB („N. list HZHB“ broj 4/92,) koja je, kako je Općinski sud dalje obrazložio, bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, pod ratnom štetom se smatra, između ostalog, „imovinska i neimovinska šteta, posredna ili neposredna šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela, kao i saveznika navedenih skupina ili tijela ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme računajući od 20.10.1991. g. do prestanka rata i neposredne ratne opasnosti (koja je ukinuta 25. decembra 1996. godine)“. Općinski sud je naveo da je sporni objekat potpuno uništen za vrijeme ratnih operacija koje su vođene na području Mostara, te da je zbog toga šteta koju je apelant pretrpio ratna šteta, kako ju je i sam apelant „opredijelio u svom podnesku od 16. maja 2003. godine“. Općinski sud je, u vezi s tim, naveo da bi za osiguranje obeštećenja pojedinaca ili pravnih lica za pretrpljenu ratnu štetu bilo potrebno donijeti posebne propise „kojima se ustanovljava autonoman sustav popravljanja ratne štete koji će ovisiti prvenstveno o materijalnim mogućnostima države“, te da je navedenom uredbom regulisano samo „pitanje popisa i procjene štete, a ne i pitanje odgovornosti za štetu“.

4. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepena presuda pravilna, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, budući da je u postupku utvrđeno da je sporni objekat bio na liniji razgraničenja područja koje je bilo pod kontrolom Armije BiH i HVO-a, te da je uništen za vrijeme ratnih sukoba u toku 1993. godine između tih dviju vojski. Kantonalni sud je obrazložio da zaključak da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti proizlazi i iz činjenice da je sam apelant u tužbi i u toku postupka istakao da je sporni objekat uništen za vrijeme ratnih sukoba pripadnika Armije BiH i HVO-a, pa ocjenjujući prirodu štetne radnje i okolnosti i vrijeme nastanka štete, konkretni štetni događaj treba podvesti pod ratnu štetu „koju ima u vidu odredba članka 1. i 2. kako Zakona o utvrđivanju ratne štete pod ratnu štetu ('Sl. list RBiH' br. 6/92, 24/92, 13/94), tako i članak 1. i 2. Uredbe o utvrđivanju ratnih šteta nastalih na teritoriji HZHB“. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da opći propisi građanskog prava ne predviđaju odgovornost za ratnu štetu, već da je za to potrebno donijeti posebne propise koji će ovisiti prvenstveno o materijalnim mogućnostima države, što je prvostepeni sud i obrazložio. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je sud bio dužan naknaditi štetu po osnovu propisa kojima je regulisano pravo potraživanja nastalih za potrebe odbrane u periodu rata prema relevantnim uredbama, jer apelant u toku postupka nije dokazao da je njegova kuća bila ustupljena Armiji BiH ili HVO-u, pa stoga nije dokazao potraživanja koja ima u vidu Zakon o utvrđivanju i ostvarenju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“ broj 43/01).

5. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 012933 07 Rev od 17. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nijednim pozitivnim propisom nije regulisano da bi štetu kakvu je apelant pretrpio bila dužna naknaditi tužena. S obzirom na to da je Zakonom o utvrđivanju ratne štete propisana samo obaveza prijavljivanja ratne štete, a ne i odgovornost za nastalu štetu, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelant ne može odgovornost tužene „temeljiti na Ustavu Federacije BiH, niti na Evropskoj konvenciji, članu 1. Protokola broj 1, kojima su zagarantovana prava na imovinu“. Također, i Vrhovni sud je ukazao da apelant nije tokom postupka dokazao da je njegov stambeni objekat izuzet za potrebe oružanih snaga „u kom slučaju, po izvršenom rasporedu sredstava, Opštinski sekretarijat vlasniku sredstava izdaje potvrdu u skladu sa odredbama člana 58. [Uredbe]“. U suprotnom, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelant je mogao naknadu za nastalu štetu „tražiti u postupku propisanom Uredbom, a kod suda u slučaju da nije zadovoljan odlukom o visini štete koju donose organi iz člana 88. stav 1. Uredbe“. S obzirom na to da takav postupak apelant nije pokrenuo pred nadležnim organom uprave, nije se mogao, prema zaključku Vrhovnog suda, u ovom postupku pozivati na odredbe navedene uredbe.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti i da je, shodno tome, trebalo primijeniti Zakon o utvrđivanju ratne štete. Apelant smatra da je zaključak da taj zakon propisuje samo obavezu prijavljivanja ratne štete, a ne i odgovornost neutemeljen i neodrživ, te da je jedina pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari tužena. Također, apelant smatra pogrešnim i zaključke sudova o nemogućnosti primjene relevantnih uredbi zato što nije dokazao da je njegova kuća bila mobilizirana za potrebe vojske. Apelant smatra da je nedvojbeno dokazao u postupku da je njegov objekat bio „vojni objekat u vrijeme rata“, da su ga koristile snage Armije BiH „i kao skladište, a i kao, može se reći, i vojarna, koja je služila za okupljanje ljudi i materijalno-tehničkih sredstava“, ali i za „čuvanje ratnih zatočenika, a što je utvrđeno nedvojbeno iz materijalnih dokaza“. Apelant smatra da je ispoštovao propisanu proceduru u postupku mirnog rješavanja spora, te da je postupanjem sudova njemu prekršeno pravo na pravično suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance dali detaljna i jasna obrazloženje za svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1459/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio