Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4602/11 (M. S.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Postupak priznavanja strane sudske odluke
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4602/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 4602/11, rješavajući apelaciju Maria Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Subašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 003524 11 Kž od 28. septembra 2011.

godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 003524 11 Kv od 27. aprila 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Vahidin Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 003524 11 Kž od 28. septembra 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 003524 11 Kv od 27. aprila 2011. godine. Apelant je u apelaciji tražio da: „do donošenja konačne odluke, u smislu člana 70. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, privremeno obustavi izvršenje kazne zatovra u trajanju od tri godine, po presudi Županijskog suda u Splitu broj K-83/06 od 9. novembra 2006. godine koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I-KŽ-48/07-5 od 29. marta 2007. godine, priznata po presudi Kantonalnog suda broj 06 0 K 003524 11 Kv od 27. aprila 2011. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 003524 11 Kž od 28. septembra 2011. godine.“

2. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 003524 11 Kv od 27. aprila 2011. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 003524 11 Kž od 28. septembra 2011. godine, udovoljeno je zamolnici Ministarstva pravosuđa-Uprave za Europsku uniju i međunarodnu saradnju Republike Hrvatske broj 514-05-05-01-10-12 od 27. oktobra 2010. godine, odnosno zamolnici Županijskog suda u Splitu broj IK I-249/07 od 28. jula 2010. godine za preuzimanje izvršenja kazne zatvora u trajanju od tri godine, izrečene apelantu za krivično dijelo ubojstvo u pokušaju iz člana 90. u vezi sa članom 33. stav 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Kantonalni sud je radnje iz izreke presude Županijskog suda u Splitu, u skladu sa pozitivnim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, pravno kvalificirao kao krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je apelant na osnovu nevaedene zakonske odredbe i uz primjenu članova 43. i 49. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Presudom je određeno da će se vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, na osnovu člana 57. KZ FBiH, u uračunati u izrečenu kaznu.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 431. stav 2, 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine priznao navedenu presudu pravno kvalifikujući radnje iz činjeničnog supstrata presude prema pozitivnim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, dok je u odnosu na činjenično stanje bio vezan već utvrđenim činjeničnim stanjem iz pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj K-83/06 od 9. novembra 2006. godine. Kantonalni sud je istakao da je prilikom odmjeravanja kazne vijeće ovog suda cijenilo svrhu kažnjavanja, opća pravila za odmjeravanje kazne, kao i sve okolnosti koje je cijenio Županijski sud u Splitu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i olakšavajuće okolnosti koje je istakla apelantova braniteljica. Kantonalni sud je naveo da je, pored navedenog, posebno cijenio okolnosti pod kojim je krivično djelo počinjeno, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o priznanju strane sudske presude koja je izrečena za veoma teško krivično djelo, koje je i počinjeno pod posebnim okolnostima, na koje je detaljno ukazano presudom Vrhovno suda države moliteljice. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je naglasio da smatra, da bi udovoljenje zahtjevu apelantove braniteljice za smanjenje kazne apelantu izazvalo opravdano nezadovoljstvo, oštećenog, opće javnosti te zemlje, a s druge strane, to bi odaslalo negativnu poruku počiniocima teških krivičnih djela da sklanjajući se u našu zemlju, izdejstvuju blaže kažnjavanje kod naših sudova, na koji način se krše, pozitivni propisi države moliteljice i potpisani Sporazumi. Takođe, Kantonalni sud je naglasio da je cijenio i nove olakšavajuće okolnosti, koje su se stekle na strani apelanta, koje je istakla njegova braniteljica, a koje za ovaj sud nisu sporne, jer su objektivizirane i nesumnjivo dokazane, ali ovaj sud nalazi, da one ipak nisu od takvog značaja i uticaja, da bi u konkretnom slučaju trebalo udovoljiti zahtjevu apelantove braniteljice i izreći manju kaznu. Kantonalni sud je posebno naglasio da je izrečena kazna od strane suda države moliteljice znatno niža od posebnog minimuma propisane kazne za to isto djelo, po našim pozitivnim propisima, navodeći da je članom 166. stav 1. KZ FBiH za konkretno počinjeno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina zatvora.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelantova braniteljica u žalbenim navodima istakla da je sjednica vijeća, koje je odlučivalo u postupku izvršenja presude inozemnog suda, pred Kantonalnim sudom održana u apelantovom odsustvu, te da je u toku postupka pred Županijskim sudom u Splitu izostalo fer i pošteno suđenje, jer je sud odbio odbio izvesti dokaze predložene od strane apelanta i njegove braniteljice. Vrhovni sud je naveo da je iz zapisnika Kantonalnog suda od 27. aprila 2011. godine vidljivo je da je sjednica vijeća tog suda u krivičnom predmetu apelanta, a u postupku izvršenja presude inozemnog suda, održana u odsustvu uredno obaviještenog apelanta i kantonalnog tužitelja u Travniku, a u prisustvu, apelantove braniteljice. Takođe, da iz navedenog zapisnika proizilazi da apelantova braniteljica na navedenoj sjednici vijeća prvostepenog suda nije predložila odlaganje te sjednice zbog odsustva apelanta. Vrhovni sud je naglasio da: „prema odredbi člana 431. stav 3. ZKP FBiH, o sjednici vijeća iz člana 25. stav 6. istog zakona a u kojoj se donosi presuda u postupku izvršenja presude inozemnog suda, obavještavaju a ne pozivaju tužitelj, osuđeni i branitelj, jasno je da se navedena sjednica može održati u odsustvu uredno obaviještenog tužitelja, osuđenog ili branitelja, pa stoga, održavanjem sjednice vijeća Kantonalnog suda u odsustvu uredno obavještenog apelanta nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.“ Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja presude Županijskog suda u Splitu „ne proizilazi da je taj sud odbio neki dokazni prijedlog tada optuženog apelanta, a iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizilazi da je apelant prvostepenu presudu pobijao zbog povrede prava na odbranu ili zbog pogrešne ocjene od strane prvostepenog suda neophodnosti izvođenja pojedinih dokaza.“ Vrhovni sud je istakao da je apelantova braniteljica u žalbi istakla da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da se apelant odlučio za izdržavanje kazne u Bosni i Hercegovini kako bi dobio manju kaznu ili blažu vrstu kazne, takođe da je osporila navode, iz pobijane presude, o praksi sudova u Bosni i Hercegovini pri odmjeravanju kazni za istovrsna krivična djela kao i djelo za koje je apelant osuđen presudom inozemnog suda, te da je posebno istakla da sud u toku postupka nije uzeo u obzir da je apelant do navedene osude bio neosuđivan. Vrhovni sud je istakao da navodi apelantove braniteljice ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, „jer je za postupak izvršenja presude inozemnog suda irelevantno kojim se razlozima rukovodio apelant pri odluci da zatraži izvršenje presude inozemnog suda čiji je on državljanin“. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da: „izricanje kazne svakoj optuženoj osobi za krivično djelo za koje se oglašava krivom se vrši uz postupak individualizacije kazne s obzirom na ličnost optužene osobe i okolnosti predmetnog krivičnog djela, te se, stoga, ne mogu donositi generalni zaključci o tome koja je kazna uobičajena u pravosuđu Bosne i Hercegovine za određeno krivično djelo.“ Vrhovni sud je naglasio da je odredbom člana 431. stav 2. ZKP FBiH jasno određeno da u postupku izvršenja inozemne presude domaći sud donosi presudu tako što osuđenom, imajući u vidu sankciju koju je izrekao inozemni sud, izriče sankciju prema krivičnom zakonodavstvu Federacije Bosne i Hercegovine, a ne u skladu sa sudskom praksom i kazenenom politikom, kako je to predlagala apelantova braniteljica. Vrhovni sud je naglasio da je domaći sud vezan za sankciju izrečenu u inozemnoj presudi osim u slučajevima kada je potrebno izvršiti prilagođavanje sankcije iz inozemne presude domaćem krivičnom zakonodavstvu, što nije bilo potrebno u konkretnom slučaju. Najzad Vrhovni sud je naveo da apelantova braniteljica nesosnovano žalbom ukazala na potrebu uzimanja u obzir olakšavajućih okolnosti u korist apelanta koje nisu bile utvrđene od strane inozemnog suda, pa i onih nastalih nakon pravomoćnosti presude obzirom da je „prema odredbi člana 68. stav 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 53/09) domaći sud pri izvršenju presude inozemnog suda vezan činjeničnim stanjem utvrđenim u stranoj presudi a da je, prema odredbi člana 16. stav 1. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, država izvršenja vezana za utvrđene činjenice na kojima se temelji sudska odluka“.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Konkretni slučaj se odnosi na postupak priznavanja strane sudske odluke, odnosno preuzimanja izvršenja kazne zatvora u trajanju od tri godine, izrečene apelantu za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 90. u vezi sa članom 33. stav 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske po presudi Županijskog suda u Splitu broj K-83/06 od 9. novembra 2006. godine koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I-KŽ-48/07-5 od 29. marta 2007. godine. Ustavni sud nalazi da se postupak priznavanja sudske odluke, ne tiče građanskih prava i obaveza zaštićenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, postupak priznavanja strane sudske, odnosno presude suda Republike Hrvatske, ne potpada pod okvir člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluka broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 15/04 i Odluka o dopustivosti broj AP-1199/05 od 9. maja 2006. godine, stav 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ).

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović