Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1194/09 (I. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 232
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1194/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1194/09, rješavajući apelaciju Ive Krište, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ive Krište.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001640 od 3.
februara 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Krište podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-001640 od 3. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 866 od 22. augusta 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivo Krišto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 20. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001640 od 3. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 866 od 22. augusta 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te JP „Vodovod i kanalizacija“ Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. i 8. jula 2009. godine i 1. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. jula 2009. godine, Kantonalni sud 22. jula 2009. godine, Općinski sud 5. februara 2012. godine, a tuženi 24. jula 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 19. oktobra 2009. godine i 9. februara 2012. godine.
5. Od Općinskog suda je 15. decembra 2011. godine zatražen na uvid spis broj P-191/05, koji je Ustavnom sudu dostavljen 28. decembra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant kao prvotužitelj i Bosiljka Neimarović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) su 27. juna 1996. godine tužbom pokrenuli parnični postupak pred Općinskim sudom, tada Osnovnim sudom u Zenici, protiv tuženog, radi naknade na ime materijalne štete. Tužba je zavedena pod brojem P-837/96.
8. Podneskom od 1. oktobra 1996. godine apelant je podsjetio Općinski sud da je uz tužbu priložen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke iz kojeg je vidljivo da je potrebno izvršiti hitnu sanaciju predmetnih kuća, te je predložio da se u predmetnoj pravnoj stvari zakaže ročište i otpočne sa postupkom.
9. Općinski sud je 2. decembra 1996. godine tuženom dostavio tužbu na odgovor.
10. Pripremno ročište zakazano za 6. novembar 1997. godine odloženo je za 8. decembar 1997. godine zbog nedolaska uredno obaviještenog apelantovog punomoćnika. Na pripremnom ročištu od 8. decembra 1997. godine predloženo je da se provedu vještačenja vještaka geodetske i geološke struke.
11. Podneskom od 5. oktobra 1999. godine apelant je od suda tražio da u predmetnoj pravnoj stvari zakaže ročište kako bi se ubrzao proces rješavanja.
12. Rješenjem broj P-837/96 od 21. novembra 2000. godine Općinski sud je odredio vještačenje vještaka iz oblasti geodezije, koje je dopunjeno rješenjem od 27. novembra 2000. godine, a kojim je određeno i vještačenje vještaka geologa.
13. Nalaz i mišljenje vještaka iz oblasti geodezije sudu je dostavljen 25. decembra 2000. godine, a Rješenjem Općinskog suda broj P-837/96 od 24. januara 2001. godine apelant i drugotužiteljica su obavezani da odmah uplate naknadu na ime vještačenja u iznosu od 200,00 KM. Podneskom od 15. marta 2001. godine apelant je obavijestio Općinski sud da je uplatio traženi iznos.
14. Nakon što je Općinski sud u novembru i decembru 2000. godine i u januaru 2001. godine bezuspješno pokušao da dostavi vještaku geologu dopunsko rješenje od 27. novembra 2000. godine, taj sud je podneskom od 8. februara 2001. godine od Ministarstva unutrašnjih poslova Zenica tražio tačnu adresu prebivališta imenovanog vještaka geologa. Vještaku geologu rješenje je konačno uručeno 9. marta 2001. godine, pa je on svoj nalaz i mišljenje dostavio Općinskom sudu 9. aprila 2001. godine.
15. Rješenjem Općinskog suda broj P-837/96 od 6. aprila 2001. godine od apelanta i drugotužiteljice je traženo da na ime drugog vještačenja uplate iznos od 1.000,00 KM.
16. Vještak geolog je podneskom od 18. oktobra 2001. godine informirao Općinski sud da mu troškovi za vještačenje još uvijek nisu isplaćeni.
17. Podneskom od 25. marta 2002. godine apelant je Općinskom sudu dostavio punomoć i ujedno obavijestio taj sud da je u predmetnoj pravnoj stvari angažirao novog advokata.
18. Podneskom od 5. juna 2002. godine advokat Anto Petrušić je informirao Općinski sud da je 4. juna 2002. godine primio poziv za ročište zakazano za 25. juni 2002. godine, kojem neće pristupiti jer mu je apelant opozvao punomoć za zastupanje. Istim podneskom je informirao sud da otkazuje punomoć drugotužiteljici, pa je zamolio sud da joj se poziv uruči lično.
19. Ročište koje je bilo zakazano za 25. juni 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme. Podneskom od 27. juna 2002. godine Općinski sud je od Policijske uprave Zenica tražio da u roku od 10 dana dostavi tačnu adresu prebivališta za drugotužiteljicu.
20. Prema stanju spisa, Općinskom sudu je 27. novembra 2002. godine dostavljena drugotužiteljicina adresa, koja se u to vrijeme nalazila u inostranstvu. Rješenje Općinskog suda od 28. maja 2002. godine kojim je drugotužiteljica pozvana da plati troškove na ime vještačenja dostavljeno je drugotužiteljici na adresu u Njemačkoj 5. decembra 2002. godine.
21. Općinski sud je Rješenjem broj P-837/96 od 31. oktobra 2003. godine pozvao drugotužiteljicu da se u roku od 10 dana pismeno očituje na parnicu koju je pokrenula jer joj je advokat otkazao punomoć, zatim da imenuje drugog punomoćnika, te ju je još jedanput pozvao da isplati dosadašnje troškove postupka. Drugotužiteljici je rješenje uručeno putem pošte 15. novembra 2003. godine.
22. Rješenjem Općinskog suda broj P-837/96 od 12. maja 2004. godine apelant i drugotužiteljica su pozvani da isprave i urede tužbeni zahtjev u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
23. Drugotužiteljici se 14. maja, te 16. i 30. juna 2004. godine, putem pošte, pokušalo dostaviti rješenje od 12. maja 2004. godine, ali bezuspješno.
24. Apelant je podneskom od 20. maja 2004. godine ispravio i uredio tužbeni zahtjev prema uputama Općinskog suda. Uz podnesak apelant je dostavio i punomoć kojom je ponovo ovlastio advokata Antu Petrušića da ga zastupa u predmetnom parničnom postupku.
25. Rješenje Općinskog suda od 12. maja 2004. godine stavljeno je na oglasnu ploču tog suda 24. augusta 2004. godine, a Rješenjem Općinskog suda broj P.837/96 od 20. septembra 2004. godine odlučeno je da se drugotužiteljicina tužba podnesena 27. juna 1996. godine smatra povučenom.
26. Podnescima od 5. maja i 30. septembra 2005. godine apelant je od suda tražio da se konačno zakaže pripremno ročište.
27. Općinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 2. marta 2006. godine. Na tom ročištu je odlučeno da se provedu još dva vještačenja i to građevinske i geološke struke, a glavna rasprava je zakazana za 9. maj 2006. godine.
28. Apelant je podneskom od 7. marta 2006. godine obavijestio Općinski sud da je uplatio traženi iznos za vještačenje.
29. Općinski sud je aktom od 24. aprila 2006. godine obavijestio stranke u postupku da se glavna rasprava odgađa zbog toga što vještak geolog nije na vrijeme preuzeo spis. Vještak geolog je svoj nalaz i mišljenje dostavio sudu 15. maja 2006. godine.
30. Glavna rasprava je održana i zaključena 30. maja 2006. godine. Na toj raspravi je preciziran datum donošenja prvostepene presude za 7. juli 2006. godine.
31. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000191 od 7. jula 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 12.808,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. juna 1996. godine, a apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog novčanog iznosa je odbijen. Istom presudom je odlučeno da će svaka stranka podmiriti svoje parnične troškove. Općinski sud je naveo da su tokom dokaznog postupka provedena četiri vještačenja, te da je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka geologa Muje Muratovića od 10. aprila 2006. godine, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Murisa Hožića od 15. maja 2006. godine, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Ibrahima Šenderovića od 25. decembra 2000. godine i nalaz i mišljenje vještaka geologa Fikreta Mujkića od 9. aprila 2001. godine, zatim da je izvršen uvid u dostavljene materijalne dokaze, te da su saslušani apelant kao parnična stranka i svjedoci. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka utvrđeno i to da postoji uzročno-posljedična veza između pucanja vodovodne cijevi, nekontroliranog oticanja vode i oštećenja na apelantovom stambenom objektu. Ovakav zaključak Općinski sud je izveo na osnovu iskaza saslušanih svjedoka Z. D., D. T. i S. T. kao očevidaca spornog događaja i apelanta kao parnične stranke, te materijalnih dokaza koji su priloženi uz tužbu. Općinski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geologa Muje Muratovića od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je sud ocijenio da vještak prilikom vještačenja nije uzeo u obzir stvarno činjenično stanje, pa je zato, prema ocjeni tog suda, njegov nalaz neobjektivan, sagledavši ga u svjetlu ostalih provedenih dokaza. Osim toga, Općinski sud nije prihvatio ni nalaz i mišljenje Fikreta Mujkića, drugog vještaka geologa, koji je ranije dao svoj nalaz i mišljenje u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štete na apelantovom objektu i klizanja tla, zbog istih razloga zbog kojih nije prihvaćen nalaz vještaka Muje Muratovića.
32. Apelant je žalbu na prvostepenu presudu dostavio Općinskom sudu 26. jula 2006. godine, koja je 3. augusta 2006. godine dostavljena tuženom na odgovor.
33. Tuženi je žalbu na prvostepenu presudu dostavio 7. augusta 2006. godine, a odgovor na žalbu 8. augusta 2006. godine.
34. Kantonalnom sudu je spis dostavljen 22. septembra 2006. godine.
35. Odlučujući o podnesenim žalbama na prvostepenu presudu, Kantonalni sud je 22. augusta 2007. godine donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 866, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te istovremeno apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.720,00 KM, a istom presudom apelantova žalba je odbijena. Razmatrajući žalbe parničnih stranaka kojim se osporava zakonitost prvostepene presude, drugostepeni sud je na sjednici od 18. juna 2007. godine donio odluku da je radi ponovnog izvođenja pojedinih, ranije izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom potrebno održati raspravu i pred drugostepenim sudom. Na ponovnoj raspravi je, prema ocjeni suda, opet trebalo izvesti dokaze čitanjem nalaza i mišljenja vještaka geološke struke Fikreta Mujkića i Muje Muratovića, koje je trebalo i saslušati pred tim sudom. Nakon provedene rasprave i ponovnog izvođenja ranije izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je žalba tuženog osnovana, a takav zaključak sud je zasnovao na nalazima i mišljenjima vještaka geološke struke.
36. Drugostepeni sud je u obrazloženju presude pošao od toga da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tuženi kriv za štetu koja je nastala na njegovom stambenom objektu, a kao posljedica pucanja vodovodne cijevi na vodovodu kojim gazduje tuženi. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je precizirano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan tu štetu nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, pa budući da se radi o naknadi štete po osnovu krivnje, neophodno je dokazati da je neko odgovoran za nastalu štetu. Drugostepeni sud je ocijenio da je tuženi odgovarajućim materijalnim dokazima i vještačenjima dokazao da je šteta koja je nastala na apelantovom objektu nastala bez krivice tuženog, odnosno da tuženi nije kriv za nastalu štetu na objektu. Prema tome, Kantonalni sud je, prihvatajući u cijelosti nalaze i mišljenja navedenih vještaka kao objektivne i stručne, koji ni drugim relevantnim dokazima nisu dovedeni u sumnju, utvrdio da ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu, pa je zbog toga apelantova žalba neosnovana.
37. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju 26. septembra 2007. godine, koja je tuženom dostavljena na odgovor 19. oktobra 2007. godine.
38. Vrhovnom sudu spis je dostavljen 5. novembra 2007. godine.
39. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001640 od 3. februara 2009. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor revizije da su povrijeđene odredbe parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Kako apelant nije dokazao da je izlijevanje vode iz vodovoda u uzročnoj vezi sa nastalom štetom na njegovom objektu, to se, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano poziva na odgovornost tuženog prema odredbama čl. 173. i 174. ZOO-a, jer sve i da se radi o opasnoj stvari ili opasnoj djelatnosti, što u konkretnom slučaju nije slučaj, tužitelj nije dokazao da je šteta na njegovom objektu nastala od izlijevanja vode.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
40. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na to da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U navodima apelacije iscrpno se opisuje tok postupka. Apelant ukazuje na, prema njegovom mišljenju, neopravdano dugo trajanje predmetnog spora koji je do pravosnažnog okončanja trajao 11 godina, ističući da se to ne može staviti njemu na teret. Apelant osporava nalaze i mišljenja vještaka geologa Fikreta Mujkića koji je, prema njegovom mišljenju, zanemario stvarni uzrok štetnog događaja dovodeći štetu na apelantovoj imovini u vezu sa postojanjem umirenog klizišta koji se navodi u nalazu o geološkim i geomehaničkim karakteristikama tla iz septembra 1989. godine. Apelant iznosi primjedbe i na nalaz i mišljenje vještaka geologa Muje Muratovića, koji je urađen na apelantov zahtjev, na okolnosti geoloških karakteristika tla na kojem je izgrađen građevinski objekt, kako bi se utvrdio uzrok pucanja i oštećenja potpornog zida i apelantovog građevinskog objekta, međutim, vještak je u svom nalazu dao laički prikaz činjeničnog stanja koji nije urađen sa pravilima struke i koji je suprotan izjavama svjedoka, neposrednih očevidaca štetnog događaja. Drugostepeni sud bazira svoju odluku isključivo na takvom nalazu i mišljenju, a umanjuje i obezvrjeđuje druge dokaze, kao što su izjave svjedoka koji su prisustvovali spornom događaju. Prema apelantovom mišljenju, upravo vremenska distanca od štetnog događaja (11 godina od štetnog događaja) pa do predmetnih vještačenja ukazuje na neophodnost sagledavanja činjenica koje su sudu tokom postupka predočila treća lica – svjedoci, kao i iskazi izbjeglih lica na temelju kojih je ovlašteno lice MUP-a Zenica sačinilo službenu zabilješku. Apelant nije imao pravni interes da osporava prvostepenu presudu u dijelu u kojem mu je dosuđena materijalna šteta, pa je apelant nesporno imao pravo na jasan i obrazložen odgovor od Vrhovnog suda zbog čega drugostepeni sud nije ponovo izveo sve izvedene dokaze i izvršio njihovu ocjenu u smislu člana 8. ZPP. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u slučaju Le Compte, Van Leuven i De Mayer protiv Belgije u kojoj je sud izrazio stanovište da je povrijeđen pristup sudu ako sud nije imao punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, zatim na presudu u predmetu Tinnelly & Sons Ltd. i MC Elduff i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj se navodi da pristup sudu mora biti suštinski, a ne formalan, kao i presudu u predmetu Hiro Balani protiv Španije i H. protiv Belgije u kojima je zaključeno da sudovi obavezno daju obrazloženje za svoje presude i odgovore na ključne navode podneska i pravnog lijeka, a što je sve, navodno, izostalo u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
41. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da taj sud u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi od 3. februara 2009. godine, te da tom presudom ni u kojem slučaju nisu uskraćena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
42. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud s ciljem razjašnjenja svih činjenica vezanih za apelantov tužbeni zahtjev održao raspravu u prisutnosti parničnih stranaka i vještaka kako bi se sa sigurnošću utvrdilo postojanje uzročno-posljedične veze između oštećenja na apelantovim objektima i djelatnosti tuženog, odnosno da li postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu na objektima. Vještak geološke struke je na raspravi ostao pri svom nalazu i mišljenju, te objasnio da ne postoji uzročno-posljedična veza između oštećenja na apelantovim objektima i djelatnosti tuženog, odnosno da ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu, zbog čega je taj sud uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je na kraju istakao da je Vrhovni sud u postupku revizije potvrdio presudu tog suda, koji je u obrazloženju revizijske presude iznio šire obrazloženje na koje taj sud upućuje.
43. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je taj sud prezadužen, te da mu nedostaje potreban broj sudija.
44. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da apelantov stambeni objekt nije izgrađen u skladu sa urbanističkom saglasnošću i odobrenju za građenje, a koji su izdati za izgradnju prizemne stambene zgrade, a apelant je izgradio objekt na tri nivoa, pa je slijedom toga očigledno da je objekt izgrađen mimo kontrole, tako da apelant nije uspio ishoditi upotrebnu dozvolu za objekt, niti je ikada izvršen tehnički prijem objekta. Apelant nije prisustvovao štetnom događaju, budući da ne živi u Zenici, te je njegov iskaz zasnovan na saznanjima do kojih je došao od komšija. Zbog činjenice da je apelant tokom postupka bio nezadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka geološke struke Muje Muratovića, sud je usvojio apelantov zahtjev da se angažira drugi vještak geološke struke, tako da su tokom postupka urađena dva nalaza iz kojih je nesporno proizašlo da ne postoji uzročno-posljedična veza između pucanja cijevi i oštećenja na objektu. Tuženi je još naveo da se apelant tokom prvostepenog postupka nije žalio na dužinu postupka, već taj navod prvi put ističe u reviziji, odnosno nakon što mu je odbijen tužbeni zahtjev. V.Relevantni propisi
45. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 136.
Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvat će sud da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciju. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik ne postave takva punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome obavijestiti stranku odnosno njezina zakonskog zastupnika.
Član 138.
Ako stranka ne može saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Član 232.
Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
46. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62.
(1)Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
(2)Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 137. stav 2.
(2) Kao svjedoci mogu se saslušavati samo osobe koje su sposobne dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju.
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 217. stav 2.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 224. stav 5.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
(5) preinačiti prvostepenu presudu.
Član 229. stav 3.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
(3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[…] Član 240. stav 2.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 338. stav 2.
(2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog ili diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi.
47. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
50. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
52. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje na to da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, zbog toga što je postupak trajao od juna 1996. godine do februara 2009. godine, dakle skoro 13 godina.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
53. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
55. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
56. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
57. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. juna 1996. godine, podnošenjem tužbe tada Osnovnom sudu u Zenici, pokrenuo predmetni parnični postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 3. februara 2009. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao 12 godina i osam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
58. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade na ime materijalne štete nastale na njegovom objektu uslijed klizanja terena, pa je, s obzirom na to da je u postupku trebalo utvrditi uzročnu-posljedičnu vezu između oštećenja na apelantovom stambenom objektu i klizanja terena, trebalo provesti vještačenja stručnih lica koja bi sa sigurnošću mogla utvrditi i ispitati okolnosti štetnog događaja. S obzirom na dokaze koje je trebalo provesti i činjenice koje je trebalo utvrditi, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je relativno složen.
59. Prvo što Ustavni sud zapaža jeste činjenica da je prvostepeni postupak trajao od 26. juna 1996. godine do 7. jula 2006. godine, dakle punih 10 godina. U vezi sa ocjenom dužine postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud svoju prvu procesnu radnju preduzeo u relativno kratkom roku, tj. 1. oktobra 1996. godine, i to dostavljanjem tužbe tuženom na odgovor. Pripremno ročište koje je zakazao za 6. novembar 1997. godine odloženo je zbog nedolaska apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, te je pripremno ročište održano 8. decembra 1997. godine, nakon godinu i tri mjeseca od dostavljanja tužbe tuženom na odgovor. Ustavni sud zapaža da je na pripremnom ročištu odlučeno da se u postupku provedu dva vještačenja, a Općinski sud je donio rješenja kojim se određuju vještačenja nakon gotovo tri godine od održanog pripremnog ročišta, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, neopravdano dug period neaktivnosti Općinskog suda. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u periodu od novembra 2000. godine do oktobra 2001. godine imao objektivne poteškoće, odnosno problem sa dostavom rješenja vještaku geologu, kao i problem sa uplatom traženog iznosa na ime vještačenja koje je trebao uplatiti apelant, što je svakako utjecalo na dužinu postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u martu 2002. godine apelant opozvao punomoć advokatu Anti Petrušiću i o tome blagovremeno informirao sud, što nije značajnije produžilo postupak, ali ono što je značajno produžilo postupak jeste otkazivanje advokatove punomoći za drugotužiteljicu. Otkazivanje punomoći je u prvom redu imalo za posljedicu odlaganje pripremnog ročišta koje je bilo zakazano za 25. juni 2002. godine na neodređeno vrijeme. Zatim, Općinski sud je od 27. juna 2002. godine do 20. septembra 2004. godine, donošenjem rješenja kojim se tužba u odnosu na drugotužiteljicu smatra povučenom, dakle, dvije godine i tri mjeseca, preduzimao niz procesnih radnji usmjerenih na dostavu rješenja koja je taj sud u međuvremenu donosio, drugotužiteljici koja se u tom periodu nalazila u inostranstvu, što se svakako bitno odrazilo na dužinu postupka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant postupio prema zahtjevu suda od 12. maja 2004. godine i podneskom od 20. maja 2004. godine uredio tužbu u skladu sa novim ZPP, ali, imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao od juna 1996. godine, te da je 5. novembra 2003. godine stupio na pravnu snagu novi ZPP kojim su jasno definirani rokovi za svaku procesnu radnju, za Ustavni sud je neprihvatljivo da je Općinski sud zakazao pripremno ročište za 2. mart 2006. godine, dakle nakon godinu i deset mjeseci nakon što je apelant uredio tužbu. Ustavni sud podsjeća na to da je apelant u maju i septembru 2005. godine tražio od Općinskog suda zakazivanje pripremnog ročišta. Nakon 2. marta 2006. godine, Općinski sud je u kratkom periodu od četiri mjeseca proveo dva vještačenja i održao glavnu raspravu 30. maja 2006. godine, te donio prvostepenu presudu 7. jula 2006. godine.
60. Sumirajući prvostepeni postupak, Ustavni sud zaključuje da su u toku trajanja postupka postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka, u prvom redu otkazivanje punomoći za drugotužiteljicu, problemi sa dostavom rješenja drugotužiteljici i vještacima, te da je Općinski sud, s ciljem prevladavanja tih problema, preduzimao niz procesnih radnji. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupanju Općinskog suda u predmetnom postupku dolazilo do neopravdanih pauza i potpune neaktivnosti u pojedinim periodima postupka (godina i tri mjeseca od dostave tužbe na odgovor pa do zakazivanja pripremnog ročišta, tri godine od pripremnog ročišta do određivanja vještačenja i skoro dvije godine od uređenja tužbe po novom ZPP do zakazivanja pripremnog ročišta), dakle više od šest godina neaktivnosti koja ničim nije opravdana.
61. Što se tiče apelantovog ponašanja, Ustavni sud zapaža da je i apelant jednim dijelom doprinio dužini postupka i to u prvom redu nedolaskom na prvo zakazano pripremno ročište i odugovlačenjem sa uplatama za vještačenja, ali, ipak, ne toliko da bi se to u značajnijoj mjeri odrazilo na desetogodišnji postupak pred prvostepenim sudom. S druge strane, Ustavni sud zapaža i to da je apelant više puta tražio od prvostepenog suda preduzimanje određenih procesnih radnji s ciljem okončanja postupka. Ustavni sud još zapaža da su se u predmetnom slučaju do stupanja na pravnu snagu novog ZPP primjenjivale odredbe ranijeg ZPP kojim nisu određeni precizni rokovi za svaku konkretnu parničnu radnju, ali Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 10. ranijeg ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a koju Općinski sud u konkretnom slučaju očigledno nije primijenio.
62. U vezi sa postupanjem Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe okončan za 11 mjeseci, a da je postupak revizije trajao godinu i tri mjeseca. Uzevši u obzir da je predmetni trostepeni postupak ukupno trajao 12 godina i osam mjeseci, od toga samo pred Općinskim sudom 10 godina, koji je i jedini odgovoran za tako dugo trajanje postupka, ukupna dužina postupka se ne može smatrati opravdanom, u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku.
63. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, te da iz spisa ne proizlazi ništa što bi opravdalo neaktivnost prvostepenog suda u pojedinim fazama postupka, što je dovelo do toga da prvostepeni postupak traje 10 godina, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, sagledana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
65. Nezadovoljan osporenim presudama, apelant ukazuje na to da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Također, on upućuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, ističe da su obrazloženja osporenih presuda nejasna, neutemeljena i proizvoljna, posebno ističući da Vrhovni sud nije odgovorio na sve istaknute revizijske navode i da mu stoga nije bio omogućen suštinski pristup sudu, te sugerira na zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili.
66. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
67. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u smislu odredbe člana 217. stav 2. ZPP, održao raspravu s ciljem ponovnog izvođenja nekih ranije izvedenih dokaza i to nalaza i mišljenja vještaka geološke struke jer je taj sud ocijenio da se postavljeni tužbeni zahtjev ne može riješiti samo na temelju iskaza neposrednih očevidaca štetnog događaja, kako je to učinio prvostepeni sud, već samo i isključivo na temelju nalaza i mišljenja stručnih lica kvalificiranih da daju odgovor o postojanju uzročno-posljedične veze u predmetnom slučaju. Ponovnim izvođenjem pojedinih dokaza i to nalaza i mišljenja vještaka geologa koje je Kantonalni sagledao u svjetlu drugih dokaza, te pitanja i primjedbi parničnih stranaka, utvrđeno je da ne postoji uzročno-posljedična veza između oštećenja na apelantovom stambenom objektu i klizanja zemljišta, pa su upravo dva identična nalaza i mišljenja vještaka geološke struke koja su rađena u različitim periodima bili osnovno uporište drugostepenom sudu da preinači prvostepenu presudu i odbije apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku revizije imao mogućnost da preispita drugostepenu presudu, što je i učinio, donoseći zaključak da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, pri tom jasno obrazloživši svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim ni neargumentiranim. Sagledavši postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava.
68. U odnosu na apelacioni navod da Vrhovni sud nije razmotrio sve istaknute revizijske navode, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u bitnom odgovorio na sve apelantove navode revizije, u skladu sa odredbama ZPP, ali da, u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP, Vrhovni sud nije ni mogao razmatrati navode revizije na koje apelant ukazuje, a koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je procesnim zakonom izričito propisano, pa Ustavni sud i ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.
69. U odnosu na apelantov prigovor da je nezadovoljan nalazima vještaka geologa i da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao isključivo na tim dokazima, koje apelant i u apelaciji osporava, i što Kantonalni sud nije ocijenio iskaze svjedoka, očevidaca spornog događaja, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
70. U vezi sa apelantovim istaknutim prigovorima da mu je tokom postupka bio onemogućen suštinski pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka imao mogućnost da poziva svjedoke, predlaže vještačenja, ispituje svjedoke i vještake, zatim da je tokom cijelog postupka imao mogućnost da i pismeno i usmeno na raspravama iznosi prigovore na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, što ukazuje na to da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantu i tuženom da iznose dokaznu građu. Ustavni sud zapaža da su tokom postupka provedena četiri vještačenja i da je upravo zbog apelantovog nezadovoljstva nalazom i mišljenjem vještaka geologa iz 2001. godine, tokom 2006. godine, na njegovo traženje, provedeno novo vještačenje geološke struke, sa kojim apelant nije bio zadovoljan, a svoje primjedbe na nalaz i mišljenje tog vještaka je imao mogućnost da predoči i prvostepenom i drugostepenom sudom na raspravi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je o apelantovoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudske instance, pri čemu mu je bilo omogućeno da podnese i žalbu i reviziju protiv odluka suda, o kojima se odlučivalo na višim sudskim instancama, a što je, zapravo, suština prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
71. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu apelantu nije bio uskraćen formalan pristup sudu.
72. Imajući u vidu da je predmetni postupak okončan osporenim presudama koje sadrže jasna i precizna obrazloženja zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te da apelantu u predmetnom postupku nije uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na presude Evropskog suda citirane u navodima apelacije.
73. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
74. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
75. Apelant u apelaciji ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva, da je sve pravne lijekove pred sudovima iskoristio i ishodio meritorne odluke na tri sudske instance. Činjenica da rezultat pravnih lijekova nije pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 1100/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 37, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 22/06). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
76. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje postupka od ukupno 12 godina i osam mjeseci može u odlučujućoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu, te kada iz spisa ne proizlazi ništa što bi opravdalo neaktivnost tog suda u pojedinim fazama postupka.
77. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantovo pravo. Naime, u obrazloženju osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a sudovi su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge, a pri tome apelantu nije bio uskraćen suštinski pristup sudu.
78. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović