Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1665/09 (M. J.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1665/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1665/09, rješavajući apelaciju Milana Joveša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milana Joveša.
Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Prijedoru pod brojem 77 0 P 004612 99 P, a koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 004612 11 Gž od 25. maja 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Milanu Jovešu, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Joveš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske podnio je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se povodom njegove tužbe vodio pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004612 99 P (stari broj P-1929/99).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 27. avgusta 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 5. oktobra 2011. godine zatražen je na uvid cio spis tog suda broj 77 0 P 004612 99 P.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. septembra 2009. godine, a fotokopiju traženog spisa broj 77 0 P 004612 99 P dostavio je 17. oktobra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 28. septembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 18. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom je zatražio da mu tuženi kao pripadniku Vojske Republike Srpske, zbog učešća u borbenim zadacima prilikom kojih je ranjen, na ime materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 35.500,00 KM.
7. Rješenjem broj P-1929/99 od 5. decembra 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za daljnje vođenje postupka i predmet ustupio Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo).
8. Pravobranilaštvo je nakon održane usmene rasprave Zaključkom broj Un-626/06 od 18. januara 2008. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja sa apelantom, jer apelant nije bio saglasan sa ponuđenim prijedlogom da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 2.000,00 KM.
9. Dopisom od maja 2009. godine Osnovni sud je pozvao apelanta da podnesenu tužbu ispravi i dopuni, u skladu sa odredbama čl. 53 i 336 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), što je apelant nakon primitka dopisa i učinio. U oktobru 2009. godine Osnovni sud je tuženom dostavio tužbu na odgovor.
10. Pripremno ročište je održano u maju 2010. godine, a nakon sprovođenja dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke, glavna rasprava je sprovedena i zaključena 9. juna 2010. godine.
11. Presudom broj 77 0 P 004612 99 P od 16. septembra 2010. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da apelantu na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati iznos od 1.000,00 KM i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 1.700,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 16. septembra 2010. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate. Apelantu je kao neosnovan odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete od traženih 24.500,00 KM do dosuđenih 2.200,00 KM, te dio za naknadu materijalne štete.
12. Nakon podnošenja apelacije, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 004612 11 Gž od 25. maja 2011. godine. Navedenom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude prihvatio razloge prvostepene presude, kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant je u apelaciji ukazao na dužinu trajanja postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, apelant je istakao povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da je duži period, više od deset godina, onemogućen u ostvarenju prava za naknadu štete. Predložio je da se Osnovnom sudu naloži da predmet riješi i da se Vlada Republike Srpske obaveže da mu isplati nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Sem navedenog, apelant je ukazao na povredu prava na imovinu i zabranu diskriminacije iz čl. II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije, ali ove povrede nije obrazlagao.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju potvrdio činjenicu koja se odnosi na prijem apelantove tužbe, te je u vezi s tim naveo da su predmeti, primjenom odredbi Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, dostavljani nadležnom Pravobranilaštvu, radi vođenja postupka vansudskog poravnanja. U konkretnom slučaju, apelantov predmet je nadležnom Pravobranilaštvu dostavljen 5. decembra 2005. godine. Od tog datuma pa do avgusta 2008. godine predmet je bio u proceduri u nadležnom Pravobranilaštvu, a nakon toga je vraćen Osnovnom sudu na daljnji postupak. Za period koji je uslijedio nakon toga, u odgovoru je navedena opštepoznata činjenica reorganizacije rada sudova i CMS sistema vođenja predmeta, koji je trajao nekoliko mjeseci, te velik broj predmeta i mali broj sudija. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
16. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
Član 2.
Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.
Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 6.
Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. jun 2006. godine.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što Osnovni sud, u momentu podnošenja apelacije, nije duži period donio odluku o njegovom zahtjevu iz tužbe. Za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom donesene su Presuda Osnovnog suda broj 77 0 P 004612 99 P od 16. septembra 2010. godine i Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 004612 11 Gž od 25. maja 2011. godine. Međutim, imajući u vidu da je apelant ukazao na nemogućnost dobijanja odluke duži period, isključivo u odnosu na postupak pred Osnovnim sudom, kao i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
24. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Apelant je naveo da postupak pred Osnovnim sudom traje veoma dugo, duže od deset godina, zbog čega je uskraćen u ostvarenju svojih prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u vrijeme dok se predmet nalazio u Osnovnom sudu, koji u vrijeme podnošenja apelacije nije donio odluku o apelantovom zahtjevu iz tužbe.
26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se dogodile nakon podnošenja apelacije, te da Ustavni sud, shodno članu 32 Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na to da se nakon donošenja presuda Osnovnog suda a zatim i Okružnog suda apelant nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka pred Okružnim sudom, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 18. juna 1999. godine, kada je apelant podnio tužbu, pa do donošenja presude Osnovnog suda od 16. septembra 2010. godine.
27. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 11 godina i tri mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U konkretnom slučaju se radi o sporu koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale za vrijeme rata. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
29. Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud, nakon prijema apelantove tužbe, u periodu od šest godina nije preduzeo niti jednu procesno pravnu radnju. Tek je donošenjem Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, koji je stupio na snagu u novembru 2005. godine, zaključkom od 5. decembra 2005. godine Osnovni sud cio spis dostavio nadležnom Pravobranilaštvu. Budući da u postupku pred Pravobranilaštvom nije postignuto vansudsko poravnanje, predmet je ponovno u avgustu 2008. godine vraćen Osnovnom sudu na daljnje postupanje. Od tog perioda zakazana su dva ročišta i to jedno pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te je presuda povodom apelantovog zahtjeva iz tužbe donesena 16. septembra 2010. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao reorganizaciju rada redovnih sudova, veliki priliv predmeta i mali broj sudija, ne dajući nikakvo obrazloženje za nepostupanje povodom apelantove tužbe u trajanju od šest godina. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
30. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda, prema kom su države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju, i Pravobranilaštvo kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo je ukupnoj dužini trajanja postupka, s obzirom na to da se apelantov predmet pred Pravobranilaštvom rješavao nešto duže od dvije godine i zbog toga što nije postignut sporazum vraćen je redovnom sudu na nadležno postupanje. Međutim, s obzirom na ukupnu dužinu od 11 godina trajanja postupka povodom apelantove tužbe, ovaj period u svoj ukupnosti nije toliko značajan. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije uticao na trajanje postupka jer za to nije imao priliku budući da Osnovni sud više od šest godina nije preduzimao radnje na koje je prema relevantnim zakonskim odredbama bio obavezan. Činjenica da apelant pred Pravobranilaštvom nije prihvatio vansudsko poravnanje ne može se staviti apelantu na teret, jer je njegovo pravo da ne prihvati ponudu. Nakon što je Pravobranilaštvo ponovno ustupilo predmet Osnovnom sudu, Osnovnom sudu je trebalo dvije godine da postupak okonča i donese presudu. Prema mišljenju Ustavnog suda, period od 11 godina ne može se smatrati «razumnim» u smislu standarda člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom na to da se ne radi o složenom sporu, a apelant svojim radnjama nije uzrokovao ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovom zahtjevu u periodu od 11 godina i tri mjeseca prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta odgovornost snosi Osnovni sud.
32. Budući da je postupak pred Osnovnim sudom okončan nakon podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
33. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). S obzirom na značaj koji ovaj predmet ima za apelanta, te ocjenjujući da se radi o postupku koji ne zahtijeva posebnu hitnost u postupanju, Ustavni sud smatra da apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od po 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
35. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada je prvostepeni sud odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete donio nakon 11 godina i tri mjeseca, pri čemu tako dugo trajanje postupka može da se pripiše ponašanju prvostepenog suda koji je propustio da djelotvorno kontroliše postupak.
37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović