Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/09 (Z. H.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-740/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2012. godine, u predmetu broj AP-740/09, rješavajući apelaciju Zdenke Hasanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Hasanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001802 od 23. decembra 2008. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-06-000358 od 5. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenka Hasanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Minka Pašić Beganović, advokat iz Tuzle, podnijela je 10. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001802 od 23. decembra 2008. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 029-0-P-06-000358 od 5. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 029-0-P-06-000358 od 5. oktobra 2007. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi izbor dva kandidata primljena u stalni radni odnos na radna mjesta iz rednog broja 24. konkursa objavljenog u listu Dnevni avaz od 10. decembra 2005. godine, tj. radna mjesta profesora stručno teorijske i praktične nastave ekonomske struke za zanimanje „prodavač“, i da navedenim kandidatima prestane radni odnos zbog nezakonitog prijema navedenih kandidata suprotno utvrđenim uvjetima konkursa i suprotno uvjetima nastavnog plana i programa za srednje škole, te da se naloži JU Mješovita srednja škola Kalesija (u daljnjem tekstu: tužena) da primljenim kandidatima odmah prekine radni odnos, a najkasnije u roku od osam dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje, odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da se dosljedno prednjem naloži tuženoj da izvrši ponovni izbor dva izvršioca u stalni radni odnos između prijavljenih kandidata po konkursu objavljenom u Dnevnom avazu od 10. decembra 2005. godine za radno mjesto profesora stručno teorijske i praktične nastave ekonomske struke za zanimanje prodavač sa stanjem ispunjavanja uvjeta prijavljenih kandidata na dan zaključenja konkursa, i to odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj naknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke presude apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom postupka, na temelju provedenih dokaza bliže označenih u navedenoj presudi, utvrdio da je početkom školske 2005/2006 godine tužena raspisala konkurs za prijem radnika u radni odnos. Predmetni konkurs je 10. decembra 2005. godine objavljen u listu Dnevni avaz. Navedeno je da je između ostalih radnih mjesta, u tački 24. konkursa, tražena prijava kandidata za prijem u radni odnos na radno mjesto Profesor stručno teorijske i praktične nastave za zanimanje trgovac, i to za dva izvršioca za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme i jedan izvršilac za prijem u radni odnos na određeno vrijeme – od prijema pa do 15. augusta 2006. godine. Dalje, sud je utvrdio da su se na radno mjesto pod rednim brojem 24. navedenog konkursa prijavili N. A. i S. A. i apelantica, te da su, nakon okončanja konkursne procedure, na prijedlog Komisije za prijem u radni odnos, odlukom direktora tužene, u stalni radni odnos primljeni kandidati N. A. i S. A., a da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme. Navedeno je da je ove činjenice i tužena učinila nespornim.

4. Općinski sud je dalje utvrdio da je nastavnim planom i programom posebno propisan profil i stručna sprema za nastavnika stručno-teorijske, a posebno profil i stručna sprema za nastavnika praktične nastave, i to na način da nastavnik stručno teorijske nastave može biti osoba koja posjeduje visoku stručnu spremu ekonomske struke, a da nastavnik praktične nastave može biti osoba koja ima stečenu VSS ili VŠS ekonomske ili trgovinske struke sa prethodno završenom srednjom školom trgovinske struke ili visoko-kvalificirani radnik trgovinske struke – specijalist sa najmanje pet godina radnog iskustva rada kao trgovac-prodavač.

5. Dalje je utvrđeno da su kandidati N. A. i S. A. prilikom prijave na konkurs, između ostalih traženih dokumenata dostavili dokaze da su završili Ekonomski fakultet, da su položili ispit nakon kojeg su stekli pravo da obavljaju nastavnu djelatnost i da nisu prethodno završili srednju školu trgovinske struke. Apelantica je priložila dokaz o školskoj spremi, završenoj srednjoj školi prodavač – specijalist, V stepen - složenije zanimanje, a nije priložila dokaz o traženom radnom iskustvu – pet godina kao trgovac-prodavač. Inspekcija za obrazovanje Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 10/06-34-692/2007 od 31. januara 2007. godine, koja je izvršila nadzor u konkretnom postupku, utvrdila je da su kandidati N. A. i S. A. u cijelosti stručni za realizaciju stručno-teorijske nastave i da praktičnu nastavu iz trgovinske struke pokrivaju instruktivno, a da apelantica nema potvrdu kojom dokazuje da je radila na mjestu prodavača pet ili više godina. Naime, iz potvrde Fabrike obuće Aida broj 03/06 od 24. maja 2006. godine je utvrđeno da je apelantica bila zaposlena u tom poduzeću od 19. novembra 1976. godine do 31. oktobra 2000. godine, da je od 1. augusta 1990. godine pa do 31. maja 2000. godine bila raspoređena na poslove prodavca u prodavnici. Dalje, na temelju dopisa Fabrike obuće Aida broj 487/07 utvrđeno je da je apelantica na poslovima prodavac u prodavnici KV radila u periodu od 18. decembra 1989. godine so 18. januara 1990. godine, te u periodu ud 1. augusta 1990. godine, pa do 30. augusta 1990. godine, a da je u periodu od 1. septembra 1996. godine do 11. maja 2000. godine radila na poslovima prodavca za koje predviđena stručna sprema KV.

6. Konačno, Općinski sud je zaključio da odluka tužene da u stalni radni odnos primi kandidate N. A. i S. A. nije nezakonita iz razloga što su oba kandidata ispunjavali uvjete za obavljanje poslova nastavnika stručno-teorijske nastave, koje su primljeni kandidati i obavljali a to su bili i jedini kandidati koji su ispunjavali potrebne uvjete. Na zakonitost odluke o njihovom prijemu, po ocjeni Općinskog suda, nije mogla utjecati ni činjenica što „nisu ispunjavali uslove propisane nastavnim planom i programom za obavljanje praktične nastave, obzirom da je ovaj nedostatak prema navedenom uputstvu Ministarstva otklonjiv verifikacijom tih predmeta, ili pak prema inspekcijskom zapisniku ukoliko je to moguće preraspodjelom ovih predmeta nastavnicima koji ispunjavaju uslove za prijem na navedena radna mjesta“. Dalje je navedeno s obzirom da apelantica nije ni djelimično ispunila uvjete za prijem po raspisanom konkursu, Općinski sud je ukazao da, sve i da je utvrđeno da su kandidati N. A. i S. A. nezakonito primljeni u radni odnos, ona od toga ne bi imala nikakve koristi, pa je zaključeno da „stoga postojanje pravnog interesa [apelantice] u ovoj pravnoj stvari i dozvoljenost za vođenje ove parnice ne postoji“.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001802 od 23. decembra 2008. godine odbijena je žalba koji je apelantica podnijela protiv presude Općinskog suda broj 029-0-P-06-000358 od 5. oktobra 2007. godine, i prvostepena presuda je potvrđena. Odbijen je i zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao kako tokom postupka nije bilo sporno da su na predmetnom konkursu za nastavnika stručno-teorijske nastave mogla biti izabrana lica koja imaju završenu VSS ekonomskog smjera, a za nastavnika praktične nastave lica sa završenom VSS uz prethodno završenu trgovačku školu, ili sa VKV spremom i sa 5 godina radnog iskustva na poslovima trgovca. Kantonalni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da su na radno mjesto profesora teorijske nastave primljeni kandidati N.A. i S.A. koji su ispunjavali uvjete za nastavnika teorijske nastave, a da nisu ispunjavali uvjete za praktičnu nastavu, te da je apelantica primljena na radno mjesto nastavnika praktične nastave na određeno vrijeme jer nije ispunjavala uvjete za radno mjesto nastavnika praktične nastave budući da nije imala dokaz o radnom iskustvu. Navedeno je da je na temelju svega navedenog prvostepeni sud zaključio da apelantica nema ni pravni interes za vođenje predmetnog postupka, a taj je stav podržao i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je svrha sudske zaštite osoba koje su sudjelovale u postupku po javnom konkursu ta da se osobama koje ispunjavaju sve potrebne uvjete omogući izbor. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da apelantica opće nije konkurisala na mjesto nastavnika teorijske nastave, nego samo za mjesto nastavnika praktične nastave iz čega proizlazi da uopće nije učestvovala u izboru kandidata za radno mjesto nastavnika teorijske nastave. Kantonalni sud je, na temelju navedenog, zaključio da u situaciji kada se kandidat nije ni prijavio na određeno radno mjesto, i ne ispunjava uvjete konkursa kao apelantica u konkretnom predmetu, onda se takav kandidat ne smatra sudionikom konkursa koji ima aktivnu legitimaciju da osnovano zahtijeva da se poništi odluka o izboru kandidata koji nije ispunjavao uvjete konkursa.

8. Kantonalni sud je ukazao, vezano za apelanticine prigovore o tome kako nije bodovana i uvrštena u prioritetnu listu na osnovu utvrđenih kriterija iz uputstva o bodovanju, da je uz svoju prijavu priložila potvrdu o radnom iskustvu, da je bila jedini kandidat koji je ispunjavao sve uvjete jer sama činjenica da je položila stručni ispit dokazuje da je imala potrebno radno iskustvo, da pored toga što su ovi navodi neosnovani i u suprotnosti sa provedenim dokazima i navodima tokom postupka kojeg stranke nisu sporile, također nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje u navedenom postupku, pa ih sud nije detaljnije ni obrazlagao.

9. Vezano za apelanticin žalbeni navod da su tokom postupka pred prvostepenim sudom povrijeđene odredbe parničnog postupka jer apelantica nije saslušana kao parnična stranka, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 81. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnom pretresu. U stavu 2. navedenog člana je propisano da će sud prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke odbiti i u rješenju naznačiti razloge odbijanja. Kantonalni sud je, na temelju stanja u spisu, utvrdio da je prvostepeni sud odbio apelanticin prijedlog za njeno saslušanje zato što je smatrao da je izvođenje takvog dokaza suvišno i nepotrebno s obzirom na činjenice koje su stranke učinile nespornim. Kantonalni sud je stava da je takvo postupanje prvostepenog suda u skladu s navedenom odredbom, a posebno kada se ima u vidu činjenica da apelantica u žalbi nije preložila ponovno izvođenje tog dokaza.

10. Kantonalni sud je, na temelju svega navedenog, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te za odluku koju je donio dao valjane razloge koje prihvata i Kantonalni sud, zbog čega apelanticinim žalbenim navodima nije bilo moguće udovoljiti.

11. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 8. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Ukazala je da je tokom postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da su izabrani kandidati samo djelomično ispunjavali uvjete iz konkursa, pa smatra da je sama ta činjenica bila dovoljna da se odluke o njihovom izboru ponište. Dalje, ukazala je da nije pravilno utvrđenje Kantonalnog suda da apelantica nije imala potpunu dokumentaciju, budući da je priložila potpunu i urednu dokumentaciju, između ostalog i potvrdu o radnom iskustvu na mjestu prodavača. Dalje, apelantica se žali da tokom postupka nije saslušana kao parnična stranka. Kao razlog tome, Općinski sud je obrazložio da je provođenje tog dokaza suvišno i nepotrebno s obzirom na učinjene nesporne činjenice među strankama. Apelantica je predložila da Ustavni sud sam odluči u ovom predmetu, ili da osporene odluke poništi i predmet vrati na ponovni postupak.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora, između ostalog, utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni život, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni život (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Vezano za apelanticine navode kako su kandidati koji su izabrani na radno mjesto nastavnika teorijske nastave samo djelimičnno ispunjavali uvjete, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica, na predmetnom konkursu, opće nije prijavila na mjesto nastavnika teorijske nastave, nego samo za mjesto nastavnika praktične nastave. Iz navedenog proizlazi da uopće nije učestvovala u izboru kandidata za radno mjesto nastavnika teorijske nastave pa da, na temelju navedenog, u situaciji kada se kandidat nije ni prijavio na određeno radno mjesto, i ne ispunjava uvjete konkursa kao apelantica u konkretnom predmetu, onda se takav kandidat ne može smatrati sudionikom konkursa koji ima aktivnu legitimaciju da osnovano zahtijeva da se poništi odluka o izboru kandidata koji nije ispunjavao uvjete konkursa. Dalje, vezano za apelanticine navode da su tokom postupka pred prvostepenim sudom povrijeđene odredbe parničnog postupka jer apelantica nije saslušana kao parnična stranka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u skladu s odredbom člana 81. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučili da je saslušanje apelantice bilo suvišno i nepotrebno s obzirom na činjenice koje su stranke učinile nespornim. U odnosu na apelanticine navode kako utvrđenje Kantonalnog suda da nije imala potpunu dokumentaciju nije pravilno, budući da je priložila potpunu i urednu dokumentaciju, između ostalog i potvrdu o radnom iskustvu na mjestu prodavača, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud tokom postupka, na temelju provedenih materijalnih dokaza, utvrdio da apelantica nije priložila dokaz o traženom radnom iskustvu – pet godina kao trgovac-prodavač. S obzirom na navedeno, Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim budući da su redovni sudovi razmotrili sve apelanticine navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema “opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije ili prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/09 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio