Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/09 (V. Š.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3470/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3470/09, rješavajući apelaciju Vujadina Šikmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vujadina Šikmana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 178 od 17. septembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vujadin Šikman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 178 od 17. septembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 201 od 16. aprila 2007. godine i to stavom 1. izreke obavezana je Nova Banjalučka Banka AD Banjaluka Filijala Srbac (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 9. decembra 2002. godine do 17. maja 2004. godine, na ime razlike neisplaćenih plaća za period od 17. maja 2004. godine do 1. marta 2006. godine, na ime kamata, te na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje isplati ukupan iznos od 28.611,83 KM, (sve precizinije u stavu 1. izreke), i sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2007. godine, te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.340,00 KM, dok je stavom 2. izreke iste presude apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. Ujedno istom presudom i to stavom 3. izreke apelant, kao protivtuženi, je obavezan da tuženoj kao protivtužiteljici isplati na ime otpremnine iznos od 4.802,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 2006. godine, dok je stavom 4. izreke tužena kao protivtužiteljica odbijena sa viškom protivtužbenog zahtjeva.
3. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 447 od 17. septembra 2007. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbijen zahtjev za dosudu kamata na iznos od 12.152,90 KM, u odnosu na uplatu doprinosa, tako što je tužena obavezana da apelantu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda PIO, za vrijeme nezaposlenosti od 9. decembra 2002. godine do 17. maja 2004. godine, kao i razliku uplaćenih doprinosa za vrijeme rada kod drugog poslodavca od 17. maja 2005. godine do 1. marta 2006. godine, te u odnosu na protivtužbeni zahtjeva (stav 3.), na način da je zakonska zatezna kamata na iznos od 4.802, 40 KM dosuđena od 25. avgusta 2006. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 178 od 17. septembra 2009. godine reviziju uvažio, osporenu drugostepenu presudu preinačio tako da je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu Osnovnog suda broj 072-0-P-
06-000 201 od 16. aprila 2007. godine ukinuo u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav 1. i stav 2. izreke presude) i tužbu apelanta odbacio.
5. Vrhovni sud je istakao da se u revizijskom postupku pokazalo spornim pitanje blagovremenosti tužbe, s obzirom da je radni odnos apelantu prestao na osnovu odluke tužene od 8. novemebra 2002. godine, da je apelant pokrenuo parnicu pred Osnovnim sudom radi poništenja odluke tužene o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad u kojoj je donesena presuda istog suda broj Rs-42/02 od 7. februara 2003. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-137/03 od 24. novembra 2005. godine, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnesena 26. aprila 2006. godine. Revizijski sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, prečišćen tekst; u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, a tužbu za zaštitu radnik može da podnese u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju, tužena je apelantu otkazala ugovor o radu odlukom od 8. novembra 2002. godine i odlukom Upravnog odbora tužene od 5. decembra 2002. godine.
6. U obrazloženju je još pojašnjeno da je apelant sudsku zaštitu povrijeđenog mu prava tražio tužbom koju je podnio tokom 2002. godine Osnovnom sudu, a taj sud je presudom od 7. februara 2003. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda poništio odluke tužene i tuženu obavezao da apelanta vrati na posao. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, apelant u tom postupku nije tražio naknadu štete po osnovu neostvarene plate i uplatu doprinosa za period u kojem nije radio zbog nezakonitih odluka tužene o otkazu ugovora o radu, već je to učinio podnošenjem tužbe prvostepenom sudu 26. aprila 2006. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, blagovremenost tužbe za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa za period u kojem apelant nije radio se ima cijeniti u odnosu na vrijeme kad je povreda tog prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno kad je apelant saznao za tu povredu. Vrhovni sud je još naveo da apelantu plata i doprinosi nisu isplaćivani odmah nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, pa je apelantu već tada trebalo biti jasno da se time krše njegova prava iz radnog odnosa, pa je apelant zatitu tih prava, u smislu odredbe člana 105. stav
2. ZOR-a mogao tražiti najkasnije u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, kako bi njegova tužba u tom dijelu bila blagovremena.
7. Kako se u konkretnom slučaju radi o rokovima prekluzivnog karaktera o kojima sud vodi računa po službanoj dužnosti, činjenica da prvostepeni sud kod prethodnog ispitivanja tužbe istu nije odbacio kao neblagovremenu, nije od uticaja na zakonitost i pravilnost ove odluke, jer odredbe Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) ne sprječavaju donošenje odluke o odbacivanju tužbe zbog neblagovremenosti i u kasnijim fazama parničnog postupka. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je u konkretnom slučaju tužba podnesena blagovremeno, bilo bi i uslova za meritorno raspravljanje i odlučivanje o ovom sporu, ali s obzirom na to da je tužba podnesena neblagovremeno, takva mogućnost je isključena.
8. Apelant isključivo osporava odluku Vrhovnog suda jer smatra da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola brojh 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U predmetnom slučaju apelant osporava odluku Vrhovnog suda koja je donesena u postupku po reviziji tužene, a kojom je drugostepena presuda preinačena, tako što je žalba tužene uvažene i prevostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu apelanta i kojom je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena.
12. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelant je morao doći do konačne odluke o meritumu svog zahtjeva, odnosno blagovremeno pokrenuti postupak radi isplate naknada proisteklih iz radnog odnosa, budući da mu je još u novembru 2002. godine, odlukom tužene, otkazan ugovor o radu. Ustavni sud zapaža da je apelant vodio sudski postupak radi poništenja kao nezakonitih odluka tužene o otkazu ugovora o radu u kojem apelant nije tražio isplatu predmetnih naknada, već je isplatu tih naknada tražio u postupku koji je pokrenuo neblagovremenom tužbom Osnovnom sudu 26. aprila 2006. godine, odnosno protekom zakonskog roka, u smislu odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a. Propuštanjem apelanta da blagovremeno pokrene parnični postupak, apelant je propustio priliku da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Ovako apelant osporava procesnu odluku u kojoj se Vrhovni sud samo i isključivo bavio procesnim pitanjem blagovremenosti podnesene tužbe. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović