Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1011/09 (K. H.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1011/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1011/09, rješavajući apelaciju Kemala Hubjera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Hubjera podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009- 0-Gž-06-002812 od 22. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Hubjer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06- 002812 od 22. decembra 2008. godine.
2. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-002812 od 22. decembra 2008.
godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1635/04.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 04-34-5-1829/04 od 16. jula 2004. godine, te da mu se isplati razlika plate koju je ostvarivao na dužnosti oficira - natporučnika i na dužnosti podoficira, i to u iznosu od 300,00 KM počev od 1. oktobra 2004. godine do 1. avgusta 2005. godine uz pripadajuće zakonske kamate. Kantonalni sud je, pored ostalog, ukazao da je Opštim kriterijima za otpuštanje prekobrojnih pripadnika Vojske FBiH i Posebnim kriterijima u odnosu na otpuštanje oficira, a taj čin je imao apelant, za otpuštanje oficira sa ličnim činom poručnik-kapetan kao kriterij, pored ostalih, bilo propisano da ima VSS ili izuzetno VŠS koja odgovara rodu, odnosno službi kojoj pripada. Dalje, ukazano je da je apelant imao čin oficira-natporučnika sa VŠS, da je Rješenjem tužene broj 04-34- 4-15393/04 od 31. maja 2004. godine stavljen na raspolaganje zbog toga što nije imao VSS, shodno čemu nije zadovoljavao kriterije za ostanak u Vojsci FBiH, a što je potvrđeno i Rješenjem tužene broj 04-34-5-182904 od 16. jula 2004. godine. Pošto je VSS bila jedan od uslova za čin oficira, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je ispunjavao sve uslove predviđene Opštim kriterijima s obzirom na to da je kao osnovni uslov navedena VSS, a samo izuzetno VŠS.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, u osporenoj presudi je pogrešno primijenjeno materijalno pravo – Kriteriji za otpuštanje prekobrojnih pripadnika Vojske FBiH, a kojim je propisano da će oficir sa ličnim činom poručnik-kapetan biti otpušten ako nema završenu VSS, a izuzetno VŠS koja odgovara rodu, odnosno službi kojoj pripada. Prema apelantovom mišljenju, iz navedenih Kriterija proizlazi da, da bi ostao oficir u vojsci, nije bilo nužno da ima VSS, već VŠS koja odgovara rodu, odnosno službi kojoj pripada, pa s obzirom na to da on ima VŠS koja je odgovarala rodu, odnosno službi kojoj je pripadao, apelant zaključuje da je ispunjavao osnovni uslov za ostanak u Vojsci FBiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović