Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3894/09 (N. M.-Š.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3894/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3894/09, rješavajući apelaciju Nijazete Mušinović-Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijazete Mušinović- Šabić podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu, broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijazeta Mušinović-Šabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 9. decembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka okončanog rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine.
2. Odlučujući po apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, Komisija je donijela rješenje broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine kojim je priznato apelantici pravo na otpremninu na način preciziran izrekom navedenog rješenja. Ujedno je utvrđeno da će se isplata vršiti kada se obezbjede sredstva za tu namjenu.
3. Apelantica je podnijela tužbu zbog „šutnje administracije“ 3. jula 2009. godine Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
4. Okružni sud je podneskom od 28. augusta 2009. godine zatražio izjašnjene od apelantice da li ostaje kod podnesene tužbe, budući da je utvrđeno da je doneseno rješenje Komisije, broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine, koje je apelantici uručeno 18. augusta 2009. godine, s obzirom da nije prijavila promjenu adrese.
5. Okružni sud je rješenjem, broj 11 0 U 001 668 09 U od 17. novembra 2009. godine, obustavio postupak po tužbi apelantice jer je apelantica dostavila izjašnjenje, odnosno prijedlog da se postupak obustavi, u kojem je navela da je tek 18. augusta 2009. godine primila rješenje Komisije broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine, kojim joj je utvrđeno pravo na otpremninu.
6. Iz odgovora na apelaciju Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske od 11. oktobra 2010. godine, proizilazi da je apelantici isplaćena otpremnina prema spisku za isplatu otpremnina za decembar 2009. godine-januar 2010. godine.
7. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je postupak donošenja i dostavljanja rješenje o priznanju prava na otpremninu neopravdano dugo trajao, a sve c ciljem da bi se odugovlačio postupak izvršenja rješenja, tj. isplate otpremnine koja joj još uvijek nije isplaćena. Apelantica je također zatražila i naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelantica se žali na povredu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Komisijom, jer joj nikada nije isplaćena otpremnina utvrđena rješenjem Komisije, broj 0575-173-9303/R.B. od 15. juna 2006. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, apelantica prije svog obraćanja Ustavnom sudu nije pokrenula postupak izvršenja predmetnog rješenja, iako je imala mogućnost da podnese prijedlog za izvršenje u skladu sa članom 258. stav 2. Zakonom o opštem upravom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02 i 87/07), kojim je propisano da se izvršenje sprovodi službenim putem kad to nalaže javni interes ili po prijedlogu stranke kad je to u njenom interesu (tražilac izvršenja), tj. apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove moguće prema zakonu, čime se sama lišila mogućnosti da Ustavni sud razmotri pitanje eventualnog kršenja prava na suđenje u razumnom roku pred nadležnom komisijom. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogući prema zakonu, to apelantici ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović