Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/09 (Bobar osiguranje a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 81
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-643/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-643/09, rješavajući apelaciju Bobar osiguranja a.d. Bijeljina , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bobar osiguranja a.d. Bijeljina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001414 od 15. januara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000108 od 20. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj 025-0-P-06-
000202 od 6. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bobar osiguranje a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vladimir Tepačević, uposlenik apelanta, podnio je 4. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001414 od 15. januara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000108 od 20. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 025-0-P-
06-000202 od 6. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 025-0-P-06-000202 od 6. marta 2007. godine obavezan je apelant da LJ.V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade štete isplati iznos od 11.716,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2006. godine pa do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom, odbijen je tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže apelant da joj zakonsku zateznu kamatu isplati od 17. augusta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. decembra 2006. godine.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica 17. augusta 2006. godine podnijela tužbu protiv apelanta u kojoj je navela da je 3. juna 2006. godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeno putničko motorno vozilo koje je vlasništvo tužiteljice, a da je saobraćajnu nesreću skrivio D.C. koji je bio osiguranik apelanta po polisi broj 717434 važećoj do 11. marta 2007. godine.
4. Navedeno je da je Općinski sud tokom postupka proveo dokaze uvidom u materijalne dokaze bliže označene u navedenoj presudi, , te uvidom u pismeni nalaz stalnog sudskog vještaka za prometno-tehnička vještačenja i procjenu vozila Iliji Bilušiću iz Odžaka, koji je i saslušan na glavnoj raspravi.
5. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je vještak u svom nalazu, kao i prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu, dao mišljenje da je opasna situacija nastala kao posljedica prelaska vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta na svoju lijevu kolničku traku, presijecajući putanju vozilu u vlasništvu tužiteljice, te da je osiguranik apelanta napravio propust uzročno vezan za stvaranje opasne situacije i nastanak nezgode. Vještak nije našao propuste vozača vozila u vlasništvu tužiteljice vezano za navedenu nezgodu. Vještak je prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu između ostalog ukazao da je prilikom izrade nalaza utvrdio da je vidljivi trag kočenja na fotografijama koji se završava ispod vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta, trag kočenja koji su napravili desni točkovi navedenog vozila. Vještak je pojasnio da je okolnost da je ostao samo jedan trag kočenja čest slučaj, te da se događa da ne ostane ni jedan trag kočenja, što ovisi o više faktora. Nalaz vještaka sud je u cijelosti prihvatio kao ubjedljiv i sačinjen od strane stručnog lica na osnovu materijalne dokumentacije iz spisa. Općinski sud je naveo da je nalazu i datom mišljenju vještaka apelant prigovorio, međutim da su ti prigovori bili su paušalni uz nastojanje apelanta da izbjegne odgovornost za nezgodu. Naime, upravo iz razloga što je vještak otklonio dilemu da se vidljivi tragovi kočenja ne odnose na lijeve kotače vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta, sud je odbio apelantov prijedlog da se provede dodatno vještačenje na okolnost od kojih kotača potječu vidljivi tragovi na fotografijama i prijedlog za saslušanje svjedoka policajaca koji su vršili uviđaj, te saslušanje osiguranika apelanta, jer je vještak dokazao da tragovi kočenja potiču od desnih kotača vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta. Sud je u odgovoru na apelantov prijedlog da se saslušaju policajci koji su vršili uviđaj i osiguranik apelanta naglasio da bi policajci koji su vršili uviđaj mogli samo potvrditi činjenice koje su napisane u izvještaju, te da bi eventualno isticanje drugih činjenica mogao biti razlog za osporavanje tih iskaza. Također, ukazano je da bi osiguranik apelanta koji je sudjelovao u prometnoj nesreći samo ponovio izjavu koju je dao prilikom vršenja uviđaja, a koju je dao u cilju da bi izbjegao odgovornost. U skladu s navedenim, sud je zaključio da je vještak u svom iskazu na objektivan način obrazložio način nastanka saobraćajne nesreće, a da bi iskazi predloženih svjedoka mogli biti samo subjektivne prirode.
6. Visinu materijalne štete sud je utvrdio na osnovu nalaza i datog mišljenja sudskog vještaka koji je procjenu izvršio na osnovu kalkulacijskog sistema EURO-TAX za obračun štete oštećenih dijelova i popravak vozila na dan obračuna štete 29. decembra 2006. godine, u kojemu je detaljno obrazloženo koji su dijelovi putničkog motornog vozila u vlasništvu tužiteljice oštećeni i koliko će koštati njihov popravak
7. Budući da je na temelju navedenog sud utvrdio da je za predmetnu prometnu nesreću odgovoran isključivo osiguranik apelanta, sud je na temelju odredbe 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RbiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO ), kojom su propisani osnovi odgovornosti za štetu, odredbe člana 189. ZOO kojom se propisuje obim naknade štete, odredbe člana 940. ZOO kojom se propisuje odgovornost osiguravača, te odredbe člana 941. ZOO o pravima oštećenika apelantici, dosudio naknadu materijalne štete. Sud je naglasio da je u skladu s članom 277. ZOO, s obzirom da se radi o dospjeloj a neisplaćenoj novčanoj obavezi, tužiteljici dosuđena i zatezna kamata počev od 29. decembra 2009. godine kao dana obračuna štete, zbog čega je odbijen tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da joj se dosude zatezne kamate od 17. augusta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe .
8. Presudom Kantonalnog suda 002-0-Gž-07-000108 od 20. juna 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv presude Općinskog suda broj 025-0-P-06-000202 od 6. marta 2007. godine, i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo i učinio povredu odredaba postupka. Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio sve činjenice bitne za donošenje zakonite odluke, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je, odgovoru na apelantov žalbeni navod kako su na skici lista mjesta pored tragova kočenja desnog kotača vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta trebali biti ucrtani i tragovi lijevog kotača, ukazao da ti apelantovi navodi neosnovani i neargumentovani, te da nisu doveli u sumnju pravilnost činjenica koje su utvrđene na temelju te skice i nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo da smatra da je vještak nalaz uradio stručno i objektivno, te u skladu s pravilima nauke i vještine te da je prvostepeni sud bio u pravu kada ga je prihvatio iz razloga koje je dao u obrazloženju presude, a koje je prihvatio i Kantonalni sud.
9. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantove prijedloge za provođenje dokaza saslušanjem lica koja su vršila uviđaj i osiguranika apelanta, te da se provede dodatno vještačenje. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud za tu svoju odluku dao jasno obrazloženje koje je prihvatio i Kantonalni sud. Također, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 154., 189., 940. i 941. ZOO. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da apelantovim žalbenim navodima nije bilo moguće udovoljiti, zbog čega ih je odbio.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001414 od 15. januara 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda 002-0-Gž-07-000108 od 20. juna 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da se u predmetnoj stvari radio o šteti koju je apelantica pretrpjela u saobraćajnoj nesreći koja je prouzrokovana isključivom krivicom osiguranika apelanta, pa se kod takvog činjeničnog stanja imaju primijeniti pravila o odgovornosti po osnovu krivice propisana u članu 178. stav 1. ZOO, zbog čega je apelant odgovoran za štetu koju je izazvao njegov osiguranik. Vezano za apelantove prigovore o tome kako tokom postupka nisu izvedeni dokazi koje je apelant predlagao, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 81. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da će sud, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnom pretresu. U stavu 2. navedenog člana je propisano da će sud prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke odbiti i u rješenju naznačiti razloge odbijanja. S obzirom na navedena ovlaštenja suda, Vrhovni sud je ukazao da sudovi takvim vođenjem postupka nisu onemogućili apelanta da izvodi dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje što bi bilo u suprotnosti s odredbom člana 7. ZPP kojom je u stavu 1. propisano „Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.“, te u stavu 2. „Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati“. Također, Vrhovni sud je naveo da bi takvo postupanje predstavljalo povredu odredbe iz člana 209. ZPP kojom je propisano da „Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude“. Vrhovni sud je također našao da nije bilo ni osnova za primjenu člana 155. stav 3. ZPP kojom je propisano da “Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.“ jer nisu bili ispunjeni uvjeti pod kojima bi sud mogao odrediti drugog vještaka. Vrhovni sud je zaključio da su Općinski i Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 178., 154., 940. i 941. ZOO, da ne stoje apelantovi prigovori iz revizije, pa je reviziju odbio.
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo da je suštinska sporna činjenica ta li su na skici lista mjesta ucrtani tragovi desnih ili lijevih točkova vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta. Apelant tvrdi da je nemoguće da se radi o tragu desnih točkova i da su ovlaštena službena lica koja su sačinila zapisnik o uviđaju učinili grašku i izvršili permutaciju identifikacije točkova. Apelant je dalje ukazao da je vještak u svom nalazu došao do krajnje nelogičnog zaključka da su ucrtani tragovi kočenja upravo tragovi desnih točkova vozila kojim je upravljao osiguranik apelanta. Apelant je naveo da je tokom postupka predložio da vještak dopuni svoj nalaz na način da tačno definiše i ucrta položaj vozila neposredno prije samog kontakta, ali da je sud taj njegov prijedlog odbio, čime je povrijedio odredbu člana 7. stav 2. i člana 155. stav 2. ZPP.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud razmotrio sve prigovore apelanta vezane za nalaz sudskog vještaka, da je radi razjašnjenja apelantovih prigovora saslušao vještaka na glavnoj raspravi te u konačnici ocijenio da je nalaz vještaka ubjedljiv i sačinjen od strane stručnog lica na osnovu materijalne dokumentacije iz spisa. Ovakav su stav potvrdili i Vrhovni i Kantonalni sud kada su razmatrali apelantove revizione, odnosno žalbene prigovore. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka je evidentno da je Općinski sud obrazložio zašto je odbio pojedine dokazne prijedloge apelanta te da su u žalbenom i revizionom postupku Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove prigovore u ovom dijelu i dali jasne i razumljive razloge zašto su ovo apelantovi prigovori neosnovani uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP. Nadalje sudovi su u obrazloženjima osporenih odluke dali jasne i razumljive razloge zašto su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu ističući da je iz provedenih dokaza nesumnjivo dokazano da je isključivi krivac za navedenu saobraćajnu nezgodu upravo apelantov osiguranik zbog čega su primjenom relevantnih odredbi ZOO i obavezali apelanta da tužiteljici isplati navedeni iznos na ime naknade štete. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović