Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1591/09 (N. V. i L. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Apelacija preuranjena
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1591/09

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1591/09,rješavajući apelaciju Nedeljka Vukovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Vukovića i Laze Vukovića podnesena zbog navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 050983 08 P (stari broj: P-2324/86).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Vukovića i Laze Vukovića podnesena zbog navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nedeljko Vuković i Lazo Vuković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 050983 08 P (stari broj: P-2324/86).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 4. oktobra 2011. godine je zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 050983 08 P (stari broj: P-2324/86).

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. septembra 2009. godine, a spis 12. oktobra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 15. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelanti i Milorad Vuković su 5. juna 1982. godine podnijeli tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih države SFRJ, Komande Vojnog okruga Banja Luka, Opštine Skender-Vakuf i SIZ-a za regionalne puteve Banja Luka radi naknade štete. Predmet je registrovan pod brojem P-1301/82.

7. Opštinski sud je donio Presudu broj P.1301/82 od 15. novembra 1984. godine kojom je usvojio predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Skender-Vakuf (u daljnjem tekstu: tužena) i obavezao je da apelantima i Miloradu Vukoviću isplati novčane iznose na ime prouzrokovane materijalne štete bliže navedene u presudi sa kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i u dijelu u kojem je tužba podnesena protiv ostalih tuženih -države SFRJ, Komande Vojnog okruga Banja Luka i SIZ-a za regionalne puteve Banja Luka.

8. Protiv navedene presude apelanti i Milorad Vuković, kao i tužena izjavili su žalbe Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Rješenjem broj Gž:196/86 od 1. jula 1986. godine žalbe uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na podnosioce žalbe i državu SFRJ i u ukinutom dijelu i u dijelu koji se odnosio na troškove parničnog postupka predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2324 od 6. septembra 1993. godine predmetni postupak je prekinut do prestanka ratnih okolnosti i navedeno je da će se nastaviti na predlog jedne od stranaka nakon prestanka okolnosti zbog kojih je prekinut.

10. Apelanti i Snježana Vuković, kao nasljednica preminulog Milorada Vukovića, 31. decembra 2007. godine podnijeli su predlog Osnovnom sudu za nastavak predmetnog postupka. Osnovni sud je, s tim u vezi, dostavio predlog Okružnom sudu da se za nadležni sud odredi drugi sud, i to Osnovni sud u Kotor-Varoši. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-V-08-000 117 od 27. marta 2008. godine predlog odbio, te je Osnovni sud Rješenjem broj P-2324/86 od 4. juna 2008. godine riješio da se postupak nastavi.

11. Nakon toga apelanti i Snježana Vuković su 14. jula 2008. godine precizirali tužbeni zahtjev na način da su kao tužene naveli JP „Putevi Republike Srpske“, Opštinu Kneževo i Republiku Srbiju. S tim u vezi, Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-08-002 519 od 22. avgusta 2008. godine odbacio tužbu protiv Republike Srbije uz obrazloženje da se na Republiku Srbiju primjenjuju odredbe čl. 25 i 26 Zakona o parničnom postupku iz kojih proizilazi da međunarodno pravo isključuje mogućnost suđenja sudova u RS strancima koji uživaju pravo imuniteta i suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama. U međuvremenu Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 25. novembra 2009. godine, te nakon toga dostavio spis Okružnom sudu na rješavanje povodom žalbe koju su apelanti i Snježana Vuković izjavili protiv navedenog rješenja od 22. avgusta 2008. godine. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 050983 11 Gž od 29. aprila 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Postupak je u toku pred Osnovnim sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da od 2008. godine nije bilo nikakvih aktivnosti u predmetu i da je, s tim u vezi, svaki komentar suvišan, jer više od 27 godina nije donesena odluka o njihovom tužbenom zahtjevu. Smatraju da im je zbog toga prekršeno i pravo na pristup sudu i pravo na imovinu, jer je jedini način da zaštite svoju imovinu bio da se obrate sudu, a koliko u tome uspijevaju, vidi se po tome što je na preostalom dijelu njihovog imanja mjesno šumsko gazdinstvo vršilo sječu i prosijecanje šumskog puta a da o tome nisu pitali nikoga a končana sudska odluka još uvijek nije donesena. Zbog toga, apelanti traže da im Ustavni sud dosudi novčanu naknadu za nematerijalnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je očigledno da nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, budući da su apelanti tek na kraju 2007. godine zatražili nastavak predmetnog postupka.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

18. Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak po tužbi apelanata pred Osnovnim sudom nije bio okončan i da je još uvijek u toku. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na pravo na imovinu

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodna kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (...)

21. Prema navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije u toku pred prvostepenim sudom, te da, osim što je tužba apelanata rješenjem odbačena u dijelu u kojem je bila podnesena protiv Republike Srbije i što su apelanti na to rješenje izjavili žalbu Okružnom sudu, koja je odbijena kao neosnovana, nije raspravljano o meritumu tužbenog zahtjeva, niti je u tom pogledu donesena bilo kakva odluka. Iz toga slijedi da je, u smislu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena.

VII. Meritum

22. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja postupka, prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

24. Apelanti su pokrenuli predmetni postupak 5. juna 1982. godine. Postupak je još uvijek u toku pred Osnovnim sudom.

25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale Ustavni sud će uzeti u obzir i stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja ove odluke, dakle, period od 16 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje ukupno 29 godina i šest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

26. Apelanti su 5. juna 1982. godine podnijeli tužbu nadležnom sudu radi naknade materijalne štete nastale na poljoprivrednom imanju. Na osnovu predočenog, Ustavni sud nije mogao da zaključi da se u konkretnom slučaju radi o naročito složenom postupku kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja.

27. Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena 1986. godine, ali da je nakon toga predmet u žalbenom postupku vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu poslije čega je 1993. godine doneseno rješenje o prekidu postupka zbog ratnih dešavanja uz naznačenje da će se predmetni postupak nastaviti po predlogu neke od stranaka nakon prestanka okolnosti zbog kojih je prekinut.

28. Ustavni sud, dalje, primjećuje da se apelanti od 1996. godine pa do 31. decembra 2007. godine, dakle, punih 11 godina, nisu obraćali sudu zahtjevom za nastavak predmetnog postupka, te da su tek 31. decembra 2007. godine zatražili nastavak predmetnog postupka. Nakon toga, apelanti su precizirali tužbeni zahtjev na način da su, između ostalih, kao tuženu označili i Republiku Srbiju, pa je Osnovni sud rješenjem od avgusta 2008. godine u tom dijelu tužbu apelanata odbacio i u međuvremenu održao pripremno ročište da bi nakon toga predmet bio proslijeđen Okružnom sudu radi rješavanja po žalbi apelanata protiv navedenog rješenja. Nakon što je Rješenjem Okružnog suda od 29. aprila 2011. godine žalba odbijena, predmet je vraćen Osnovnom sudu na nastavak postupka. Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući postupanje Osnovnog suda u smislu kriterijuma uspostavljenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud smatra da ne može da se zaključi da je Osnovni sud, nakon što je zatražen nastavak postupka, bio neaktivan, niti da je svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Ovo osobito imajući u vidu da sud, u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, nije imao mogućnost da nastavi prekinuti postupak bez predloga stranaka.

S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u kojoj je razmatrao apelacije koje su pokretale gotovo identična činjenična i pravna pitanja sa aspekta ocjene navoda o povredi prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u situacijama kad su postupci pred redovnim sudovima prekidani zbog ratnih dejstva. Tako je, naprimjer, u svojim odlukama br. AP 3278/07, AP 373/08 i AP 962/04 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 962/04 od 13. oktobra 2005. godine, broj AP 373/08 od 29. juna 2010. godine i broj AP 3278/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljene na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) Ustavni sud odbio apelacije u dijelu u kojem su podnesene zbog dužine trajanja postupka i zaključio da nije bilo kršenja prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku zbog toga što su apelanti bili pasivni u postupcima i tražili nastavak postupaka prekinutih zbog ratnih dejstava tek nakon više godina nakon okončanja ratnih dešavanja. S tim u vezi, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženja citiranih odluka br. AP 3278/07, AP 373/08 i AP 962/04 u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, budući da se ta obrazloženja u cijelosti odnose i na konkretan predmet.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da dužina predmetnog postupka može da se pripiše apelantima koji su iskazali potpunu pasivnost i nezainteresiranost u predmetnom postupku, koje se ogledaju u propustu da u primjerenom roku zatraže nastavak predmetnog postupka, budući da su nastavak postupka zatražili tek 11 godina nakon prestanka razloga zbog kojih je postupak prekinut iako je rješenjem o prekidu postupka određeno da će se postupak nastaviti na predlog jedne od stranaka. S obzirom na navedeno, te okolnost da je Osnovni sud nakon dostave predloga za nastavak postupka preduzimao procesne radnje u relativno primjerenim rokovima, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta, ne nalazi odgovornost Osnovnog suda za dužinu predmetnog postupka.

30. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su već izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, ponašanje apelanata i suda, odnosno ukupnu dužinu postupka od 29 godina i šest mjeseci, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 16 godina, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju može da se stavi na teret ponašanju apelanata. Ustavni sud, stoga, zaključuje da zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije narušen, odnosno da ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud neće razmatrati zahtjev apelanata za dodjelu novčane kompenzacije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da, iako predmetni postupak traje 29 godina i šest mjeseci, od kojih se 16 godina ubrajaju u relevantan period nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zato što u relevantnom periodu odgovornost za dužinu trajanja postupka snose apelanti koji su iskazali potpunu pasivnost i nezainteresovanost u predmetnom postupku u periodu od 11 godina.

33. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1591/09 (N. V. i L. V.) | Sudska praksa | Aktio