Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2798/09 (M. B. iz Banje Luke)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2798/09

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2798/09, rješavajući apelaciju Miroslave Butorac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Miroslave Butorac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0P 054752 08 P, koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese odluku o izjavljenoj reviziji na Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054752 11 Gž, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miroslava Butorac iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 2. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog, kako je navela, povrede „efektivnog prava apelantkinje na pravičan postupak i pristup sudu“ u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem P-1070/05. Apelantkinja je 19. aprila 2010. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 16. februara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 31. oktobra 2011. godine i 10. januara 2012. je zatražen spis na uvid.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. marta 2010. godine, a kopiju traženog spisa 24. januara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantkinji 12. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelantkinjina majka Zora Butorac (u daljnjem tekstu: apelantkinjina majka) je 9. avgusta 2005. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenula postupak protiv Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja v.s.p. 63.800,00 KM. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-1070/05. U podnesenoj tužbi je postavljen tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je apelantkinjina majka bila nositeljka stanarskog prava na četvorosobnom stanu, površine 128 m², u Banjoj Luci, u Ulici Vase Pelagića broj 15 -17 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u privatnoj svojini, na osnovu ugovora o zakupu od 29. aprila 1954. godine, te da se naloži tuženom da apelantkinjinoj majci dodijeli odgovarajući stan radi otkupa, a u suprotnom da joj nadoknadi tržišnu cijenu stana u iznosu od 63.800,00 KM.

7. Osnovni sud je 7. aprila 2006. godine tuženom dostavio tužbu na odgovor na koju je tuženi odgovorio 17. aprila 2006. godine. Odgovor je dostavljen apelantkinjinoj majci 17. maja 2006. godine.

8. Apelantkinjina majka je 19. septembra 2006. godine i 11. januara 2007. godine podnescima dostavljenim Osnovnom sudu urgirala da sud postupa, budući da je, kako je navela u urgenciji, u dubokoj starosti.

9. Osnovni sud je održao pripremno ročište 28. septembra 2007. godine na kojom je punomoćnik apelantkinjine majke obavijestio sud da je ona preminula 19. marta 2007. godine, te da je član njenog porodičnog domaćinstva i zakonski nasljednik apelantkinja. Takođe, u skladu sa novonastalom situacijom, punomoćnik je uredio tužbeni zahtjev. Nastavak pripremnog ročišta je održan 20. novembra 2007. godine na kojem je izvršena subjektivna preinaka tužbe, te je apelantkinja označena kao tužiteljka i u tom pravcu je izvršeno i uređenje drugog dijela tužbenog zahtjeva. Nakon toga, Osnovni sud je održao pripremno ročište 13. i 17. decembra 2007. godine i 29. januara 2008. godine, a 12. marta 2008. godine je održao glavnu raspravu koju je nakon sprovedenih dokaza i zaključio.

10. Osnovni sud je Presudom broj P-1070/05 od 11. aprila 2008. godine utvrdio da je Zora Butorac – apelantkinjin pravni prednik bila sve do svoje smrti (19. marta 2007. godine) nositeljka stanarskog prava na predmetnom stanu, a na osnovu ugovora o zakupu stana zaključenog 29. aprila 1954. godine sa Upravom II stambene zajednice Banja Luka (stav prvi izreke presude). Dalje, Osnovni sud je odbacio kao preuranjen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da se naloži tuženom da apelantkinji kao članu porodičnog domaćinstva pravnog prednika [umrle majke] dodijeli odgovarajući stan, bliže opisan u izreci presude, te da sa apelantkinjom zaključi ugovor o zakupu radi njegovog otkupa, ili da, umjesto dodjele ove strukture i površine stana, isplati apelantkinji protivvrijednost tog stana po tržišnoj vrijednosti od 2.200,00 KM po m², odnosno po tržišnoj cijeni u momentu pravosnažnosti presude sa obavezama naknade poreza na promet, kapitalne dobiti i drugih dažbina (stav drugi izreke presude).

11. Apelantkinja je 5. maja 2008. godine podnijela žalbu protiv odbacujućeg dijela presude.

12. Osnovni sud je predmetni spis dostavio Okružnom sudu u Banjoj Luci 24. juna 2008. godine. Međutim, Okružni sud je predmetni spis vratio 4. septembra 2008. godine Osnovnom sudu radi otklanjanja uočenog nedostatka, navodeći da u spisu nedostaje ugovor o korišćenju stana od 29. aprila 1954. godine.

13. Osnovni sud je 30. septembra 2008. godine vratio spis Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj 011 0 Gž 08 001 143 od 31. oktobra 2008. godine ukinuo prvostepenu presudu u osporenom „odbijajućem“ dijelu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova tužena dužna da omogući apelantkinji otkup drugog odgovarajućeg stana do 28. jula 2009. godine ukoliko se utvrdi da je njen zahtjev osnovan. Navedeno je da je Osnovni sud povrijedio odredbu člana 67 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odbacio apelantkinjinu tužbu u dijelu koji se odnosi na dodjelu drugog odgovarajućeg stana. Naime, naglašeno je da tužba u parničnom postupku ne može da se odbaci kao preuranjena, jer takva mogućnost nije predviđena niti jednom odredbom ZPP, pa o takvoj tužbi mora da se meritorno odluči.

14. Predmetni spis je 1. decembra 2008. godine vraćen Osnovnom sudu u kojem je tatim evidentiran pod brojem 71 0P 054752 08 P.

15. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao pripremno ročište 30. septembra i 16. novembra 2010. godine. Glavna rasprava je održana i zaključena 25. januara 2011. godine.

16. Osnovni sud je Presudom broj 71 0P 054752 08 P od 28. februara 2011. godine naložio tuženom da apelantkinji kao članu porodičnog domaćinstva umrle majke dodijeli dvosoban stan, površine 58 m², u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luka, te da sa apelantkinjom zaključi ugovor o zakupu dodijeljenog stana u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude radi njegovog otkupa (stav prvi izreke presude). Stavom drugim izreke presude sud je odlučio da tuženi može da se oslobodi prednje obaveze ako apelantkinji isplati tržišnu vrijednost stana sa svim dažbinama u iznosu od 160.000,00 KM u roku od 30 dana nakon isteka obaveze iz stava prvog ovog tužbenog zahtjeva.

17. Osnovni sud je 24. maja 2011. godine dostavio predmet Okružnom sudu radi rješavanja po žalbi tuženog od 23. marta 2011. godine, koji je Presudom broj 71 0 P 054752 11 Gž od 29. septembra 2011. godine žalbu tuženog odbio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 054752 08 P od 28. februara 2011. godine potvrdio.

18. Tuženi i apelantkinja su presudu Okružnog suda primili 8. i 10. novembra 2011. godine.

19. Protiv presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju 2. decembra 2011. godine.

20. Osnovni sud je primjerak revizije dostavio apelantkinji na odgovor 22. decembra 2011. godine na koju je apelantica odgovorila 23. decembra 2011. godine. Apelantkinjin odgovor je dostavljen tuženom 30. decembra 2011. godine.

21. Ustavni sud konstatuje da je prilikom dostave kopije predmetnog spisa Ustavnom sudu (24. januara 2012. godine) predmetni spis još uvijek bio kod Osnovnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela da je sa majkom bila u posjedu predmetnog stana do 14. septembra 1995. godine, kada su istjerane iz njega. Nakon majčine smrti apelantkinja je nastavila „borbu“ za dodjelu odgovarajućeg stana, ali, kako to ističe apelantkinja, Osnovni sud ne vrši svoju zakonsku funkciju radi zakonitog rješavanja spora za dodjelu odgovarajućeg stana. Apelantkinja ističe: „U konkretnom slučaju od podnošenja tužbe (9.8.2005. godine) do podnošenja apelacije na predmetu nije ništa urađeno u smislu učinkovitog rješenja spora. Time je povrijeđeno efektivno pravo apelantkinje na pravičan postupak i pristup sudu.“ Apelantkinja naročito ističe da Osnovni sud, nakon što je predmet vraćen sa Okružnog suda na ponovni postupak, nije postupio u skladu sa zakonskom obavezom iz člana 228 ZPP i predmet uzeo u rad. Naprotiv, apelantkinja navodi da je predmet „bio zagubljen“ i nakon mjesec dana traganja pronađen. Zbog navedenog, apelantkinja traži da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, te da naloži Osnovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja uzme predmet u rad. U dopuni apelacije apelantkinja je istakla da su spisom bile zadužene četiri sudije i da se predmet nalazi u „pasivi“ slijedom čega je očigledno da se na predmetu od podnošenja tužbe nije ništa radilo u pravcu donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

b) Odgovor na apelaciju

23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju od 3. marta 2010. godine naveo da se sudija koji je zadužen predmetnim spisom već duže vrijeme nalazi na bolovanju, te da će odmah nakon povratka sa bolovanja uzeti predmet u rad. Takođe, Osnovni sud je naveo da će, u slučaju da dužina sudijinog bolovanja bude neizvjesna, spis biti presigniran drugom sudiji.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 237. st. 1. i 2.

1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 konvertibilnih maraka, [ ].

25. Zakon o privatizaciji državnih stanova – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

(1) Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.

(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština, dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.

[ ]

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, te budući da je navode apelacije u konačnici protumačio kao navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII. Meritum

30. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno „efektivno pravo na pravičan postupak i pristup sudu“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantkinja navela da smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, obrazlažući to činjenicom „da od podnošenja tužbe (9.8.2005. godine) do podnošenja apelacije nije ništa rađeno u smislu učinkovitog rješenja spora“. Međutim, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da u predmetnom slučaju nije sporno pitanje da li je apelantkinja imala pravo na pristup sudu, budući da su prema stanju spisa u dosadašnjem toku postupka redovni sudovi (Osnovni i Okružni) o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu u konačnici raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta. Navedeno, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 43/04, tačka 18).

34. Međutim, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i apelantkinjine navode, proizilazi da apelantkinja, ustvari, ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud razmotriti apelacione navode apelantkinje sa tog aspekta.

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

37. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 9. avgusta 2005. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu. Budući da je tuženi izjavio reviziju protiv drugostepene presude, proizilazi da se predmetni postupak trenutno vodi pred Vrhovnim sudom i da još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda jeste šest godina i otprilike šest mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja da je apelantkinjina majka bila nositeljka stanarskog prava na stanu u privatnoj svojini počev od 1954. godine do smrti, te obaveze tuženog da apelantkinji, kao članu porodičnog domaćinstva, budući da je predmetni stan denacionalizovan, dodijeli drugi odgovarajući stan ili njegovu tržišnu novčanu protivvrijednost. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o sporu za koji u zakonu ne postoje posebne odredbe da je po prirodi hitan. Međutim, uzimajući u obzir konkretne činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da ovakva vrsta spora zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja, budući da je apelantkinja, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, počev od 14. septembra 1995. godine lišena mogućnosti da koristi predmetni stan, a nije dobila ni drugi u zamjenu.

40. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon osam mjeseci od podnošenja tužbe (9. avgusta 2005. godine), tuženom dostavio tužbu na odgovor, te da je apelantkinjinoj majci dostavio odgovor 17. maja 2006. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, mada su bile ispunjene sve procesne pretpostavke za zakazivanje pripremnog ročište, bio potpuno neaktivan do 28. septembra 2007. godine, dakle, u periodu od godinu i tri mjeseca od dostavljanja odgovora na tužbu, odnosno u periodu od dvije godine i otprilike dva mjeseca od dana podnošenja tužbe, mada je apelantkinjina majka u dva navrata urgirala da sud postupa, ističući u urgencijama da je u dobokoj starosti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, nakon uzimanja u rad predmetnog spisa, u relativno kratkom vremenskom periodu održao šest ročišta (28. septembra, 20. novembra, 13. decembra i 17. decembra 2007. godine, kao i 29. januara i 12. marta 2008. godine) i 11. aprila 2008. godine donio presudu. Dakle, Osnovni sud je postupao u ovom periodu aktivno, ali nedjelotvorno, jer je donio odluku pogrešno primjenjujući odredbe ZPP.

41. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, nakon prijema predmeta sa Osnovnog suda (24. juna 2008. godine), u žalbenom postupku u relativno kratkom roku odlučio o podnesenoj žalbi (31. oktobra 2008. godine) i 1. decembra 2008. godine predmetni spis vratio Osnovnom sudu. Takođe, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je i u drugom navratu, kada je predmet bio kod njega na odlučivanju, u relativno kratkom roku odlučio o podnesenoj žalbi, budući da je 24. maja 2011. godine zaprimio predmetni spis a odlučio po žalbi tuženog Presudom broj 71 0 P 054752 11 Gž od 29. septembra 2011. godine. Stoga, Ustavni sud konstatuje da postupanje Okružnog suda nije u znatnoj mjeri doprinijelo tome da predmetni postupak traje nerazumno dugo.

42. Dalje, ocjenjujući postupanje Osnovnog suda u ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža da je tom sudu trebala godina dana i 10 mjeseci da zakaže pripremno ročište i nastavi da radi u predmetnom postupku, te da taj period Osnovni sud nije ničim opravdao osim navodima da se sudija koji je zadužen predmetom nalazi na bolovanju, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u kom slučaju ne može biti razlog za neuzimanje predmeta u rad. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon ponovnog uzimanja u rad predmeta, u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje na način da je održao tri ročišta (30. septembra i 16. novembra 2010. godine, te 25. januara 2011. godine), te da je 28. februara 2011. godine donio Presudu broj 71 0P 054752 08 P kojom je odlučio o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

43. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje da je apelantkinja u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinijela dužini postupka pred Osnovnim sudom, nego, suprotno, da je njena majka urgirala da sud postupa. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka nerazumno i da bi moglo da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Osnovni sud na njih ukazao. Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Osnovni sud ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala ovolika dužina postupka u predmetu, a da se pri tome ne radi o složenom sudskom postupku, te naročito uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni spis od izuzetne važnosti za apelantkinju.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, gledana u cjelini, iako su redovni sudovi, uključujući i Osnovni sud, u pojedinim periodima procesne radnje preduzimali u primjerenim rokovima, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Iako je Ustavni sud utvrdio da je procesna neaktivnost Osnovnog suda prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari glavni uzrok kršenja apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu činjenicu da se postupak trenutno vodi pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud primjećuje da je za donošenje konačne odluke o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu neophodno da Vrhovni sud donese odluku o reviziji. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), koja analogno može da se primijeni i u apelantkinjinom slučaju, da naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu koji se kod tog suda trenutno vodi povodom izjavljene revizije na Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054752 11 Gž. Ovo zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne donese konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada u postupku, koji je od izuzetne važnosti za apelantkinju, ni nakon šest godina i šest mjeseci od podnošenja tužbe nije donijeta konačna odluka, a dosadašnjem trajanju postupka je u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud u Banjoj Luci, koji nije ponudio razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2798/09 (M. B. iz Banje Luke) | Sudska praksa | Aktio