Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-846/09 (M.S.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-846/09

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 846/09, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M.S.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000428 08 Gž od 5. decembra 2008. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000428 08 Gž od 5. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000428 05 P od 2. aprila 2008. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 15. decembra 2011. godine, apelant je 23. decembra 2011. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda kao i Federalnog pravobranilaštva, zatraženo je 11. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovor 19. i 30. juna 2009. godine, a Federalno pravobranilaštvo 9. septembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 28. marta 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federacije BiH – Vlade Federacije BiH, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je zatražio da sud nakon provedenog postupka obaveže tuženu da mu isplati na ime plate za februar 2001. godine iznos od 405,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. marta 2001. godine pa do isplate i za mjesec mart 2001. godine iznos od 405,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2001. godine pa do isplate. Dalje je apelant tražio i da sud obaveže tuženu da mu na ime regresa za godišnji odmor za 2000. godinu isplati iznos od 406,06 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2001. godine pa do isplate, za 2001. iznos od 435,07 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2002. godine pa do isplate i za 2002. godinu iznos od 476,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2003. godine pa do isplate. Pored toga, apelant je tražio i naknadu troškova postupka.

7. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 000428 05 P od 2. aprila 2008. godine obavezao tuženu da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine iznos od po 405,00 KM, što ukupno iznosi 810,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja (stav prvi izreke presude). Tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćenog regresa za 2002. godinu isplati iznos od 460,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. marta 2005. godine pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja (stav drugi izreke presude). Dalje, Općinski sud je u cijelosti odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade za regres za 2000. i 2001. godinu sa zakonskim zateznim kamatama (stav treći izreke presude), te je obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da se apelant počevši od 1997. godine, na osnovu Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, nalazio u radnom odnosu kod tužene, u vojnoj jedinici u Mostaru. Dalje je Općinski sud utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tužene na osnovu Sporazuma koji je zaključio s tuženom 1. aprila 2002. godine, u kojem se tužena obavezala da će apelantu isplatiti sve neisplaćene plaće prije prestanka radnog odnosa, kada budu obezbijeđena sredstva za ovu namjenu. Općinski sud je istakao da je preuzimanjem obaveze plaćanja neisplaćenih plaća apelantu tužena priznala navedena potraživanja, zbog čega je sud zaključio da je tom radnjom prekinut tok zastare (član 387. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Općinski sud je istakao da je 28. novembra 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH koji je u članu 4. propisao da su opće obaveze iz člana 3. tog zakona dugovi nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine, a pod tačkom 4. tog stava navedene su obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO i VF. Navedeno je da je članom 5. ovog zakon bilo propisano da će Federacija izmiriti opće obaveze iz člana 4. tog zakona u gotovini i otpisivanjem, te da će u gotovini biti isplata neisplaćenih neto plaća i naknada uposlenicima FMO i VF.

9. Također, sud je naveo i da je u Javnom pozivu za prijašnje uposlenike FMO i VF, koji do tada nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 2002. godinu koji je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 46/07, pozvani svi uposlenici prijašnjeg FMO i VF BiH koji nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća da se radi izmirenja obrate Federalnom ministarstvu finansija, s tim da je visina duga za prijašnje uposlenike FMO i VF objavljena na web stranici, te se i to, po ocjeni Općinskog suda, ima smatrati priznanjem duga u smislu člana 378. ZOO-a. Općinski sud je zaključio da je, cijeneći navedene zakonske odredbe, tužena priznala apelantova potraživanja, pa se samim tim može prihvatiti da je prekinut tok zastare zbog čega je primjenom člana 106. Zakona o radu sud utvrdio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu navoda da su utužena potraživanja koja se odnose na naknadu plaća za februar i mart 2001. godine zastarjela.

10. U pogledu apelantovog potraživanja naknada na ime regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu, Općinski sud je istakao da potraživanje za isplatu regresa ističe istekom godine na koju se odnosi. Budući da je apelant podnio tužbu 28. marta 2005. godine proizlazi, kako je to naveo Općinski sud, da su zastarjela sva potraživanja zaključno sa 28. martom 2002. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da nije prošao rok od tri godine za potraživanje apelanta za regres za 2002. godinu. Budući da je apelant dokazao da mu je izdato rješenje o korištenju godišnjeg odmora za 2002. godinu, sud je usvojio taj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu regresa za 2000. i 2001. godinu Općinski sud je prihvatio izneseni prigovor o apsolutnoj zastari potraživanja, smatrajući da je on, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu, osnovan. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno

11. Dalje, Općinski sud je istakao da apelantu nije dosudio zakonske zatezne kamate za glavno potraživanje koje se tiče isplate plaća za februar i mart 2001. godine, shodno odredbi člana 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Naime, odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona propisano je da se otpisuju kamate na opće obaveze iz člana 4. tog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. od 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate.

12. Također, Općinski sud je istakao da je odluku o zakonskoj zateznoj kamati za apelantovo potraživanje na ime naknade na ime regresa za 2002. godinu dosudio prema članu 279. ZOO-a, cijeneći činjenicu da regres dospijeva istekom godine na koju se odnosi.

13. Protiv prvostepene presude apelant je 17. aprila 2008. godine podnio žalbu, čiji je sastavni dio bio i apelantov prijedlog Općinskom sudu za donošenje dopunske presude. Naime, apelant je u podnesenom prijedlogu istakao da je sud propustio da odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, jer u izreci presude nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na naknadu plaća za februar i mart 2001. godine.

14. Rješavajući podnijete žalbe apelanta i tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 000428 08 Gž od 5. decembra 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu a žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu djelomično preinačio na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na ime regresa za 2002. godinu, počevši od 28. marta 2005. godine pa do konačne isplate. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

15. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su predmet potraživanja naknade iz radnog odnosa. S obzirom na odredbe iz člana 106. Zakona o radu prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, postupio pravilno kada je usvojio prigovor o zastari potraživanja za naknadu za regres iz 2000. i 2001. godine, za koje je dao pravilno obrazloženje. Pored toga, prema stavu Kantonalnog suda, tužena je zaključivanjem Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u FMO preuzela obavezu da apelantu isplati sve neisplaćene plaće za period prije prestanka službe kada budu osigurana sredstva za ovu namjenu, preuzimajući na taj način obavezu isplate, te da je na taj način prekinut tok zastare (član 387. ZOO). Po ocjeni Kantonalnog suda, ovaj sporazum jeste priznanje duga, priznanje već zastarjele obaveze, a osim toga javni poziv za prijašnje uposlenike FMO i VF, koji do objave poziva nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 2002. godinu predstavljaju također priznanje već zastarjele obaveze, a pismeno priznaje zastarjele obaveze u smislu člana 365. ZOO-a smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

16. Kantonalni sud je naglasio da su neosnovani apelantovi navodi o odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos plaća za februar i mart 2001. godine zbog toga što je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. ovog zakona, a to su dugovi FBiH i to od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. od 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate.

17. U skladu s navedenim zakonskim propisima Kantonalni sud je istakao da je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata za regres za 2002. godinu, navodeći da je to zbog toga što je apelant podnio tužbu 28. marta 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnom postupanju redovnih sudova. Naime, apelant ističe da je on u podnijetoj tužbi tražio da sud obaveže tuženu da mu naknadi glavni dug na ime potraživanja naknada iz radnog odnosa te zakonske zatezne kamate počevši od dana kada je tužena počela da kasni, u iznosu od 12%, shodno Zakonu o visini stope zakonske zatezne kamate. Međutim, apelant navodi da redovni sud ne samo da mu nije dosudio traženu kamatu nego čak nije dosudio ni zakonsku kamatu propisanu odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojim je propisano da se kamata za opće obaveze dodijeljene u izvršnoj ispravi donesenoj u sudskom postupku isplaćuju po stopi od 2,5%. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u činjenici što, prema odluci Kantonalnog suda, kamata na potraživanje iz radnog odnosa ne teče nikako. Osim toga, apelant je istakao da je Kantonalni sud povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja u drugim predmetima odlučio drugačije, te da je njega u tom smislu stavio u diskriminirajući položaj u odnosu na druge desetine osoba budući da je u tim predmetima tužiteljima dosudio i sporedno potraživanje.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da odluka koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi s apelantovim navodima te da je svoju odluku taj sud utemeljio na provedenim dokazima koje je prilikom odlučivanja cijenio i u presudi obrazložio.

20. Kantonalni sud je istakao da je odluku donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući razloge navedene u pobijanoj presudi. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da se u konkretnom slučaju prije svega radi o potraživanjima koja su zastarjela, te samim tim da apelantova potraživanja predstavljaju naturalnu obavezu tužene. Pored toga, tužena je istakla da apelantu sporna potraživanja nisu isplaćena zbog toga što se on nije prijavio na javni poziv za prijavu spornih potraživanja. Također, tužena je istakla da je na taj način apelant propustio da iskoristi efektivna pravna sredstava, jer da se odazvao na javni poziv njegovo naturalno potraživanje bi bilo isplaćeno.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 53. stav 2. tačka 2.

(2)Tužba mora sadržavati:

2)određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev.) Član 175. stav 2.

O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, [...] Član 176.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražbina. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

23. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

24. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 23/00):

Član 25.

[…] Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana.

Član 29.stav 1 Osim naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.

25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 279. stav 3 (3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

26. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 66/04, 49/05 i 35/06):

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima, nastale na osnovu:[…] obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), […] kao i način njihovog izmirenja.

Član 3. stav 1. tačka 1.

Unutarnji dug Federacije iznosi 1.858,9 miliona KM, a čine ga:

1) opće obveze u iznosu od 947,9 miliona KM, Član 4.

Opće obaveze iz člana 3. ovoga Zakona su dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od slijedećih obaveza: […] 4. obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnoga ministarstva obrane i Vojske Federacije u iznosu od 31,3 milijuna KM; […] Član 6. st.2. i 3.

Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do dana konačne isplate, otpisuje se.

Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5%.

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2009. godine a apelacija je podnesena 19. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelantova potraživanja naknada iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelant tvrdi da Kantonalni sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je potraživao isplatu zakonske zatezne kamate na plaće za februar i mart 2001. godine, kao i za regres za 2002. godinu, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava.

36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. Ustavni sud u principu nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

37. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

38. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Kantonalni sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen u tužbi, Ustavni sud konstatira da je apelant u podnesenoj tužbi od 28. marta 2005. godine postavio tužbeni zahtjev koji se sastojao od glavnog potraživanja i sporednih potraživanja, u skladu s odredbom člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP-a. Ovim članom je propisano da tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja. Također, Ustavni sud podsjeća i da je članom 176. ZPP-a propisano da presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražbina, te da u slučaju postojanja više zahtjeva sud o svim tim zahtjevima odlučuje jednom presudom.

39. Ustavni sud prije svega primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju Presude broj 07 58 P 000428 05 P od 2. aprila 2008. godine naveo da je tužbenom zahtjevu za neisplaćene plaće apelanta za drugi i treći mjesec 2001. godine […] u cijelosti udovoljeno, mada u dispozitivu presude nije ništa navedeno o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenom na sporedna potraživanja (zakonske zatezne kamate na naknade plaća za februar i mart 2001. godine). S druge strane, iako o ovom dijelu tužbenog zahtjeva nije odlučeno u izreci presude iz obrazloženja presude je evidentno da je Općinski sud razmatao ovaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sporedna potraživanja – kamate, te obrazložio da apelantu nisu dodijeljene kamate u smislu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u podnijetoj žalbi tražio da sud donese dopunsku presudu kojom će odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, budući da je Općinski sud to propustio. Međutim, Općinski sud je bez donošenja odluke o apelantovom prijedlogu predmet proslijedio Kantonalnom sudu na rješavanje.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud donio presudu kojom je odlučio da se žalba [apelanta] odbija kao neosnovana, a žalba tužene djelomično uvažava, prvostepena presuda se djelomično preinačava na način da se [apelant] odbija sa tužbenim zahtjevom isplate zakonskih zateznih kamata na ime regresa za 2002. godinu, počev od 28. marta 2005. godine pa do konačne isplate. Kantonalni sud je također odlučio da se u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđuje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da ni Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi nije uzeo u obzir apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, te da se nije kretao u okviru tužbenog zahtjeva. Navedeno potvrđuje da Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2. ZPP-a, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku kao ni odredbu člana 176. ZPP-a prema kojoj je trebalo da odluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja.

41. Ovakav zaključak proizlazi kako iz dispozitiva osporene presude tako i iz obrazloženja u vezi s tužbenim zahtjevom za naknadu zakonskih zateznih kamata. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi vezani za odbijanje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamate na plaće za period februara i mart 2001. godine neosnovani, budući da je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. tog zakona od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. od 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate. Međutim, Ustavni sud ističe da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom, usmjerenim na isplatu plaće za februar i mart 2001. godine, potraživao zakonske zatezne kamate počevši od 1. marta 2001. godine, odnosno 1. aprila 2001. godine pa do isplate pa dato obrazloženje (u kojem se dakle ističe da se otpisuju kamate od 28. novembra 2004. godine pa do isplate) ne korespondira tužbenom zahtjevu budući da Kantonalni sud, izuzev pozivanja na navedene zakonske odredbe, nije obrazložio na osnovu čega je zaključio da apelant uopće nema pravo na zakonske zatezne kamate, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je izrekom odluke odlučio o potraživanju kamata na dosuđeni iznos regresa, pa nije jasno zašto bi to sporedno potraživanje (kamate na dosuđeni iznos regresa) imalo drugačiji tretman s aspekta izreke presude u odnosu na kamate na dosuđene iznose plaća o kojem niti prvostepeni sud niti drugostepeni sud nisu odlučili izrekom presude.

42. Dakle, budući da Kantonalni sud nije ispravio propust Općinskog suda te ni on nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, i to kako one koji se tiču primjene materijalnog prava (ZOO odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH) tako i procesne (čl.2. i 176. ZOO) koji ga obavezuju da se kreće u okviru postavljenog zahtjeva, odnosno da odluči o glavnoj stvari i sporednim tražbinama, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio učiniti, a što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan, što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. S obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede njegovog prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, u pogledu odluke o zateznim kamatama na potraživanja iz radnog odnosa pri čemu izrekom presude uopće nije odlučio o apelantovim sporednim potraživanjima, čime je povrijedio njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38 Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović