Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/09 (G. M. i J. M. iz Petrovca, B. M. iz Beograda)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1463/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1463/09, rješavajući apelaciju Gojka Mrđe i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Mrđe, Jovanke Mrđa i Brankice Mrđa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 511 od 1. aprila 2009.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1074/05 od 14.
marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P- 1908/03 od 4. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Mrđa i Jovanka Mrđa iz Petrovca, te Brankica Mrđa iz Beograda, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija Desimir i Velimir Kevac iz Banje Luke, podnijeli su 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 511 od 1. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1074/05 od 14. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1908/03 od 4. maja 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1908/03 od 4. maja 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, pa je obavezano „Bobar osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima Gojku i Jovanki Mrđa isplati na ime auto-nezgode iznos od po 250,00 KM, a apelantici Brankici Mrđa na ime auto-nezgode iznos od 500,00 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da im se isplati nematerijalna šteta na ime duševnih bolova zbog gubitka bliske osobe, te materijalna šteta na ime troškova sahrane i podizanja spomenika u iznosima precizno navedenim u dispozitivu prvostepene presude iz osnova osiguranja od auto-odgovornosti odbijen je kao neosnovan. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je utvrdio da se 13. jula 2003. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je smrtno stradao Neđo Mrđa, sin prvoapelanta i drugoapelantice, a suprug trećeapelantice. Sud je utvrdio da je do nezgode došlo tako što je pok. Neđo Mrđa svojim vozilom, iz nepoznatih razloga, sletio s puta, te da u toj saobraćajnoj nezgodi nije bilo drugih učesnika. Među parničnim strankama je bilo nesporno da je pok. Neđo Mrđa bio vlasnik vozila u kojem je doživio nezgodu, te da je to vozilo bilo osigurano kod tuženog iz osnova obaveznog osiguranja za štete prouzrokovane trećim licima. Također, tuženi je u toku postupka učinio nespornim i to da apelantima pripada pravo na naknadu štete po osnovu auto-nezgode, budući da je u polisu osiguranja od auto-odgovornosti bilo uključeno i osiguranje od auto-nezgode, tj. da su vozač i putnici u vozilu bili osigurani od posljedica nesrećnog slučaja - za slučaj smrti na osiguranu sumu od 1.000,00 KM.
3. Međutim, među parničnim strankama je bilo sporno da li apelanti imaju pravo na naknadu štete iz osnova auto-odgovornosti kao treća lica. U vezi s tim pitanjem, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 67. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik RS“ broj 14/00 sa ispravkom objavljenom u „Službenom glasniku RS“ broj 20/00), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, propisano da pravo na naknadu štete po osnovu auto-odgovornosti nemaju: vlasnik, suvlasnik, korisnik i vozač motornog vozila čijom upotrebom je prouzrokovana šteta. Osnovni sud je naveo, također, da su, na osnovu „Strazburške konvencije“, sve zemlje koje poznaju obavezno osiguranje od odgovornosti unijele u svoje zakonodavstvo tzv. srodničku klauzulu na osnovu koje se iz osiguravateljskog pokrića isključuju odštetni zahtjevi lica koja su u rodbinskim odnosima sa osiguranikom. Budući da je pok. Neđo Mrđa bio vlasnik, korisnik i vozač vozila u kojem je nastradao vlastitom krivicom, „shodno navedenoj zakonskoj odredbi, nema pravo na naknadu štete po osnovu auto-odgovornosti, a kako je poginuo u saobraćajnoj nesreći, naknadu štete po tom osnovu nemaju njegovi nasljednici, i to njegovi roditelji, jer isti nisu ni bili učesnici u saobraćajnoj nesreći, niti [trećeapelantica], kao supruga vozača, jer se ona kao suvlasnik vozila ne smatra trećim licem“.
4. Osnovni sud je zaključio da tuženi može odgovarati samo za štetu po osnovu ugovora o osiguranju od auto-nezgode. Dalje, sud je naveo da je odredbom člana 942. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se u ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesrećnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguravač dužan isplatiti, kada nastupi osigurani slučaj, utvrđuje u polisi prema sporazumu ugovornih strana. Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju u polisi osiguranja navedeno, na osnovu sporazuma ugovornih strana o osiguranju od auto-nezgode, da je visina osigurane sume za slučaj smrti 1.000,00 KM, ali da nije naveden korisnik osiguranja u slučaju smrti osiguranika. Dalje, sud je naveo da je Opštim uslovima za osiguranje lica od posljedica nesrećnog slučaja u članu 13. propisano da, ako usljed nesrećnog slučaja umre osiguranik, korisnik mora predočiti polisu i dokaze da je smrt nastupila kao posljedica nesrećnog slučaja i, ako to osiguravač zahtijeva, dokaz o posljednjoj uplaćenoj premiji. Dalje, sud je naveo da je odredbom člana 19. Opštih uslova za osiguranje lica od posljedica nesrećnog slučaja propisano da, u slučaju da nije ugovoren korisnik osiguranja, korisnicima se u slučaju smrti osiguranika smatraju (ako nema djece) njegov bračni drug i roditelji. U tom slučaju, kako je dalje naveo Osnovni sud, bračnom drugu pripada polovina osigurane sume, a druga polovina pripada roditeljima, što je tuženi i priznao tokom postupka.
5. Okružni sud je Presudom broj Gž-1074/05 od 14. marta 2007. godine uvažio žalbu apelanata protiv prvostepene presude samo u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i apelante oslobodio plaćanja sudske takse, dok je presudu u ostalom dijelu u odnosu na apelante potvrdio. Također, Okružni sud je usvojio i žalbu tuženog u odnosu na troškove postupka tako što je troškove dosuđene prvostepenom presudom smanjio kako je to navedeno u dispozitivu drugostepene presude. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanata za naknadu štete po osnovu auto-odgovornosti, istakavši da prednik apelanata, po osnovu čije su pogibije apelanti i potraživali naknadu nematerijalne štete, ne bi imao pravo na naknadu štete od tužene temeljem odredbe člana 67. Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, kako je naveo Okružni sud, pri činjenici da predniku apelanata, u smislu navedene odredbe, ne pripada pravo na naknadu štete, neprihvatljivi su žalbeni navodi apelanata da njima, po osnovu pogibije njihovog prednika, pripada neko samostalno pravo u smislu odredaba ZOO.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 511 od 1. aprila 2009. godine odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je članom 65. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila dužan zaključiti ugovor o osiguranju od auto-odgovornosti za štete koje upotrebom vozila pričini trećim licima zbog smrti, povrede tijela, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari osim za štetu na stvarima koje je primio na prevoz. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, ugovor o osiguranju od auto-odgovornosti se zaključuje obavezno, ali za sve eventualne štete pričinjene trećim licima. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, ovaj vid osiguranja ne podrazumijeva i osiguranje od štete koju vlasnik vozila pretrpi lično i koju je sam prouzrokovao, pa je članom 67. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano ko nema pravo na štetu po osnovu obaveznog osiguranja od auto-odgovornosti. U konkretnoj situaciji pok. Neđo Mrđa je bio vlasnik i u trenutku štetnog događaja i vozač vozila čijom upotrebom je došlo do saobraćajne nezgode i njegove pogibije. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, on ne bi imao pravo na naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja od auto-odgovornosti, niti se apelanti koji su roditelji i supruga, koja se može smatrati suvlasnikom vozila, mogu smatrati trećim licima u smislu Zakona o osiguranju imovine i lica, već im pripada naknada štete zbog smrti vlasnika i vozača vozila kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda po osnovu auto-nezgode.
7. Vrhovni sud je, također, ukazao da se apelanti neosnovano pozivaju na propise Republike Hrvatske i Federacije BiH, jer se ti propisi ne mogu primijeniti u Republici Srpskoj, a ni ne razlikuju se bitno od člana 67. Zakona o osiguranju imovine i lica, te da pravni sljednici ne mogu naslijediti više prava nego što je imao njihov prednik, „tako da se navođenje u pravnoj normi pravnih slednika lica koja nemaju pravo na naknadu štete ukazuje suvišnim“.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti obrazlažu isključivo svojim nezadovoljstvom zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da oni svoje pravo na naknadu štete po osnovu auto-odgovornosti „ne izvode ni iz kakvog prava poginulog Mrđa Neđe, pa da ne bi imali pravo na naknadu štete iz razloga što je štetu prouzrokovao poginuli“. Također, navode da je prvoapelantu i drugoapelantici poginuo sin, a trećeapelantici suprug, te da zbog toga trpe duševne bolove zbog gubitka bliskog lica i da oni nisu „ni vlasnici, ni vozači vozila, nisu učesnici nezgode“, već smatraju da su „treća lica i imaju pravo na naknadu štete“. Dalje, apelanti navode da roditelji i bračni drug nisu navedeni u odredbi člana 67. Zakona o osiguranju imovine i lica, te „da je zakonodavac hteo da roditelje, te suprugu poginulog isključi iz kruga trećih lica (praktično da ih navede u članu 67. zakona), ne bi menjao član 45. ranije važećeg Zakona o osiguranju imovine i lica“, koji je, kako apelanti navode, eksplicitno navodio i roditelje i bračnog druga kao lica koja nemaju pravo na naknadu po osnovu auto-odgovornosti. Također, apelanti smatraju da oni „nisu ni pravni sledbenici poginulog jer ništa posle njega i od njega nisu nasledili da bi bili njegovi pravni sledbenici, već su samo njegovi bivši rođaci koji, pored krvnog srodstva, nisu ni u kakvoj pravnoj vezi koja bi ih onemogućavala u ostvarivanju naknade štete koju su oni pretrpeli“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da su sudovi na sve tri instance pažljivo i detaljno analizirali relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, te da se navodi apelanata odnose isključivo na to što oni smatraju da te odredbe treba drugačije tumačiti. Međutim, Ustavni sud zapaža da po osnovu osiguranja od auto-odgovornosti apelanti nikako me mogu ući u krug „trećih lica“, u smislu Zakona o osiguranju imovine i lica, u situaciji kada je njihov bliski srodnik smrtno stradao u saobraćajnoj nezgodi koju je sam skrivio i u kojoj nije bilo drugih učesnika, bez obzira na to što nesumnjivo trpe duševnu bol, što su sudovi, također, jasno obrazložili i što ne može voditi zaključku o bilo kakvoj proizvoljnosti u primjeni prava koja bi, eventualno, mogla dovesti u pitanje prava na koja se apelanti žale. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović