Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-460/09 (I. K., A. K. i N. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-460/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 460/09, rješavajući apelaciju Ismete Kulenović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61. st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ismete Kulenović, Azemira Kulenovića i Nermina Kulenovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056180 02 P.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese odluku o reviziji u predmetu broj 71 0 P 056180 11 Rev u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Ismeti Kulenović, Azemiru Kulenoviću i Nerminu Kulenoviću, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati pojedinačno iznose po 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ismeta Kulenović, Azemir Kulenović i Nermin Kulenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Danske, koje zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056180 02 P (raniji broj P-1778/02).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 22. maja 2009. godine i 25. oktobra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je 15. novembra 2011. godine zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 056180 02 P.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 17. juna 2009. godine i 31. oktobra 2011. godine. Vrhovni sud je 30. novembra 2011. godine dostavio na uvid traženi spis.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda su apelantima dostavljeni 25. januara 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelanti su 19. jula 2002. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Tankose Dabić, Ljiljane Dabić, Željka Dabića, Krstana Dubravca i Čede Markelića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina. Predmetna tužba je evidentirana pod brojem P-1778/02. Podneskom od 25. novembra 2002. godine, apelanti su urgirali da Osnovni sud uzme predmet u rad.
7. Osnovni sud je, 20. januara 2005. godine dostavio diplomatskom poštom tužbu na odgovor I, II i III-tuženom u Kanadu. Takođe, Osnovni sud je 28. marta 2005. godine dostavio tužbu na odgovor IV i V-tuženom, koji su 22. aprila 2005. godine dostavili sudu svoj odgovor na tužbu.
8. Dopisom Ministarstva pravde Republike Srpske od 11. aprila 2005. godine, Osnovni sud je obaviješten da diplomatskom poštom nije uručena tužba na odgovor I, II i III-tuženom jer su nepoznati na datim adresama.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1778/02 od 9. maja 2005. godine vratio tužbu apelantima, sa uputom da urede tužbu u smislu odredaba člana 336 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te dostave tačne adrese za tužene.
10. Podneskom od 17. maja 2005. godine, apelanti su dostavili sudu adrese za I, II i III-tuženog. Nakon toga, Osnovni sud je 5. oktobra 2005. godine dostavio zamolnicu Ministarstvu pravde Republike Srpske da diplomatskom poštom dostavi tužbe na odgovor I, II i III tuženom na adrese koje su u prilogu dostavljene.
11. Dopisom Ministarstva pravde od 21. decembra 2005. godine Osnovni sud je ponovo obaviješten da diplomatskom poštom nije uručena tužba I, II i III-tuženom, budući da su na dostavljenim adresama bili nepoznati. Nakon toga, apelanti su podneskom od 29. marta 2006. godine predložili da sud u smislu odredaba člana 296 stav 2 tač. 4 i 5 ZPP-a, I, II i III-tuženom postavi privremenog zastupnika. Takođe, apelanti su podneskom od 26. aprila 2006. godine postavili svoj konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev.
12. Dalje, iz stanja spisa koji je pribavljen proizilazi da nakon dopisa Ministarstva pravde u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo procesnih aktivnosti Osnovnog suda do 23. maja 2007. godine (period od godinu dana i pet mjeseci), kada je predsjednik Osnovnog suda, odlučujući o zahtjevu za izuzeće sudije B.D. u predmetom spisu, donio Rješenje broj 071-0- Su-07- 000891 kojim je usvojio zahtjev navedenog sudije za izuzeće.
13. Podnescima od 25. decembra 2007. godine, 29. januara, 4. marta, te 7. aprila 2008. godine, apelanti su urgirali da Osnovni sud postavi privremenog zastupnika I, II i III-tuženom i time omogući procesne pretpostavke za vođenje daljnjeg postupka u predmetnoj stvari.
14. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1778/02 od 22. aprila 2008. godine, I, II i III-tuženom nepoznatog boravišta je postavljen privremeni zastupnik Ilija Bogojević, advokat iz Banje Luke. Nakon što je navedeno rješenje postalo pravosnažno i objavljeno u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 55/08 od 13. juna 2008. godine, Osnovni sud je 2. septembra 2008. godine dostavio tužbu privremenom zastupniku I, II i III-tuženog na odgovor, a on je 6. oktobra 2008. godine dostavio sudu svoj odgovor na tužbu.
15. Tužioci su podnescima od 7. oktobra i 17. novembra 2008. godine, te 8. januara 7. maja, 21. jula i 12. oktobra 2009. godine, urgirali kod suda da zakaže pripremno ročište. Predmetni spis je 17. februara 2009. godine zaveden pod novim brojem 71 0 P 056180 02 p.
16. Osnovni sud je pripremno ročište zakazano za 17. decembar 2009. godine odložio. Nakon toga, pripremno ročište zakazano je i održano 15. januara 2010. godine, te je za 31. mart 2010. godine zakazano ročište za glavnu raspravu koje je odloženo za 21. maj 2010. godine. Dalje, na ročištu za glavnu raspravu održanom 21. maja 2010. godine, Osnovni sud je proveo dokazni postupak i to saslušanjem svjedoka, čitanjem materijalnih dokaza, među kojima je i čitanje nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te je navedeno ročište odložio i nastavak zakazan za 28. juni 2010. godine. Osnovni sud je 28. juna 2010. godine održao i zaključio ročište za glavnu raspravu, te obavijestio parnične stranke da će sud odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti u zakonom propisanom roku te dostaviti u skladu s pravilima dostavljanja pismena propisanim odredbama ZPP-a.
17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056180 02 p od 28. jula 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata na način kako je precizirano u stavu 1 do 12 izreke presude. Protiv navedene presude IV i V tuženi su 13. oktobra 2010 godine, a privremeni zastupnik I, II i III tuženog 29. oktobra 2010. godine izjavili žalbe koje je sud 18. oktobra 2010. godine, odnosno 1. novembra 2010. godine, dostavio apelantima na odgovor.
18. Osnovni sud je 15. novembra 2010. godine dostavio predmetni spis Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na daljnji postupak po žalbi.
19. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 056180 10 Gž od 28. decembra 2010. godine kojom je žalbu IV i V tuženih djelimično usvojio, te prvostepenu presudu preinačio na način kako je precizirano u stavu 3 do 9 izreke, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 1, 2 i 11 izreke) u odnosu na sve tužene, prvostepena presuda potvrđena.
20. Protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 056180 10 Gž od 28. decembra 2010. godine, IV i V tuženi su 16. februara 2011. godine izjavili reviziju koju je Osnovni sud 1. marta 2011. godine dostavio apelantima na odgovor.
21. Osnovni sud je, 28. marta 2011. godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu na daljnji postupak po reviziji, o kojoj Vrhovni sud, prema podacima kojim raspolaže Ustavni sud, nije donio odluku do momenta donošenja odluke o apelaciji.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da su 19. jula 2002. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina i predaje u posjed, a koja je zavedena pod brojem P-17780/02. Prema navodima apelanata, do podnošenja apelacije sud nije postupao po njihovoj tužbi iako su putem punomoćnika više puta pismeno urgirali tražeći od suda da se njihov predmet uzme u rad. S obzirom da „ni nakon više od šest i po godina“, nisu dobili odluku suda o postavljenom tužbenom zahtjevu, apelanti su istakli da im je zbog „pasivnosti Osnovnog suda“ povrijeđeno njihovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Takođe, apelanti su istakli i zahtjev za naknadu štete u iznosu od po 5.000,00 KM, te naknadu troškova punomoćniku za sastav i podnošenje apelacije u iznosu od 1.750,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju procesnih radnji koje je preduzimao sud, ističući da duži vremenski period sud nije mogao da uruči tužbu na odgovor tuženim. Takođe je naveo da je predmetni spis u međuvremenu dužilo i razduživalo više sudija što je, po mišljenju suda, znatno doprinijelo izvjesnom proteku vremena. Osnovni sud je 31. oktobra 2011. godine obavijestio Ustavni sud o daljnjem toku parničnog postupka nakon donošenja Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 056180 02 p od 28. jula 2010. godine.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu, navodeći da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ zato što Osnovni sud ni nakon „više od šest i po godina“ nije donio odluku u parničnom postupku radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina pokrenutom tužbom od 19. jula 2002. godine. Predmetni postupak se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Osnovnim sudom, koji još uvijek nije bio donio odluku o tužbi apelanata. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII. Meritum
30. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
31. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine, točka 37) prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno da kontrolišu postupak zato što odlučuju o tome kako da se vodi postupak, izvedu dokazi i ocijene djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju da vode računa o svim zahtjevima koji su zagarantovani članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je postupak po tužbenom zahtjevu apelanata započeo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 19. jula 2002. godine, da postupak još uvijek nije okončan i da se predmetni spis nalazi kod Vrhovnog suda radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji IV i V tuženih protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 056180 10 Gž od 28. decembra 2010. godine.
34. Stoga, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je duži od devet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
36. Ustavni sud zapaža da iz spisa prizilazi da su apelanti Osnovnom sudu dostavili sedam urgencija (25. novembra 2002. godine, 7. oktobra i 17. novembra 2008. godine, te 8. januara 7. maja, 21. jula i 12. oktobra 2009. godine), da sud uzme predmet u rad, te da u spisu ništa ne ukazuje da su apelanti doprinijeli dužini postupka, a posebno imajući u vidu da su u veoma kratkom roku postupili po pozivu suda i dostavili adrese za I, II i III tuženog, a nakon toga u četiri navrata (25. decembra 2007. godine, 29. januara, 4. marta, te 7. aprila 2008. godine, urgirali da sud za I, II i III tuženog imenuje privremenog zastupnika.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja tužbe 19. jula 2002. godine u konkretnom predmetu, Osnovnom sud trebalo tri godine i šest mjeseci da preduzme prvu procesnu radnju dostavljanjem tužbe tuženima na odgovor (20. januar 2005. godine), te da je nakon što su apelanti 17. maja 2005. godine uredili tužbu u smislu dostavljanja adresa za I, II i III tuženog, ponovo 5. oktobra 2005. godine poduzeo radnju dostave tužbe na odgovor I, II i III tuženom. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u daljnjem toku postupka, nije poduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 22. aprila 2008. godine, dakle, dvije godine i šest mjeseci kada je donio rješenje o imenovanju privremenog zastupnika za I, II i III tuženog, a nakon objave navedenog rješenja u „Službenom glasniku RS“ od 13. juna 2008. godine, za nepuna dva mjeseca (2. septembra 2008. godine) dostavio privremenom zastupniku I, II i III tuženog tužbu na odgovor. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon jedne godine i tri mjeseca (17. decembra 2009. godine) zakazao pripremno ročište koje je odloženo i održano 15. januara 2010. godine. Nadalje, Osnovni sud je nakon toga u razumnim vremenskim periodima zakazao i održavao ročišta za glavnu raspravu (21. maja i 28. juna 2010. godine), te donio presudu 28. jula 2010. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 19. jula 2002. godine do 20. januar 2005. godine, dakle, period od tri godine i šest mjeseci, koliko je prošlo da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe poduzeo prvu procesnu radnju po tužbi apelanata, odnosno nakon toga period od dvije godine i šest mjeseci potpune neaktivnosti Osnovnog suda, a potom i period od jedne godine i četiri mjeseca koliko je prošlo od dostave tužbe na odgovor privremenom zastupniku I, II i III tuženog pa do održavanja pripremnog ročišta- ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Osnovnom sudu. Naime, činjenica da je Osnovni sud u razumnim vremenskim periodima zakazao i održavao ročišta za glavnu raspravu ne može opravdati propust Osnovnog suda da u skladu sa svojom obavezom upravlja postupkom na način da omogući da se postupak provede bez odugovlačenja i u što kraćem roku.
38. Kad je riječ o daljnjem toku postupka pred Okružnim sudom, nakon donošenja presude Osnovnog suda od 28. jula 2010. godine, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka Okružni sud bio ažuran u preduzimanju procesnih radnji, te u razumnom roku donio svoju odluku (presuda Okružnog suda od 28. decembra 2010. godine).
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, sagledana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ovakav zaključak Ustavnog suda se prvenstveno zasniva na postupanju Osnovnog suda, kao i činjenici da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu, s obzirom da je izostalo obrazloženje od Osnovnog suda, nema ništa što bi opravdalo ovakvo postupanje Osnovnog suda.
40. Iako je Ustavni sud utvrdio da je višegodišnja procesna neaktivnost Osnovnog suda u postupanju po tužbi apelanata glavni uzrok kršenja njihovog prava na suđenje u razumnom roku, te imajući u vidu činjenicu da se postupak trenutno vodi kod Vrhovnog suda po reviziji IV i V tuženog podnesenoj 16. februara 2011. godine protiv presude Okružnog suda od 28. decembra 2010. godine, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), a koja se analogno može primijeniti i u predmetnom slučaju, smatra da je svrsishodno naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne donese konačna odluka, svrha apelacije kao efikasnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Ustavni sud zapaža da su apelanti postavili i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno dužine trajanja predmetnog parničnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
42. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da postupak traje više od devet godina i još uvijek nije završen, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba da se isplati iznos po 1.350,00 KM. Navedene iznose apelantima je, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, dužna da isplati Vlada Republike Srpske.
e) Ostali navodi
43. U odnosu na navode apelanata u pogledu zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizilazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, imajući u vidu da postupak odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata pred redovnim sudovima traje više od devet godina i da još uvijek nije okončan, te da je takva dužina parničnog postupka a priori nerazumna i da bi mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu postojale.
45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović