Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/09 (N. A., S. A., M. B., S. K., M. T., Š. V., N. A.,)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2362/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2362/09, rješavajući apelaciju Nizame Arnaut i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nizame Arnaut, Senade Avdibegović, Medrije Bešlagić, Senahida Kovačevića, Melihe Tanović, Šerife Vrabac i Nedžada Avdibegovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001115 od 19.

maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj P-41/00-K od 31. marta 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na razdvajanje postupka, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nizame Arnaut, Senade Avdibegović, Medrije Bešlagić, Senahida Kovačevića, Melihe Tanović, Šerife Vrabac i Nedžada Avdibegovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001115 od 19.

maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj P-41/00-K od 31. marta 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na prekid postupka, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nizama Arnaut, Senada Avdibegović, Medrija Bešlagić, Senahid Kovačević, Meliha Tanović, Šerifa Vrabac, Nedžad Avdibegović, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001115 od 19. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 41/00-K od 31. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-41/00-K od 31. marta 2008. godine (stavom I izreke) utvrđeno je da se prekida postupak prema Muji Čamdžiću zv. Muhamed (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog gubitka parnične sposobnosti u ovom postupku. Istim rješenjem, (stavom II izreke) odlučeno je da će se postupak nastaviti kada Centar za socijalni rad Kladanj obavijesti sud da je tuženom postavljen staratelja za zastupanje u predmetnoj parnici. Nadalje, (stavom III izreke), navedenog rješenja odlučeno je da se ne prihvati prijedlog punomoćnika apelanata za razdvajanje postupka na dva posebna postupka, i to prema tuženom Muji Čamdžiću i poseban postupak u odnosu na ostale tužene.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih (bliže navedenih u izreci rješenja) radi predaje u posjed nekretnina, te da je punomoćnik apelanata podneskom od 14. marta 2008. godine predložio sudu da prekine postupak dok se prethodno ne riješi pitanje parnične sposobnosti tuženog - Muje Čamdžića koji je u toku postupka pokazivao znake neuračunljivosti. Sud je također, naveo da je predloženo razdvajanje postupka na dva posebna postupka i to, prema tuženom Muji Čamdžiću i poseban postupak u odnosu na ostale tužene, pojašnjavajući da je kod tog prijedloga punomoćnik apelanata ostao i na glavnoj raspravi od 31. marta 2008. godine. Nadalje, sud je naveo da se tuženi koji su bili prisutni na glavnoj raspravi od 31. marta 2008. godine nisu protivili prekidu postupka, te da tuženi Avdija Muhić decidno izjasnio da je Mujo Čamdžić bolestan i da mu treba postaviti zastupnika. Dalje, je navedeno da su se svi tuženi usprotivili zahtjevu za razdvajanje postupka. Sud je odlučujući o prijedlogu punomoćnika apelanata za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP) ocijenio da je isti osnovan. Sud je, također, naveo da se tokom postupka uvjerio da sa tuženim Mujom Čamdžićem nije bilo moguće voditi postupak, da je očigledno da on nije shvatao predmetni postupak i njegov značaj kao i upute suda da angažuje punomoćnika te donese medicinsku dokumentaciju. Sud je dalje naveo da je na ročištu za glavnu raspravu od 31. marta 2008. godine, Mujo Čamdžić ispoljio krajnju agresivnost, te da je na poseban upit sudije o angažovanju punomoćnika odgovorio «da je planirao na terenu baciti bombu gdje bi bilo petero mrtvih» ponovljajući da je neuračunljiv, kao što je to isticao i na pripremnom ročištu od 7. novembra 2007. godine. Sud je zaključio da tuženi Mujo Čamdžić nije u stanju da zastupa svoja prava i interese nalazeći da je opravdan prijedlog punomoćnika apelanata za prekid postupka o čemu je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti, pa je odlučio kao u izreci presude. Nadalje, sud je zaključio da prijedlog apelanata za razdvajanje postupka nije opravdan ocjenivši da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni članom 83. st. 2. i

3. ZPP, kojima je predviđeno «sud može, uz saglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe [..]» te da, «rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana, mogu se, u pravilu, donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano». Sud je obrazložio da u konkretnom slučaju prijedlog punomoćnika apelanata za razdvajanje postupka nije u smislu citiranih odredbi ZPP podnesen na pripremnom ročištu, odnosno do početka glavne rasprave, niti je postojala saglasnost stranaka za razdvajanje postupka zbog čega se pravilnost i zakonitost prvostepene odluke ne može dovesti u pitanje kroz iznesene žalbene navode.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001115 od 19. maja 2009. godine žalba apelanata izjavljena na stav III izreke prvostepenog rješenja (kojim je odlučeno da se ne prihvati prijedlog punomoćnika apelanata za razdvajanje postupka na dva posebna postupka, i to prema tuženom Muji Čamdžiću i poseban postupak u odnosu na ostale tužene) je odbijena i prvostepeno rješenje, potvrđeno. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da za određivanje odvojenog raspravljanja o pojedinim zahtjevima iz predmetne tužbe (u odnosu na Muju Čamđića i u odnosu na ostale tužene nisu ispunjeni uvjeti, jer prijedlog za razdvajanje postupka nije, u smislu odredbi člana 83. st. 2. i 3. ZPP podnesen na pripremnom ročištu, odnosno do početka glavne rasprave, niti je postojala saglasnost stranaka za razdvajanje postupka. Sud je pojasnio da je iz podataka spisa prvostepenog suda vidljivo da je punomoćnik apelanata, podneskom od 17. marta 2008. godine, nakon glavne rasprave održane 18. februara 2008. godine, predložio da se razdvoji postupak u predmetnoj pravnoj stvari i to, u odnosu na tuženog Muju Čamdžića, i u odnosu na ostale tužene. Kantonalni sud je istakao da je žalbu apelanata izjavljenu na stav III izreke pobijanog rješenja odbio i prvostepeno rješenje primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP, potvrdio u stavu III izreke, dok je u preostalom dijelu kao neožalbenom tj. u dijelu na koji žalba nije uzjavljena (stav I i II izreke) kojim je utvrđen prekid postupka prema tuženom Muji Čamdžiću prvostepeno rješenje, ostalo neizmijenjeno.

5. Apelanti ističu da im osporenim rješenjima kojim je odlučeno da se ne prihvati prijedlog za razdvajanje postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, navode hronologiju postupanja sudova smatrajući da je neprihvatljiva odluku prvostepenog suda kojom je odbijen njihov zahtjev za razdvajanje postupka u odnosu na tuženog Muju Čamdžića, iako su za to bili ispunjeni zakonski i faktički uvjeti. Također, smatraju neprihvatljivim i obrazlaženje suda da su navedeni zahtjev mogli postaviti samo na pripremnom ročištu, jer je sistematskim, analognim i ciljnim tumačenjem pravnih normi trebalo doći do zaključka da su ovakav zahtjev, u konkretnom slučaju, mogli istaći i na glavnoj raspravi. Apelanti ističu, da je prvostepeni sud prekinuo postupak iako je navedeno prethodno pitanje mogao sam riješiti, što nije učinio, nego je odlučio da nadležni JU Centar za socijalni rad završi postupak «koji nikada niko nije ni pokrenuo niti ima namjeru da ga pokrene» što znači da je prvostepeni sud raspravu odložio na neodređeno vrijeme i da je potpuno neizvjesno kada će predmet biti završen, naglašavajući da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na djelotvoran pravni lijek.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Dopustivost u odnosu na odluku donesenu u postupku po prijedlogu apelanata za razdvajanje postupka okončanog Rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001115 od 19. maja 2009. godine.

7. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na odluku donesenu u postupku u kojem su Općinski i Kantonalni sud odlučivali o njihovom prijedlogu za razdvajanje postupka okončanog Rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001115 od 19. maja 2009. godine. Ustavni sud smatra da je prvo potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav

1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.

8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog parničnog postupka («procedure»), za koji su apelanti tražili da se razdvoji postupak u predmetnoj stvari na dva posebna postupka, i to prema tuženom Muji Čamdžiću, i poseban postupak u odnosu na ostale tužene, bila odlučujuća za utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosi na razdvajanje postupka ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom zahtijeva za razdvajanje postupka rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li su ispunjeni zakonski uslovi za razdvajanje postupka. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za razdvajanje postupka, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud naglašava da se se odbijanjem zahtijeva za razdvajanjem postupka nastavlja određeni postupak, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove. Iz navedenog proizilazi da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se, shodno tome, apelanti ne mogu pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. Ustavni sud primjećuje da, apelanti ukazuju da im u sudskom postupku u kojem je odbijen njihov zahtjev za razdvajanje postupka prekršeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu da je u slučaju apelanata Ustavni sud, već zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu predmetnog postupka koji se odnosio na razdvajanje postupka, ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pa stoga zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud dalje konstatuje da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo razdvajanje postupka okončanog rješenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001115 od 19. maja 2009. godine, predmetni postupak nije odnosio na prava apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa stoga, zaključuje da su i ovi navodi, također, ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelanti se žale i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, navedeno pravo akcesorno, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u slučaju apelanata, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz čl. 13. Evropske konvencije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na Rješenja Općinskog suda broj P- 41/00-K od 31. marta 2008. godine.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). U konkretnom slučaju apelanti su propustili da iskoriste raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da protiv Rješenja Općinskog suda broj P- 41/00-K od 31. marta 2008. godine, u dijelu koji se odnosio na prekid postupka izjave žalbu Kantonalnom sudu, zbog čega Ustavni sud konstatuje da apelanti nisu iscrpili sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/09 (N. A., S. A., M. B., S. K., M… | Sudska praksa | Aktio