Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/09 (O.Š.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kamata
- Uporedive situacije
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-707/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 707/09, rješavajući apelaciju O.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.Š. podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-
06-002321 od 15. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-002321 od 15. decembra 2008. godine.
2. Apelant je 28. marta 2005. godine tužbom pred Općinskim sudom u Mostaru pokrenuo postupak protiv Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ostvarenja prava iz radnog odnosa.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P - 427/05 od 21. septembra 2005. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime plaće i regresa isplati iznose bliže označene u izreci navedene presude. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.
4. Apelant je 10. aprila 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda nakon čega je Općinski sud Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-002321 od 4. maja 2006. godine dozvolio predloženo izvršenje, na način preciziran u apelantovom prijedlogu za izvršenje, na novčanim sredstvima tuženog kao izvršenika radi namirenja apelantove novčane tražbine utvrđene pravosnažnom presudom.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-06-002321 od 26. juna 2006. godine odbijen je kao nepotpun prigovor izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju, te je sud isti dan obavijestio apelanta da je rješenje o izvršenju postalo izvršno i da je upućeno na provođenje UPI banci d.d. Sarajevo.
6. Podneskom od 27. februara 2008. godine apelant je obavijestio Općinski sud da je tuženi samo djelomično postupio po rješenju o izvršenju, odnosno da nije u cijelosti proveo rješenje o izvršenju u pogledu obaveze da isplati kamate. Apelant je naveo da tuženi nije izvršio obračun kamate za period od 27. novembra 2004. godine do izvršnosti odluke, a nakon izvršnosti odluke do isplate je obračunao kamate u manjem iznosu od zakonom propisane.
7. Općinski sud je 15. decembra 2008. godine donio Zaključak broj 065-0-I-06-002321 u kojem je Općinski sud konstatovao da je izvršenje, određeno Rješenjem broj 065-0-I-06-002321 od 4. maja 2006. godine, provedeno u dijelu u kojem je određeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja i da je izvršni postupak okončan.
8. Apelant se žali da mu je, zbog neizvršenja presude Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i prava na imovinu.
9. Apelant je naveo da Općinski sud u izvršnom postupku nije u cijelosti proveo svoju odluku, niti je u tom postupku tuženi postupio po rješenju o izvršenju Općinskog suda. Apelant je ukazivao sudu da je vidljivo da tuženi nije obračunavao kamatu shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate, već odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, pa je takvim ponašanjem tuženi samovoljno izmijenio izvršnu ispravu, a Općinski sud nije ništa preduzeo da tu samovolju spriječi. Apelant smatra da je Općinski sud bio dužan naložiti tuženom da u cijelosti provede odluku suda, a ukoliko je sud smatrao da je obračun duga u računskom smislu pogrešan, po potrebi provesti i finansijsko vještačenje. Ovakvim proizvoljnim postupanjem Općinskog suda, te neizjašnjavanjem na apelantov podnesak kojim je ukazano sudu na nepravilnosti prilikom obračuna kamata apelant navodi da mu je onemogućen pristup sudu, jer sud nije do kraja riješio ovaj sporni odnos, a niti se izjasnio na apelantove navode da je tuženi pogrešno obračunao kamatu. Apelant smatra da je Općinski sud bio dužan naložiti tuženom da ne primijeni odredbe zakona koji je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da obaveže tuženog da apelantu isplati zatezne kamate u skladu sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, tj. u visini od 12%, i to od dana kada je tuženi pao u docnju pa do isplate, kako je to apelant i zahtijevao. Apelant, također, smatra da je sud povrijedio i njegovo pravo na razuman rok odlučivanja, te zahtijeva naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka u iznosu od 1.600,00 KM. Osim toga, apelant navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu u odnosu na druga lica kojima je na ime neisplaćenih plaća i naknada za korištenje godišnjeg odmora FBiH isplatila i kamatu shodno izvršnoj ispravi, navodeći pri tome određene odluke Općinskog suda. I, konačno, u pogledu povrede prava na imovinu, apelant smatra da je sud, primjenjujući Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza, povrijedio to njegovo pravo navodeći pri tome pojedine odluke Ustavnog suda (AP 276/05, AP 969/04, AP 703/04 i dr.). Zbog svega navedenog, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrde navedene povrede, te obaveže Općinski sud da u cijelosti provede izvršni postupak i donese odluka o visini štete koju apelant trpi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud prvo ukazuje da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je apelant imao pristup sudu. Vezano za apelantove navode o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2694/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti od 14. aprila 2010. godine, tačka 56, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o pitanjima koja pokreće i predmetna apelacija. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da „nezadovoljstvo apelanta obračunom isplaćenih kamata, koje je izvršio i isplatio Trezor RS u smislu člana 39. stav 2. ZIP-a ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelanti, ukoliko smatraju da kamate nisu dobro obračunate i isplaćene, u smislu člana 175. ZIP-a koji regulira da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete, imaju mogućnost pokretanja tužbe protiv Ministarstva finansija, odnosno Trezora RS, radi naknade štete“. U skladu s navedenim, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a budući da apelant apelacijom praktično problematizira slična pravna pitanja, ali sa aspekta propisa Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Odluke Ustavnog suda broj AP 2694/07 u potpunosti može primijeniti na konkretan slučaj, pa se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. S druge strane, budući da se apelantovi navodi u ovoj apelaciji o kršenju prava na imovinu, također, zasnivaju na navodima da rješenje o izvršenju nije u cijelosti izvršeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da su njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k), odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Vezano za apelantove navode da je u predmetnom izvršnom postupku diskriminiran, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2128/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 25. oktobra 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) odlučivao o pitanjima koja pokreće i predmetna apelacija. U navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja obuhvataju drugi članovi Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A broj 31, stav 32). Ustavni sud je, dalje, ukazao da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33) zbog čega je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud je ukazao da su predmet tog apelacionog postupka odluke donesene u izvršnom postupku u kojem je sud vezan izvršnom ispravom, a apelant uz apelaciju nije dostavio niti jednu odluku donesenu u izvršnom postupku koja bi ukazivala da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k), odnosno iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Budući da apelant u ovoj apelaciji nije dostavio dokaze da su u izvršnom postupku druga lica koja su bila u identičnoj situaciji tretirana na drugačiji ili povoljniji način, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da su njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k), odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović