Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3088/09 (I. K.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3088/09

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3088/09, rješavajući apelaciju Ismeta Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ismeta Kovača.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj 09 0 U 004736 09 U povodom tužbe protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1078678300 od 18. septembra 2009. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ismet Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. oktobra 2009. godine apelaciju zbog dužine trajanja postupka priznavanja porodične penzije koji se vodio pred Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) pod brojem 01/1-1078678300, Federalnim zavodom PIO - Kantonalna administrativna služba za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) i Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelant je u dopuni apelacije od 28. oktobra 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je, nakon podnošenja apelacije, primio odluku drugostepenog organa uprave od 18. septembra 2009. godine, ali da postupak i dalje nije okončan, jer je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od drugostepenog i prvostepenog organa uprave zatraženo je 2. oktobra 2009. godine, a od Kantonalnog suda 9. novembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Drugostepeni organ uprave dostavio je odgovor na apelaciju 23. marta 2010. godine, a Kantonalni sud 24. novembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor drugostepenog organa uprave dostavljen je apelantu 31. marta 2010. godine, a odgovor Kantonalnog suda 12. januara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je prvostepenom organu uprave 5. novembra 2004. godine podnio zahtjev da mu se odobri povoljnija penzija nakon smrti njegove supruge, odnosno da mu se odobri prelazak na korištenje porodične penzije. Apelant je 1. februara 2005. godine podnio dopunu zahtjeva za izbor povoljnije penzije.

7. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 1076678300 od 16. februara 2005. godine odbio apelantov zahtjev. Prvostepeni organ je, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, utvrdio da je povoljnija apelantova starosna penzija, koja iznosi 257,0716 KM mjesečno, od porodične penzije, te je, u skladu sa članom 113. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), zahtjev odbio. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 7. marta 2005. godine.

8. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 02/1-1078678300 od 29. marta 2005. godine žalbu odbio. Apelant je tužbom od 3. maja 2005. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja drugostepenog organa uprave broj 02/1-1078678300 od 29. marta 2005. godine.

9. Kantonalni sud je Presudom broj U:1180/05 od 15. novembra 2006. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa uprave i rješenje prvostepenog organa uprave od 16. februara 2005. godine poništio i predmet vratio na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, što su nedostaci koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti. Kantonalni sud je naložio prvostepenom organu da upotpuni činjenično stanje i otkloni bitne povrede postupka nakon čega će biti moguće da se, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donese zakonito rješenje.

10. U ponovnom postupku prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 1078678300 od 4. septembra 2007. godine odbio apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 28. septembra 2007. godine.

11. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 02/1-1078678300 od 24. oktobra 2007. godine žalbu odbio. Apelant je tužbom od 3. decembra 2007. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja drugostepenog organa uprave broj 02/1-1078678300 od 24. oktobra 2007. godine.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000818 07 U od 31. marta 2009. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa uprave i rješenje prvostepenog organa uprave od 4. septembra 2007. godine poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je, u smislu člana 69. Zakona o PIO, organ uprave trebalo da vrši obračun apelantove porodične penzije od penzije koja je korisniku pripadala u momentu smrti a nesporno je da je penzija apelantove supruge u momentu smrti iznosila 541.2402 KM. Tuženi, odnosno prvostepeni organ, kako je dalje naveo sud, nije mogao nakon smrti apelantove supruge da donosi trajno rješenje za apelantovu suprugu, jer je rješenjem prvostepenog organa od 17. februara 2005. godine osiguraniku (apelantovoj supruzi) prestalo pravo na starosnu penziju zbog smrti, čime je jedino rješenje kojim je odlučivano o starosnoj penziji apelantove supruge ostalo privremeno rješenje od 22. septembra 1993. godine a kojim je penzija određena u iznosu od 541,2402 KM. Organi uprave nisu vodili računa o pravilima upravnog postupka, nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Kantonalni sud je naložio prvostepenom organu da postupi u skladu sa iznesenim primjedbama, te da naročito vodi računa o citiranom članu

69. Zakona o PIO i odluči o apelantovom zahtjevu tako što će, u skladu sa zakonom, pravilno utvrditi činjenično stanje, te donijeti pravilnu i zakonitu odluku za koju će dati određene razloge.

13. U ponovnom postupku prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 1078678300 od 21. maja 2009. godine odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 30. juna 2009. godine.

14. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 02/1-1078678300 od 18. septembra 2009. godine žalbu odbio. Apelant je tužbom od 28. oktobra 2009. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja drugostepenog organa uprave broj 02/1- 1078678300 od 18. septembra 2009. godine.

15. Prema informacijama Kantonalnog suda, predmet se u tom sudu vodi pod brojem 09 0 U 004736 09 a odluka u navedenom predmetu još nije donesena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant je naveo da mu je, zbog sporosti u rješavanju upravnih organa i redovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U dopuni apelacije apelant je istakao da je nakon podnošenja apelacije primio rješenje drugostepenog organa uprave od 18. septembra 2009. godine protiv kojeg je podnio tužbu Kantonalnom sudu. Apelant je, također, istakao da organi uprave ignoriraju stavove Kantonalnog suda, te je očigledno da se radi o jednostavnom postupku koji traje pet godina i neizvjesno je kada će Kantonalni sud po njegovoj tužbi donijeti odluku s obzirom na to da su raniji postupci pred Kantonalnim sudom trajali i po tri godine.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantovu tužbu kojom traži poništenje rješenja drugostepenog organa primio 28. oktobra 2009. godine i da je istog dana zatražio od tuženog organa odgovor koji je dostavljen 8. decembra 2009. godine. Kantonalni sud je, dalje, istakao da rješava predmete iz 2007. i 2008. godine koji se uzimaju u rad prema redoslijedu prijema tužbi u sud pa s obzirom na to da je predmetna tužba zaprimljena 2009. godine, odluka i nije mogla biti donesena.

18. U odgovoru na apelaciju drugostepeni organ je naveo hronološki rješenja i presude organa uprave i redovnog suda, te istakao da su neosnovani navodi da nije odlučeno u rokovima predviđenim zakonom s obzirom na to da se postupak vodi kontinuirano kako pred organima uprave, tako i pred Kantonalnim sudom po čijim presudama su blagovremeno postupali.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o općem upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana [...] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. [...] Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

20. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantna odredba glasi:

Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

[...] Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

[...] Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da mu je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» zbog, kako navodi, «[…] sporosti u rješavanju upravnih organa i redovnog suda po njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog bračnog druga i zbog nemogućnosti da ni nakon pet godina od podnošenja zahtjeva dobije konačnu odluku». Predmetni postupak, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, nalazio se u fazi odlučivanja povodom apelantove tužbe protiv rješenja drugostepenog organa kojim je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…] Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva da mu se odobri povoljnija penzija nakon smrti njegove supruge, odnosno da mu se odobri prelazak na korištenje porodične penzije, započeo 5. novembra 2004. godine, te da je, prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, taj postupak u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva traje više od sedam godina i još nije završen, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U konkretnom slučaju se radi o postupku povodom apelantovog zahtjeva da mu se odobri povoljnija penzija nakon smrti njegove supruge, odnosno da mu se odobri prelazak na korištenje porodične penzije. U tom postupku je trebalo utvrditi da li apelant ispunjava uvjete za «povoljniju penziju», odnosno da li je, u smislu člana 113. Zakona o PIO, povoljnija porodična penzija iza umrlog bračnog druga od starosne penzije koju je apelant primao. Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

32. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku prvostepeni organ donio rješenja u tri navrata, te da je drugostepeni upravni organ u tri navrata odlučivao o apelantovoj žalbi. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantovoj tužbi kojom je pokretao upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa, te da je u oba slučaja poništavao akte koje su donijeli organi uprave, i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su postupci pred organima uprave i redovnim sudom trajali relativno kratko. Međutim, ukupna dužina trajanja postupaka doprinijela je sveukupnom trajanju predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230- D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

33. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što postupak u navedenom predmetu traje više od sedam godina i još uvijek nije završen, jer je predmet pred Kantonalnim sudom na rješavanju povodom apelantove tužbe protiv drugostepenog rješenja. Ustavni sud smatra da su za ovako dugo trajanje postupka odgovorni organi uprave koji, i nakon jasnih uputa u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica navedenih u presudama Kantonalnog suda, nisu na jasan i potpun način te činjenice uspjeli utvrditi a doneseno je ukupno šest rješenja. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovode do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se predmet trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom od 28. oktobra 2009. godine i da je tom sudu «opravdanje» za neodlučivanje o tužbi iz 2009. godine činjenica da predmete rješava prema redoslijedu prijema tužbe u sud i da se trenutno rješavaju predmeti koji su zaprimljeni 2007. i 2008. godine. Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Kantonalni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

35. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak povodom apelantovog zahtjeva da mu se odobri povoljnija penzija traje više od sedam godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

36. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u tome što postupak povodom zahtjeva da se apelantu odobri prelazak na korištenje porodične penzije nije završen ni nakon sedam godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih upravnih organa i redovnog suda.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3088/09 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio