Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4027/09 (N. G.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4027/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 4027/09, rješavajući apelaciju Nebojše Glamočića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Glamočića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 767 od 24. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000125 od 26. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-1410/03 od 10. januara 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Glamočić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 767 od 24. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000125 od 26. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

1410/03 od 10. januara 2008. godine.

2. Apelant je bio u radnom odnosu kod Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) gdje je obavljao poslove i zadatke policajca. Odlukom Komesara IPTF-a apelantu je oduzeto privremeno ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti. Rješenjem MUP RS broj 05/2-120-826 od 2. decembra 2002. godine utvrđeno je da je apelant ostao neraspoređen zbog interesa službe počev od 20. novembra 2002. godine do okončanja postupka po reviziji Odluke Komesara IPTF-a o oduzimanju privremenog ovlaštenja za vršenje policijskih dužnosti, a najduže šest mjeseci. Konačnom Odlukom Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine potvrđena je ranija Odluka Komesara IPTF-a, od 5. novembra 2002. godine, o neodobravanju certifikacije, što je apelanta učinilo nepodobnim za obavljanje poslova i zadataka kod MUP RS. Na osnovu navedene odluke Komesara IPTF-a MUP RS je donio rješenje broj 05/2-126-82 od 29. januara 2003. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos.

3. Apelant je na rješenje poslodavca broj 05/2-126-82 od 29. januara 2003. godine izjavio prigovor koji je rješenjem broj 05/2-126-82 od 18. marta 2003. godine odbijen i potvrđena odluka o prestanku radnog odnosa.

4. Presudom Osnovnog suda broj RS-1410/03 od 10. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000125 od 26. marta 2008. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja poslodavca broj 05/2-126-82 od 29. januara i 18. marta 2003. godine o prestanku radnog odnosa, kao i da se poslodavac obaveže da mu na ime neisplaćenih plata za period od 29. januara 2003. godine pa do presuđenja isplati iznos od 30.092,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, navedeno je da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja poslodavca u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena konačna Odluka Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine, a kojom je potvrđena ranija odluka o neodobravanju certifikacije. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, u cjelini, kao pravilne, prihvata i ovaj sud, jer Odluka Komesara IPTF, koja je konačna i obavezujuća za tuženu, predstavlja razlog koji „ex lege" dovodi do posljedice koja je predmet zaštite u ovoj parnici. Također, drugostepeni sud je naveo da upravo karakter odluka Komesara IPTF, koje nemaju sudsku zaštitu pred domaćim sudovima, isključuju mogućnost utvrdjivanja osnovanosti razloga za oduzimanje cerifikata, pa su neosnovani apelantovi žalbeni razlozi da su sudovi ovlašteni da ocjenjuju zakonitost ovog rješenja i da se upuštaju u opravdanost razloga za njegovo donošenje. U tom smislu, pravilan je, prema mišljenju drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda da je pravni okvir za donošenje pobijane odluke MUP RS član 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 19/99). Na kraju, drugostepeni sud je istakao da je prvostepena presuda na jasan i pravno utemeljen osnov za prestanak radnog odnosa sa kvalitetnim obrazloženjem, istovremeno potvrdila i ispunjenjenje imperativnog zadatka tužene prihvaćenog najvišim aktima države, koji se odnosi na saradnju Ministarstva unutrašnjih poslova prema međunarodnim policijskim snagama i ispunjenje svih obaveza koje proističu iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 767 od 24. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000125 od 26. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/99), propisano, da radniku, kome je u skladu sa sa odredbama ovog zakona, oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata policajcima, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da je pobijana presuda u suprotnosti sa odredbama člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te mu nije omogućeno pravo na «fer i korektno suđenje», zato što je osnov za prestanak radnog odnosa činjenica da apelant nije dobio certifikat za rad od IPTF-a, što predstavlja razlog za prestanak radnog odnosa iz člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, a apelantu je pružena mogućnost da pred nižestepenim sudovima iznese sve činjenice i da izvede dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

10. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud također zapaža da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cijelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkompatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, može primjeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donesen u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, kojom je apelantu oduzeto privremeno ovlaštenje za vršenje policijske dužnosti, a koja je donesena u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2746/09 od 11. februara 2010. godine, stav 10 dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4027/09 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio