Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/09 (S. M.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3908/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3908/09, rješavajući apelaciju Sadika Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Mešića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 10. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine .
2. Ustavni sud podsjeća da je apelant 19. februara 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 509/09 zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodio pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu AP 509/09 Ustavni sud donio konačnu i obavezujuću odluku (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 509/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisudbih.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je djelimično usvojio apelaciju apelanta i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Okružnog suda koja je donesena u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom, a koju apelant ovom apelacijom osporava, te je apelantu dosuđena naknada na ime nematerijalne štete, dok je u odnosu na povredu prava na nediskirminaciju apelacija odbijena.
3. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 001992 08 P od 27. aprila 2009. godine koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na Mladena-Mlađena Arežinu (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kojim je tražio da sud obaveže prvotuženog i PP «Marketing» (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu solidarno isplate iznos od 88.000,00 KM na ime neosnovanog obogaćenja upotrebom teretnih vozila vlasništo apelanta, kao i iznos od 10.000,00 KM na ime povrata uplate bez osnova, što ukupno iznosi 98.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2000. godine, kao i da mu naknade troškove postupka. Stavom 2. izreke citirane presude postupak u odnosu drugotuženog je prekinut, u smislu odredbe člana 378. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), dok je stavom 3. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova.
4. Iz navoda apelacije kao i priloženih dokaza uz apelaciju proizlazi da apelant nije protiv osporene Presude Okružnog suda broj 75 0 P 001992 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
5. Apelacijom se osporavaju odluke redovnih sudova jer je tim odlukama, kako se u navodima apelacije ističe, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant i u ovoj apelaciji ističe da predmetni postupak nije proveden u razumnom roku čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u svojoj odluci u predmetu broj AP 509/09.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant osporava presude redovnih sudova kojima je u cijelosti odbijen njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je odredbom član 237. ZPP-a propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1.), dok je stavom 2. citiranog člana precizirano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Osim toga stavom 3. istog člana je predviđeno da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
9. U vezi sa gore navedenim Ustavni sud zapaža da je u konrektnom slučaju bio ispunjen i formalni uvjet za korištenje revizije kao vanrednog pravnog lijeka, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi limitirajući iznos od 10.000,00 KM (v.s. 98.000 KM), pa je apelant bio dužan da prije podnošenja apelacije iskoristi taj dopušteni vanredni pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju.
10. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju, apelant je onemogućio Vrhovni sud da preispita osporenu presudu Okružnog suda u svjetlu revizionih navoda. Na taj način apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Na temelju navedenog Ustavni sud konstatuje da revizija, u konkretnom slučaju dopušteni vanredni pravni lijek, nije iskorištena, pa pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović