Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/09 (A. B.-B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-616/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 616/09, rješavajući apelaciju Ane Babić-Brnjaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Babić-Brnjaković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001253 od 11. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001539 od 23. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj P-50/05 od 28. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Babić-Brnjaković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 28. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001253 od 11. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001539 od 23. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-50/05 od 28. aprila 2006. godine.

2. Apelantica je 4. maja 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Mire Babića (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojoj je tražila da se opozove Ugovor o poklonu nekretnina bliže označenih u presudi Općinskog suda (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) ovjeren u Općinskom sudu 5. jula 2001. godine pod brojem Ov-529/01, te da se poništi Rješenje Općinskog suda broj Dn-224/01 od 17. jula 2001. godine (kojim je, na temelju navedenog ugovora o poklonu, dozvoljeno da se predmetne nekretnine koje su bile upisane na apelantičine ime upišu na ime tuženog sa dijelom 1/1 sa teretom pridržaja doživotnog uživanja u korist tužiteljice). Apelantica je, također, tražila da se naloži tuženom da trpi promjenu zemljišnoknjižnog stanja, tako što će se na predmetnim nekretninama kod Općinske uprave za katastar nekretnina Žepče kao vlasnik sa dijelom 1/1 upisati apelantica.

3. Općinski sud je Presudom broj P-50/05 od 28. aprila 2006. godine odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da je apelantica u toku postupka promijenila pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, temeljeći ga u konačnici na odredbi člana 948. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) umjesto prvobitnog pozivanja na odredbe čl. 111. i 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). Dalje je navedeno da je tokom postupka, na temelju apelantičine izjave, utvrdio da je motiv apelantici za zaključivanje predmetnog ugovora bio taj što su stranke osjećale međusobnu rodbinsku bliskost i što su bile u odličnim odnosima, ali da je, nakon što je ugovor sklopljen, apelantica prilikom boravka u predmetnim nekretninama bivala izložena vrijeđanju od tuženog i njegove supruge, te da joj tuženi osporava pravo da uživa predmetne nekretnine. Općinski sud je tokom postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka bliže označenih u presudi i uvidom u materijalne dokaze označene u presudi, te utvrdio da među strankama nije sporna činjenica da je apelantica dobrovoljno i bez ičije prisile sa tuženim zaključila Ugovor o poklonu predmetnih nekretnina, koji je ovjeren u Općinskom sudu 5. jula 2001. godine pod brojem Ov.529/01. Na temelju tog ugovora apelantica je tuženom darovala predmetne nekretnine, prenijela na tuženog kao poklonoprimca pravo vlasništva na predmetnim nekretninama s tim što je zadržala za sebe pravo na doživotno korištenje predmetnih nekretnina, te je ovlastila tuženog da, na temelju navedenog ugovora, ishodi uknjižbu prava vlasništva na njegovo ime. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je među strankama sporno da li je tuženi kriv za grubu nezahvalnost prema apelantici kao svojoj dobročiniteljici.

4. U kontekstu navedenog Općinski sud je podsjetio da je ugovor o poklonu vrsta ugovora na koji se primjenjuju pravila građanskog prava sadržana u OGZ s obzirom na to da navedeni ugovor nije regulisan odredbama ZOO. Dalje, Općinski sud je naveo da je u OGZ propisano da je ugovor o poklonu dvostran ugovor kojim se jedna ugovorna strana obavezuje da drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo neku stvar, a druga strana to prihvata, da je to besplatan pravni posao jer se za činidbu poklonodavca ne zahtijeva protučinidba poklonoprimca, a ujedno je i jednostrani-obavezni ugovor jer postoji samo obaveza poklonodavca. Općinski sud je ukazao da su razlozi zbog kojih se može tražiti opoziv, odnosno raskid ugovora o poklonu, osiromašenje poklonodavca, odnosno kada on nakon zaključenja ugovora o poklonu osiromaši, tako da ostane bez sredstava za nužno izdržavanje uz uslov da je poklonjena stvar još uvijek kod poklonoprimca i da on nije došao u oskudicu, zatim, zbog nezahvalnosti poklonoprimca koja treba biti znatna, a to je svakako ponašanje poklonoprimca prema poklonodavcu koje teško vrijeđa poklonodavca, te zbog povrede nužnog nasljednog dijela, kao i zbog toga što je poklonodavac učinjenim poklonom ugrozio pravo onih lica koje je dužan izdržavati na osnovu zakona ili ugovora.

5. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu apelantičin motiv i namjeru za zaključivanje predmetnog ugovora ocijenio prvenstveno prema sadržaju ugovora iz kojeg se može vidjeti da je apelantica tuženom poklonila predmetne nekretnine i sebi zadržala pravo njihovog doživotnog korištenja. Dalje, apelantičin motiv za zaključivanje ugovora vidljiv je i iz saglasnih izjava stranaka, kao i svjedoka saslušanih tokom postupka koji su naveli da su stranke prije potpisivanja predmetnog ugovora bile u odličnim odnosima. Iz izjave tuženog i svjedoka saslušanih tokom postupka Općinski sud je utvrdio da apelantici pravo korištenja predmetnih nekretnina nije ometano, te ukazao da apelantica pravo na korištenje nekretnina može zaštititi po osnovu samog ugovora, odnosno da u slučaju ometanja prava doživotnog uživanja nekretnina, može tražiti sudsku zaštitu. Sud je prihvatio suglasne izjave svjedoka i tuženog da se ponašanje tuženog i njegove supruge prema apelantici, nakon što je ugovor zaključen, ne može okarakterisati kao njihovo grubo neblagodarno ponašanje s obzirom na to da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala suprotno. Sud nije prihvatio apelantičin navod da polomljeni dio zaštitne brave od ulaznih vrata spavaće sobe koju apelantica koristi dokazuje da tuženi i njegova supruga onemogućuju apelanticu da mirno koristi predmetne nekretnine iz razloga što je brava, prema apelantičinom saznanju, polomljena 27. marta 2006. godine, a predmetni ugovor je zaključen mnogo ranije, te iz razloga što sud nije našao dokazanim da su bravu polomili tuženi i njegova supruga.

6. Na temelju dokaza prezentiranih tokom postupka Općinski sud je zaključio da ne postoji niti jedan razlog koji bi predstavljao znatnu nezahvalnost tuženog kao poklonoprimca prema apelantici kao poklonodavcu, pa je sud njen zahtjev za opoziv ugovora o poklonu ocijenio neosnovanim i odbio ga. Općinski sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se poništi Rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda broj Dn-224/01 od 17. jula 2001. godine, te da se obaveže tuženi da trpi da se u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena tuženog i izvrši upis na apelantičino ime.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001539 od 23. maja 2007. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv Presude Općinskog suda broj P-50/05 od 28. aprila 2006. godine i prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka utvrdio da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da je za svoju odluku dao valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud, te zaključio da apelantičini žalbeni navodi nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude dao odgovore na sve apelantičine žalbene navode, detaljno obrazlažući zašto za njih nema osnova.

9. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani žalbeni navodi o povredi odredaba parničnog postupka osim u dijelu u kojem je navedeno da je forma izreke pobijane presude suprotna odredbi iz člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Izreka prvostepene presude ne sadrži i apelantičin tužbeni zahtjev koji je odbijen, što izreka, prema navedenoj odredbi, mora sadržavati. Međutim, radi se o nedostatku koji je otklonjiv, koji se može otkloniti i u žalbenom postupku na način kao u izreci presude Kantonalnog suda zbog čega navedeni nedostatak iz prvostepene presude sam za sebe nije uticao, niti je mogao utjecati na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelantičin žalbeni navod o tome kako izreka i obrazloženje presude ne korespondiranju s tužbenim zahtjevom i činjeničnim stanjem ukazao na činjenicu da je prvostepeni sud imao u vidu okolnost da je apelantica promijenila pravni osnov tužbenog zahtjeva, što nesumnjivo proizlazi iz razloga presude. Isto tako, da je sud odlučivao u granicama apelantičinog zahtjeva, proizlazi iz sadržaja pobijane presude. Prvostepeni sud se jeste bavio pitanjem valjanosti predmetnog ugovora o poklonu i tom pitanju u obrazloženju pobijane presude jeste posvetio mjesta koliko se tvrdi u žalbi. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud time nije izašao iz okvira tužbenog zahtjeva. Ukazano je da je apelantica izgubila iz vida okolnost da je u podnesku od 13. februara 2006. godine naglasila da ostaje pri činjeničnim navodima iz tužbe od 4. maja 2005. godine, odnosno da je smatrala da je s tuženim zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne ugovor o poklonu, da je imala ogromno povjerenje u tuženog, da je tuženi, umjesto da pripremi ugovor o doživotnom izdržavanju kako je to dogovoreno, pripremio ugovor o poklonu koji je potpisala, a da ga nije ni pročitala, da je tuženi svojim prevarnim radnjama zloupotrijebio povjerenje dobročinitelja u malicioznoj namjeri da je prevari i liši njene nepokretne imovine i da je to sasvim dovoljan razlog da se tuženi smatra neblagodarnim, kako je to propisano u paragrafu 948. OGZ i ugovor o poklonu opozove. Kada se imaju u vidu ti navodi iz tužbe, onda se činjenica da se prvostepeni sud bavio tim navodima ne bi mogla kvalificirati kao odlučivanje van okvira zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

11. Konačno, Kantonalni sud je naveo da apelantica, na temelju stanja u spisu, nije dokazala tačnost svojih tvrdnji iz tužbenog zahtjeva usmjerenih na opoziv ugovora o poklonu, u smislu da je tuženi svojim prevarnim radnjama zloupotrijebio apelantičino povjerenje i ljubav u malicioznoj namjeri da je liši njene nepokretne imovine, da je takvo ponašanje tuženog neblagodarno i da u sebi sadrži obilježja krivičnog djela prevare, pa je time ostvaren uvjet za opoziv ugovora o poklonu. Navedeno je da dokazima izvedenim u toku postupka ovi apelantičini činjenični navodi nisu potvrđeni. Kantonalni sud je ukazao da čak i kada bi se prihvatio apelantičin žalbeni navod da je ponašanje tuženog predstavljalo grubu nezahvalnost, tužbeni zahtjev ne bi mogao biti usvojen s obzirom na to da su od dana zaključenja ugovora o poklonu (koji je ovjeren u Općinskom sudu 5. jula 2001. godine), kada je, prema apelantičinim navodima, tuženi ispoljio neblagodarnost, pa do podnošenja tužbe (4. maja 2005. godine) u kojoj je apelantica tražila opoziv ugovora o poklonu protekle više od tri godine u smislu pravnog pravila iz paragrafa 948. OGZ kojim je propisano da tužba za opoziv ugovora o darovanju mora biti podnesena u roku od tri godine, računajući od dana kada je djelo nezahvalnosti izvršeno. Na temelju svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantičinim žalbenim navodima nije bilo moguće udovoljiti zbog čega je žalbu odbio.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001253 od 11. decembra 2008. godine odbijena je revizija koju je apelantica izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001539 od 23. maja 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu tačni apelantičini navodi iz revizije da je Kantonalni sud u izreku presude unio tužbeni zahtjev koji je izmijenjen, odnosno da se tokom postupka raspravljalo samo o valjanosti darovnog ugovora bez osvrtanja na činjenice vezane za neblagodarnost tuženog. Vrhovni sud je na temelju stanja u spisu i iz drugostepene presude utvrdio da se Kantonalni sud detaljno bavio pitanjem neblagodarnosti tuženog i da je to detaljno obrazloženo u drugostepenoj presudi. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom nije utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 948. OGZ, pa apelantičini navodi iz revizije nemaju nikakvog osnova, te da su drugostepeni i prvostepeni sud odgovorili na sve apelantičine navode, što je kao pravilno utvrđeno prihvatio i Vrhovni sud.

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su sudovi proizvoljno primijenili pravila OGZ kada su zaključili da ne postoje razlozi za opoziv ugovora o poklonu zbog toga što iz dokaza prezentiranih tokom dokaznog postupka nije utvrđeno da je tuženi pokazao neblagodarnost prema apelantici. Apelantica smatra da je samo ponašanje tuženog, dakle poklonoprimca, i njegove supruge prema njoj kao njihovoj dobročiniteljici nezahvalnost najvećeg stepena. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču primjene pravila OGZ i načina na koji je utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvenstveno podsjetio da je ugovor o poklonu vrsta ugovora na koji se primjenjuju pravila građanskog prava sadržana u OGZ s obzirom na to da navedeni ugovor nije regulisan odredbama ZOO. Dalje, Općinski sud je, na temelju dokaza prezentiranih tokom postupka, zaključio da ne postoji niti jedan razlog koji bi predstavljao znatnu nezahvalnost tuženog kao poklonoprimca prema apelantici kao poklonodavcu, pa je njen zahtjev za opoziv ugovora o poklonu ocijenio neosnovanim i odbio ga. Također, Kantonalni i Vrhovni sud su detaljno razmotrili apelantičine žalbene i revizione navode i na njih dali odgovore u obrazloženjima svojih odluka, te dali jasne i nedvojbene razloge zašto apelantičini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto nisu ispunjeni uvjeti iz člana

948. OGZ za opoziv ugovora o poklonu. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U odnosu na apelantičine navode da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica povredu ovog prava nije posebno obrazlagala, pa Ustavni sud zaključuje da apelantica i navode o povredi prava na dom, također zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke razmotrio ove apelacione navode, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/09 (A. B.-B.) | Sudska praksa | Aktio