Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/09 (A. I.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Izmijenjene pravne okolnosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2619/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-2619/09, rješavajući apelaciju Almedina Imširovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almedina Imširovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu P-

1082/04 pred Općinskim sudom u Lukavcu, odnosno Općinskim sudom u Tuzli, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

1. Almedin Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnio je 17. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetu P-1082/04 pred Općinskim sudom Lukavac, odnosno Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

2. Apelant je pokrenuo postupak tužbom pred Osnovnim sudom Lukavac 13. februara 1996. godine protiv svog oca Jusufa Imširovića, radi utvrđivanja udjela u zajednički stečenoj imovini.

3. Općinski sud u Lukavcu donio je presudu broj P-111/99 od 18. januara 2000. godine, kojom je utvrdio da je apelant u toku trajanja ekonomske zajednice sa tuženim stekao nekretninu pobliže opisanu u dispozitivu presude, utvrdio da je udio apelanta u sticanju navedene nekretnine 27/100, te je tuženi obavezan da trpi da se apelant upiše kao suposjednik navedenih nekretnina sa navedenim suposjedničkim dijelom. Kantonalni sud u Tuzlu, rješavajući po žalbi tuženog donio je presudu broj Gž.586/2000 od 8. februara 2001. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je tuženi dužan trpjeti da se apelant upiše ako suposjednik spornih nekretnina u javnim knjigama sa dijelom 27/1000, te u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je žalba tuženog djelomično osnovana kao i navodi apelanta da je presuda u odnosu na njega neizvršiva (u odnosu na dio da tuženi trpi da se apelant upiše kao suposjednik), jer je utvrđeno da se sporne nekretnine ne vode na tuženom, već na njegovim sinovima (Admiru Imširoviću i Damiru Imširoviću) i da su isti upisani kao suposjednici sa dijelom ½, po osnovu ugovora o poklonu (Ov.185/95 od 27. marta 1995. godine) zaključenim sa tuženim.

4. Apelant je 31. maja 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu (u Lukavcu), koja je evidentirana kao P-241/01, protiv Jusufa Imširovića, Admira Imširovića i Damira Imširovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava na posjed, a kojim je tražio da se djelomično poništi ugovor o poklonu zaključen između tuženih koji je zaključen 27. marta 1995. godine i ovjeren pred pod brojem Ov-180/1995. godine te da sud utvrdi da je apelant suposjednik na nekretninama (iz ugovora) sa dijelom 27/100, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se apelant upiše kao suposjednik u javnim knjigama, kao i da se u vanparničnom postupku izvrši dioba navedene nekretnine i apelantu preda u posjed.

5. Apelant je podneskom od 24. novembra 2003. godine tražio da se ovaj predmet broj P-241/01 spoji sa predmetom u kojem je donijeta presuda Gž.586/2000 od 8. februara 2001. godine (koji je apelant vodio protiv svog oca Jusufa Imširovića radi utvrđivanja udjela u zajednički stečenoj imovini), a koji se vodi pod brojem P-183/01 i da se vodi pod jedinstvenim brojem P-183/01, jer je u pitanju utvrđivanje prava posjeda na istoj nekretnini.

6. Podneskom od 7. aprila 2005. godine (koji je naslovljen na Općinski sud Tuzla na broj P-

241/01 Općinskog suda Lukavac i dobio novi broj P-1082/04 te je u daljnjem toku nadležan Općinski sud Tuzla) uredio tužbu. Općinski sud dostavio je tužbu na odgovor tuženim 12. aprila 2005. godine, a tuženi su dostavili odgovor na tužbu 11. maja 2005. godine. Apelant je u predmetu P-1082/04 urgirao da se zakaže pripremno ročište 7.februara 2007. godine.

7. Općinski sud je 9. aprila 2010. godine donio rješenje kojim je u predmetu P-1082/04 zakazao pripremno ročište za 31. maj 2010. godine, koje je na izričit prijedlog apelanta odloženo i održano 5. jula 2010. godine. Općinski sud je donio rješenje kojim je zakazao ročište za glavni raspravu za 17. septembar 2010. godine koje je , uz konsultacije sa apelantom i tuženim, odgođeno za 22. oktobar 2010. godine. Na ročištu 22. oktobra 2010. godine Općinski sud je konstatovao da su ispunjene procesne pretpostavke za održavanje glavne rasprave, ali je na prijedlog apelanta odložio glavnu raspravu za 20. decembar 2010. godine na kojem ročištu je apelant izjavio da povlači tužbu jer je sa tuženim postigao dogovor, te će isti riješiti vansudskim putem.

8. Općinski sud je donio rješenje broj P-1082/04 od 18. januara 2011. godine kojim tužbu apelanta u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su tuženi (Admir Imširović i Damir Imširović) pristali na povlačenje tužbe, a tuženi (Jusuf Imširović) nije se izjasnio zbog čega sud u skladu sa članom 59. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je pristao na povlačenje tužbe.

9. Apelant ističe da mu je zbog nedonošenja odluke u predmetu P-1082/04 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji naveo hronologiju predmetnog postupka i postupka koji je prethodio predmetnom postupku, te je tražio da Ustavni sud naloži Općinskom sudu što hitnije rješavanje u predmetu P-1082/04, kao i da mu se za utvrđeno kršenje prava dosudi nematerijalna šteta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;

11. Ustavni sud u vezi sa navodima apelacije smatra neophodnim prvenstveno naglasiti da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 16. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke o meritumu spora što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Međutim, Ustavni sud je već zaključio u svojoj odluci AP 3478/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) da bi u situaciji kad sam apelant povuče tužbu i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na aspekt prava na pravično suđenje u razumnom roku, čime bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje bio sveden na puki formalizam

12. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu apelant obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u predmetu P-1082/04. S obzirom da je apelant povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari i da su tuženi pristali na povlačenje tužbe (prvotuženi se nije izjasnio pa je Općinski sud u skladu sa članom 59. ZPP smatrao da pristaje na povlačenje tužbe) proizilazi da je u međuvremenu došlo je do izmijenjenih pravnih okolnosti zbog kojih je bespredmetno dalje razmatranje apelantovih navoda iz apelacije budući da je apelacija koja je u momentu podnošenja bila dopustiva u daljnjoj fazi postupka okončana rješenjem o povlačenju tužbe, koja odluka ne predstavlja konačnu odluku o meritumu spora i protiv koje apelant i tuženi nisu izjavili žalbu pa je tim rješenjem, koje dakle ima procesni karakter, predmetni postupak okončan. Stoga se dalje razmatranje apelantovih navoda vezanih za nedonošenje odluke u razumnom roku pokazuje bespredmetnim. Isti stav kao u predmetnoj odluci Ustavni sud je zauzeo i u svojoj odluci AP 103/09 od 25. februara 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/09 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio