Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/09 („MTN-Komerc“ d.o.o. Pale)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1484/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1484/09, rješavajući apelaciju MTN-Komerc d.o.o. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MTN-Komerc d.o.o.
Pale podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-442/04 od 2. juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Pž-125/03 od 12. jula 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-97/02 od 30. aprila 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MTN-Komerc d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa advokat Zoran Jovanović, podnio je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-442/04 od 2. juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-125/03 od 12. jula 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-97/02 od 30. aprila 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-97/02 od 30. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-125/03 od 12. jula 2004. godine, obavezan je apelant da tužitelju ZZ „Agrotrend“ Trnovo-Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime glavnog duga iznos od 53.968,59 KM sa zateznom kamatom, te da mu, zbog docnje u isplati drugih iznosa, na ime glavnog duga isplati zatezne kamate kako je detaljno navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Osnovni sud je proveo postupak u kojem je izveo brojne dokaze koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepene presude, uključujući i saslušanje svjedoka među kojima je bio i direktor tužitelja koji je, kako je sud naveo, vodio pregovore sa apelantom o kupoprodaji drvne građe. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj, nakon što je sa apelantom postigao dogovor o kupoprodaji građe, ispostavio apelantu narudžbenicu, a da je tužitelj sukcesivno isporučivao građu koju je apelant primio. Međutim, kako je utvrdio Osnovni sud, apelant je samo djelimično platio cijenu primljene robe u iznosu od 30.000,00 KM, a preostali iznos od 53.986,59 do ukupne cijene odbio je platiti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant dužan isplatiti navedeni ostatak duga, budući da je robu primio i da nije imao prigovora o eventualnim nedostacima, a s obzirom na to da je zadocnio u ispunjenju svoje obaveze, dužan je platiti i zatezne kamate.
3. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je apelant naručio od tužitelja trupce u vrijednosti od 101.287,15 KM, te da je tužitelj apelantu u nekoliko sukcesivnih isporuka isporučio traženu robu. Uz svaku otpremu apelantu je dostavljan račun, pa je apelantu ukupno isporučeno građe u vrijednosti od 83.968,59 KM. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da je apelant po navedenim računima platio ukupan iznos od 30.000,00 KM a ostatak glavnog duga koji je tužitelju dosuđen prvostepenom presudom nije platio. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu koji je tužitelj u cijelosti ispoštovao, a apelant samo djelimično. Također, Okružni sud je naveo da žalbeni navodi koji se tiču toga kako je tužitelj došao do isporučene robe nisu značajni za odluku o ovoj pravnoj stvari, kao ni žalbeni navodi da se nisu znali uslovi, odnosno rokovi za plaćanje, budući da je roba ispostavljana sukcesivno i uz svaku isporuku dostavljani računi i prateća dokumentacija iz koje „proizlazi da se plaćanje vrši odmah po isporuci robe“. Budući da je apelant zakasnio sa plaćanjem, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da, shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), plati zakonske zatezne kamate od dana padanja u docnju sa svakim plaćanjem do dana djelimičnog ispunjenja obaveze, odnosno na dosuđeni glavni dug koji nije plaćen od dana okončanja spora pa do konačne isplate.
4. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-442/04 od 2. juna 2006. godine, koja je apelantu uručena 12. marta 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima jasno utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji „saglasnošću volja, izraženoj u spomenutoj narudžbenici [apelanta], koja predstavlja ponudu za zaključenje ugovora iz člana 32. [ZOO]“. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da ugovor o prodaji definiše odredba člana 454. stav 1. ZOO, te da zaključenjem tog ugovora nastaje obligacioni odnos između apelanta kao kupca i tužitelja kao prodavca temeljem kojeg kupac ima pravo zahtijevati da mu prodavac isporuči robu u ugovorenoj količini, a prodavac zahtijevati od kupca isplatu kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je naveo da parnične stranke nisu jasno definisale vrijeme i mjesto plaćanja. Međutim, kako je dalje naveo, u nedostatku ugovorne odredbe, shodno odredbi člana 516. stav 2. ZOO, plaćanje se vrši u času i mjestu u kojem se obavlja predaja stvari „ako običaji za konkretni pravni posao ne nalažu nešto drugo“, a u slučaju uzastopnih isporuka, kao u konkretnom slučaju, kupac je dužan isplatiti cijenu za svaku isporuku u času njezinog preuzimanja, izuzev ako je nešto drugo ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti posla, kako to propisuje član 518. ZOO. Također, Vrhovni sud je naveo da, kad je u pitanju ugovor o prodaji robe, „onda se u pogledu kupoprodajne cijene primjenjuje pravilo sadržano u članu 177. stav 1. Opštih uzansi za promet robe prema kojem kupac mora isplatiti kupovnu cijenu u roku od osam dana od prijema računa“.
5. Vrhovni sud je, na osnovu navedenog, zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su udovoljili tužbenom zahtjevu bez obzira na to što, „kako ispravno zapaža revizija, 'nijedan od nižestepenih sudova ... nije naveo nijednu zakonsku odredbu pod koju, eventualno, podvodi činjenične radnje stranaka'“. Vrhovni sud je u tom pravcu naveo da nedostatak propisa u obrazloženju presude ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost tog postupka ako je presuda, kao u konkretnom slučaju, pravilna sa stanovišta primjene materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je naročito ukazao da je „[z]akonski zastupnik [apelanta] tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke više puta uredno pozivan radi saslušanja u svojstvu parnične stranke, ali se nije odazvao pozivu, pa činjenica da nije saslušan – i pod uslovom da je njegovo saslušanje bilo nužno radi utvrđenja relevantnih činjenica (a nije, jer su činjenice relevantne za presuđenje ove pravne stvari utvrđene izvođenjem drugih dokaza i nije bilo nužno provoditi dokaz saslušanjem parničnih stranaka) – ne predstavlja povredu postupka relevantnu za pravilnost osporene presude“.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ove tvrdnje apelant navodi da je prvostepeni sud počinio „više ozbiljnih procesnih povreda“. U tom pravcu apelant ističe da je tužitelja „zastupalo lice koje nije njegov zakonski zastupnik [...], odnosno punomoćnik koji nije ovlašćenje (punomoć) dobio od direktora“, te da u postupku nije saslušan apelantov direktor „iako je sud u postupku odredio saslušanje stranaka“, te da je na ovaj način apelantu „uskraćeno učestvovanje u postupku“. Apelant je, također, naveo da su obrazloženja osporenih presuda „proizvoljna i paušalna“, jer su prvostepeni i drugostepeni sud propustili navesti propise na kojima su svoje odluke zasnovali. U vezi sa ovim, apelant navodi da je tek Vrhovni sud u svojoj odluci naveo propise „koji su navodno primjenjivani od nižestepenih sudova“, ali da protiv odluke Vrhovnog suda apelant nema daljnjih pravnih lijekova u kojima bi „apelant imao mogućnost da ističe svoje mišljenje o toj i takvoj primjeni materijalnog prava“. Stoga, apelant smatra da je i obrazloženje Vrhovnog suda da izostanak navođenja propisa u nižestepenim presudama „ne predstavlja bitnu odredbu parničnog postupka“ proizvoljno. Također, apelant osporava i stav Vrhovnog suda da dokaz saslušanjem apelantovog direktora kao stranke „nije bilo nužno izvoditi“, ali navodi da je „izlišno [...] komentarisati načinjenu procesnu povredu sa aspekta procesnog onemogućavanja apelanta od sudova da u postupku učestvuje u punom korpusu svojih prava“. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zato što se pozvao na uzanse „iako njihovu primjenu parnične stranke nisu ugovorile“. Apelant je, također, naveo da je „opštepoznato, bar pravnicima, da su [uzanse] koje Vrhovni sud pominje u obrazloženju svoje presude ustvari [uzanse] koje je doneo Plenum Glavne državne arbitraže (tadašnje) FNRJ [...] koje su objavljene u 'Službenom listu FNRJ' broj 15 od 7. aprila 1954. godine“, te da je Vrhovni sud napravio propust, jer je bio dužan da pri spominjanju uzansi „dâ i njene osnovne naznake u smislu vremena donošenja i objavljivanja“, navodeći da taj propust „predstavlja jednu gotovo uobičajenu [...] paušalnost, proizvoljnost“, te da time „čini da postupak dobije atribute takvog postupka u kojem se procesna prava ograničavaju“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodnog onemogućavanja apelanta da učestvuje u postupku, Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi odnose, prvo, na odustajanje prvostepenog suda da sasluša apelantovog direktora kao parničnu stranku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravo da se pozivaju i ispitaju svjedoci iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije tijesno povezano s ravnopravnošću stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je odredba člana 6.3.d) svojstvena krivičnom postupku, Evropski sud za ljudska prava prihvata mogućnost da odbijanje suda da dopusti strani u parničnom postupku da pozove određenog svjedoka, ili da ga ispita, može predstavljati, pod određenim okolnostima, kršenje prava na pravično suđenje u smislu prava na ravnopravnost strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će u tom svjetlu Ustavni sud ispitati ove navode. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, osiguravajući pri tome da, saglasno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, jedna stranka u postupku nema prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 42/05, tačka 24).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode već razmotrio Vrhovni sud, koji je jasno obrazložio da se od izvođenja dokaza saslušanjem apelantovog direktora odustalo zato što se on nije odazivao pozivima suda, ali i da provođenje tog dokaza ne bi bilo od odlučujućeg značaja za rješenje konkretne pravne stvari s obzirom na druge izvedene dokaze. Također, ni činjenica da se prvostepeni i drugostepeni sud nisu pozvali na zakonske propise na kojima su zasnovali svoje odluke ne može voditi zaključku da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, ili da efektivno koristi raspoložive pravne lijekove tim prije što je apelant tokom cijelog postupka imao stručnu pomoć advokata. Osim toga, Ustavni sud smatra da se apelant na ovo poziva kao na formalni propust i da želi ukazati na lošu praksu sudova, ali da ni u postupku pred redovnim sudovima, niti u apelaciji nije argumentirao ili dokazao da se u konkretnom slučaju radilo o nekom drugom obligacionopravnom odnosu, a ne o kupoprodaji, a naročito ničim ne dokazuje da je na bilo koji način bio onemogućen da svoje pravno stanovište iznese tokom postupka pred redovnim sudovima. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način prekršen na njegovu štetu, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance dali detaljna i jasna obrazloženje za svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim tvrdnji o navodnoj neravnopravnosti u postupku koje je Ustavni sud već razmotrio, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa ravnopravnosti strana u postupku, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović