Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3922/09 (J. V.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3922/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3922/09, rješavajući apelaciju Jovanke Velemir, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovanke Velemir podnesena zbog navoda o nerazumnoj dužini trajanja izvršnog postupka koji se vodi u Opštinskom sudu u Bugojnu pod brojem 046-0-I-06-003 977.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovanka Velemir (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića podnijela je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi u Opštinskom sudu u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) pod brojem 046-0-I-06-003 977. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 28. juna 2010. godine i 4. oktobra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je, takođe, 4. oktobra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 046-0-I-06-003 977.
3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. jula 2010. godine, a 26. oktobra 2011. godine je dostavio i odgovor i spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda na apelaciju dostavljen je apelantkinji 21. jula 2010. godine i 12. januara 2012. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem Ministarstva privrede Srednjobosanskog kantona – Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija), usvojena je apelantkinjina žalba i naloženo preduzeću UNIS BINAS d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: poslodavac/izvršenik) da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja donese odluku o apelantkinjinom radnopravnom statusu, u skladu sa članom 143 stav 2 Zakona o radu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod poslodavca/izvršenika, da je poslodavcu/izvršeniku u zakonom propisanom roku podnijela zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa jer u međuvremenu nije zasnovala radni odnos sa drugim poslodavcem, „te da poslodavac/izvršenik nije apelantkinji uspostavio radnopravni status u zakonom predviđenom roku, odnosno do 5. maja 2000. godine“.
7. Protiv navedenog rješenja poslodavac/izvršenik je izjavio žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu, koja je Rješenjem broj 03-34-516/03 od 12. septembra 2004. godine odbila žalbu i potvrdila rješenje Komisije.
8. Apelantkinja je 13. oktobra 2006. godine Opštinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje rješenja Komisije kojim je naloženo da se apelantkinji uspostavi radnopravni status radnika na čekanju od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 4. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, izvrši obračun plata za taj period i uplata doprinosa, donese rješenje o prestanku radnog odnosa ukoliko je poslodavac/izvršenik ne pozove na posao nakon prestanka statusa radnika na čekanju i u tom slučaju isplati otpremninu u iznosu od 1.112,97 KM. Opštinski sud je Rješenjem broj 046-0-I-06-003 977 od 25. oktobra 2006. godine dozvolio predloženo izvršenje, te je 22. avgusta 2007. godine rješenje o izvršenju dostavio na izvršenje d.d. Turkish Ziraat Bank Bosnia. Poslodavac/izvršenik je nakon toga donio rješenje kojim je apelantkinji uspostavljen radnopravni status od 4. februara 2000. godine, zaključno sa 5. majem 2000. godine. Nakon toga apelantkinja nije pozvana na posao, pa joj je priznato pravo na otpremninu. Apelantkinja je sa poslodavcem/izvršenikom potpisala ugovor o isplati otpremnine, ali joj otpremnina nije isplaćena.
9. Turkish Ziraat Bank Bosnia d.d. je aktom od 28. avgusta 2007. godine obavijestila i apelantkinju i Opštinski sud da je tog dana izvršena blokada računa poslodavca/izvršenika i da je apelantkinjino potraživanje zavedeno u evidenciju redoslijeda naplate. Nakon toga, na zahtjev apelantkinje i Opštinskog suda, i Opštinski sud i apelantkinja su obaviješteni da nije došlo do promjena na izvršenikovom računu, te da su tom poslodavcu/izvršeniku blokirani računi i u drugim bankama, što proizilazi i iz obavještenja Centralne banke od 17. jula 2007. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja navodi da su joj zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da njene urgencije Opštinskom sudu nisu urodile plodom, te da poslodavac/izvršenik nije izvršio predmetno rješenje iako još uvijek uredno posluje. Apelantkinja navodi da Opštinski sud namjerno odugovlači sa izvršenjem predmetnog rješenja kako bi njeno potraživanje doživjelo zastaru.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da u konkretnom postupku nisu prekršena apelantkinjina prava jer je taj sud postupio u skladu sa zakonom i zbog toga što postupak izvršenja dugo traje zbog nemogućnosti postupanja na predloženom predmetu izvršenja budući da na računu poslodavca/izvršenika nema sredstava. Opštinski sud navodi da se u tom sudu vodi nekoliko stotina izvršnih predmeta u kojima je navedeni poslodavac/izvršenik, jer su njegovi računi u više banaka blokirani.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 33/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Član 5 Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 166 st. 1, 2, 4 i 5 Prinudno izvršenje (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može da se provede nad svim sredstvima na njegovim računima u banci, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Rješenjem o izvršenju nad novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese s transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiroračuna u banci da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.
(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika sa kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.
(5) Sud će rješenjem o izvršenju obavezati banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na računu izvršenika ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenih rješenjem o izvršenju.
Izvještaj obuhvata promjene na računu za period od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora da sadrži svaku transakciju na računu, uključujući podizanje gotovine, uplate na račun i isplate sa računa, unutarbankarske i međubankarske prenose. Podaci koji se dostavljaju, a koji se odnose na međubankarske prenose moraju da sadržavaju, između ostalog, ime primaoca i broj računa u odredišnoj banci.
Član 167 Redoslijed naplate (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostavljanja rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostavljanja i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Član 169 Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu naznačenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji naznači tražilac izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u potpunosti da naplati izvršno potraživanje zbog nedostatka sredstava na računu, držaće rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drukčije određeno.
(3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz to obavještenje banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
14. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja navodi da izvršni postupak, u kom je pravosnažnim rješenjem suda dozvoljeno predloženo izvršenje, još uvijek nije okončan jer poslodavac/izvršenik nije ispunio obavezu prema apelantkinji na način kako je određeno predmetnim rješenjem o dozvoli izvršenja – nije joj isplatio pripadajuću otpremninu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je pri razmatranju problema efektivnog sprovođenja rješenja o izvršenju (da li je izvršenik izvršio svoje obaveze prema tražiocu izvršenja), koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, već iskazao stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 82/09). Sem toga, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dopustiva, budući da je nesporno da predmetni postupak nije okončan u smislu člana 64 ZIP-a.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
16. Apelantkinja smatra da su joj zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršena prava iz člana II/3e), k) m) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; i Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05), te da se izraz „presuda“ mora široko tumačiti u smislu da treba uključivati sve vrste odluka i rješenja kao i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2358/07 od 13. decembra 2007. godine, tačka 23, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelantkinja, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti izvršenja rješenja koje je doneseno u upravnom postupku u kom su rješavana pitanja uspostavljanja prava iz radnog odnosa, koje u smislu relevantnih odredbi ZIP-a (član 23 stav 1 tačka 2) predstavlja izvršnu ispravu, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6 stav 1 Evropske konvencije i ono „...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi...“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
19. Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kom su države ugovornice dužne da organizuju svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te da obezbijede izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84).
20. Kako je već rečeno, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog toga što se, prema njenom mišljenju, nikako ne izvršava rješenje o izvršenju Opštinskog suda kojim je poslodavcu/izvršeniku naloženo da izvrši pravosnažno rješenje Federalne komisije, prema kom je dužan da apelantkinji reguliše radnopravni status, u skladu sa članom 143 Zakona o radu, odnosno da joj isplati otpremninu. Ustavni sud nalazi da iz činjenica predmeta proizilazi da je poslodavac/izvršenik apelantkinji regulisao radnopravni status radnika na čekanju, te sa apelantkinjom zaključio sporazum o isplati otpremnine, ali da joj otpremnina nije isplaćena.
21. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon što je njegovim rješenjem predmetno izvršenje dozvoljeno, rješenje dostavio d.d. Turkish Ziraat Bank na sprovođenje ali da rješenje, kako je već rečeno, nije izvršeno, i to zbog izvršenikove insolventnosti, tj. zbog nesporne platežne nesposobnosti poslodavca/izvršenika jer su mu računi u više banaka blokirani, te je apelantkinjino potraživanje zavedeno u evidenciju redoslijeda naplate. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetna banka, nakon dostavljanja rješenja o izvršenju na sprovođenje, obavijestila i apelantkinju i Opštinski sud o nedostatku sredstava, u skladu sa članom 169 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, te da je isto učinila i krajem 2010. godine na zahtjev Opštinskog suda. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja (vidi Evropski sud, Šostarić protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 31): „Moguće propuštanje izvršenja presude zbog siromaštva dužnika ne može se uzeti protiv države osim i u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, na primjer, njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka (vidi, mutatis mutandis, predmet Omasta v. Slovakia (dec.), br. 40221/98, 10. prosinca 2002.)“. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Opštinski sud u apelantkinjinom predmetu postupio u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku na način da je u primjerenom roku donio rješenje o izvršenju i dostavio ga banci na sprovođenje, ali da je odlaganje izvršenja u konkretnom slučaju uzrokovano objektivnim razlozima na koje taj sud nije mogao i ne može da utiče (izvršenikova platežna nesposobnost).
22. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog neizvršenja rješenja Opštinskog suda o dozvoli izvršenja.
Pravo na imovinu
23. Apelantkinja smatra da joj je zbog neizvršenja predmetnog rješenja prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu u suštini svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje, pa s obzirom na zaključke u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije potrebno posebno ispitivati.
Ostali navodi
24. Apelantkinja se, takođe, žali da su joj zbog neizvršenja rješenja prekršeni i pravo na zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, sem što se paušalno pozvala na kršenje navedenih prava, nije ničim obrazložila u čemu se njihovo kršenje sastoji, kao i da se kršenje ovih prava, u suštini, i ne može dovesti u vezu sa predmetom konkretnog spora. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka kada je nadležni Opštinski sud postupao u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku i kada do izvršenje rješenja nije došlo zbog insolventnosti poslodavca/izvršenika čiji su računi u više banaka blokirani.
26. Takođe, ne postoji kršenje prava na zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja, sem paušalnih navoda o kršenju ovog prava, nije ničim obrazložila u čemu se navodno kršenje sastoji i kada se kršenje ovih prava, u suštini, ne može dovesti u vezu sa predmetom konkretnog spora.
27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović