Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/08 (D. K.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Izmijenjene pravne okolnosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3134/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-3134/08, rješavajući apelaciju Dušanke Kušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Kušić podnesena zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Kušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-
0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine. Apelantica je 23. oktobra i 14. novembra 2008. godine dopunila apelaciju. Uz dopunu apelacije od 14. novembra 2008. godine, apelantica je dostavila punomoć kojom je ovlastila Biljanu Bogdanović, advokata iz Bijeljine, da je zastupa u postupku pred Ustavnim sudom povodom predmetne apelacije.
2. Osnovni sud u Zvorniku je stavom I Presude broj RS.17/01 od 2. septembra 2002. utvrdio da su ništave odluke tužene Republike Srpske-za Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena) donijete putem Osnovnog suda, i to Rješenja br. SU-322/96 od 23. septembra 1996. godine i SU-
337/96 od 10. oktobra 1996. godine kojima je odlučivano o prestanku radnog odnosa apelantici i njenom upućivanju na postupak penzionisanja. Stavom II predmetne presude, tužena je obavezana da apelantici na ime naknade štete isplati: iznos od 4.404,73 KM na ime neisplaćenih plata za period od 1. februara 1997. godine do 31. avgusta 1998. godine, iznos od 1.078,87 KM na ime neisplaćenog regresa i zimnice za isti period, iznos od 1.387,25 KM na ime neisplaćene humanitarne pomoći za isti period, iznos od 266,16 KM na ime neisplaćene otpremnine za odlazak u penziju, iznos od 1.472,20 KM na ime naknade zarada po FI predmetima za isti period, odnosno ukupan iznos od 8.609,21 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. maja 2002. godine, kao i da joj isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.560,00 KM. Stavom III predmetne presude odbijen je kao neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva pobliže opisan u izreci presude.
3. Postupajući povodom žalbe koju je tužena podnijela protiv navedene presude, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 011-0-Ž-06-000 554 od 2. februara 2007. godine, kojom je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u stavu I izreke te presude, dok je povodom žalbe tužene preinačio pobijanu presudu u stavu II izreke te presude smanjivši dosuđene iznose, tako što je obavezao tuženu da apelantici isplati: iznos od 3.282,34 KM na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za period od 1. februara 1997. godine pa do 31. avgusta 1998. godine, iznos od 286,36 KM na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade regresa za godišnji odmor za 1997. i 1998. godinu, iznos od 186,36 KM na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade za zimnicu za 1997. i 1998. godinu, iznos od 1.049,62 KM na ime naknade štete zbog neisplaćene humanitarne pomoći za 1997. i 1998. godinu, iznos od 266,16 KM na ime naknade štete zbog neisplaćene otpremnine zbog odlaska u penziju i iznos od 1.117,18 KM na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade za rad apelantice na FI predmetima za period od 1. februara 1997. godine od 31. avgusta 1998. godine, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i obavezao tuženu da apelantici plati troškove postupka u iznosu od 1.537,00 KM.
4. Postupajući po apelanticinom prijedlogu, Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine, kojim je odredio izvršenje pravosnažne presude zabranom tuženoj kao izvršeniku isplate novčanih sredstava na žiro-računu Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) kod Nove banjalučke banke ili na žiro-računu kod NLB Razvojne banke Banja Luka i prenosom tih sredstava na apelanticin račun, radi naplate apelanticinog potraživanja, koje se sastoji od glavnice duga u iznosu od 6.182,02 KM i obračunate zakonske zatezne kamate u iznosu od 6.188,02 KM, troškova spora od 1.537,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. februara 2007. godine pa do dana isplate i troškova takse na prijedlog i rješenje o izvršenju.
5. Osnovni sud je Rješenjem broj 080-0-I-07-000 732 od 10. oktobra 2007. godine odbio prigovor koji je izvršenik podnio protiv rješenja o izvršenju.
6. Odlučujući o žalbi koju je izvršenik podnio protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-I-07-
000 732 od 10. oktobra 2007. godine, Okružni sud u Bijeljini je donio Rješenje broj 012-0-Gž-08-000 015 od 22. januara 2008. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio to rješenje.
7. Apelantica je u apelaciji i dopunama apelacije tvrdila da Ministarstvo finansija nije postupilo povodom predmetnog rješenja o izvršenju, već da je u telefonskom razgovoru informisana da će joj glavno potraživanje biti isplaćeno, ali bez kamata, na koje nema pravo, te da mora potpisati „sporazum“ kojim odustaje od naplate kamata jer će se u protivnom njena potraživanja svrstati u unutrašnji dug, koji će biti izmiren putem obveznica. U vezi sa tim, istakla je da se u njenom slučaju radi o naknadi štete nastale iz radnog odnosa i da predmetna potraživanja nisu obuhvaćena Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, odnosno da se taj Zakon ne može primjeniti u konkretnom slučaju. Apelantica je u dopuni apelacije od 14. novembra 2008. godine navela da joj je u predmetnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
8. Osnovni sud je dopisom od 15. januara 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je predmetno rješenje o izvršenju 29. februara 2008. godine uputio Ministarstvu finansija na realizaciju i da je, s obzirom da nije bilo povratne informacije, dopisom od 23. aprila 2008. godine zatražio od tog ministarstva da dostavi informaciju o realizaciji predmetnog rješenja o izvršenju, ali da Ministarstvo finansija nije dostavilo traženu informaciju.
9. Osnovni sud je 24. februara 2012. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis predmeta broj 080-0-I-07-000 732.
10. Iz navedenog spisa proizilazi da je Ministarstvo finansija 30. oktobra 2009. godine dostavilo Osnovnom sudu obavještenje da je na apelanticin tekući račun 15. jula 2009. godine uplaćen iznos od 15.158,96 KM, kao i da su po istom osnovu uplaćeni određeni iznosi na račun javnih prihoda, čime je Rješenje o izvršenju broj 080-0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine izvršeno u cjelosti, te je u prilogu tog obavještenja dostavilo dokaze o izvršenim uplatama.
11. Shodno tome, Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 732 od 16. februara 2010. godine, kojim se postupak izvršenja smatra provedenim jer su provedene sve izvršne radnje i „izvršni postupak obustavlja“. Predmetno rješenje dostavljeno apelantici i Ministarstvu finansija i protiv istog nije podnesen prigovor, pa je to rješenje postalo pravosnažno 1. marta 2010. godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
13. Apelantica je podnijela apelaciju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 080-0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine, kojim je tuženoj kao izvršeniku zabranjena isplata novčanih sredstava na žiro-računu Ministarstva finansija kod Nove banjalučke banke ili na žiro-računu kod NLB Razvojne banke Banja Luka i određen prenos tih sredstava na apelanticin račun, radi naplate apelanticinog novčanog potraživanja. Međutim, s obzirom da iz obavještenja Ministarstva finansija dostavljenog Osnovnom sudu 30. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 080-
0-I-07-000 732 od 16. februara 2010. godine proizilazi da je, nakon podnošenja apelacije, Rješenje o izvršenju broj 080-0-I-07-000 732 od 17. avgusta 2007. godine izvršeno tako što je apelantici na njen tekući račun isplaćeno njeno novčano potraživanje, Ustavni sud konstatuje da su u međuvremenu od podnošenja apelacije nastupile izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja apelacije, zbog kojih je bespredmetno dalje razmatranje apelanticinih navoda.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović